Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-118/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Morisi Mikić, odvjetnici iz Donjeg Miholjca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1166/2025-8 od 12. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1166/2025-8 od 12. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1166/2025-8 od 12. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II., III. i dosuđujem dijelu toč. IV. izreke te sudi:

1. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 2.365,90 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kao neosnovanim.

2. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 3.213,36 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kao neosnovanim.

3. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 11. siječnja 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz Donjeg Miholjca pod br. OU-12/05 dana 14. siječnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika i to:

- čl. 2. koji glasi: "…CHF… odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.";

- čl. 3. toč.2. koji glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti…. CHF";

-čl. 3. toč.4. koji glasi: "…obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d.

Osijek za devize na dan plaćanja.";

- čl. 3. toč.5. koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.";

- čl. 4. koji glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.";

- čl. 17. koji glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita – Založni dužnik se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)."

- čl. 23. koji glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za uslugu Banke, kao sve kasnije njihove izmjene i dopune." Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.365,90 € zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama uz zateznu kamatu na svaki pojedini iznos počev od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.213,36 € zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak uz zateznu kamatu na svaki pojedini iznos počev od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate. Nadalje, pod točkom IV. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.939,42 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2025. do isplate, dok je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 625,00 € odbijen.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II. i III. kao i dosuđujućem dijelu izreke pod točkom IV. kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 11.01.2005. sklopili Ugovor o [broj kredita], ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz Donjeg Miholjca, pod brojem OU-12/2005-1 dana 14.01.2005 i to stambeni kredit za kupnju i adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora) te da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.000 CHF zaračunavaju kamate od 5,25 % godišnje, dekurzivno (čl. 3.toč.2.) te se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja (čl. 3. toč.4.) uz rok vraćanja od 20 godina (čl. 3. toč. 1. Ugovora). Isto tako, među strankama nije sporno da su stranke zaključile Aneks uz Ugovor o [broj kredita] dana 22 veljače 2016., kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR - stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 31.576,06 €, a da preplata iz postupka konverzije na dan 30.9.2015. iznosi 5.731,26 kn/760,67 €[1] , a preplata prijelaznog razdoblja iznosi 4.049,57 kn/537,47 €.

6. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i prednik tuženika, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da Ugovor o kreditu za kupnju kuće i adaptaciju 2005. zaključio s bivšom Slavonskom bankom u poslovnici u D. Miholjcu, čiji je bio klijent, a koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a ovu nakon toga Addiko Bank te ga je djelatnik banke uvjerio da je u to vrijeme kredit u CHF bio najpovoljniji, a nije ga upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro te ga nije upozoravao niti da zbog promjene tečaja, valute i kamatne stope rate kredita mogu biti veće ili manje. Zatim, proizlazi da je popunio zahtjev za kredit, a Ugovor o kreditu sačinila je banka isključivo po svojim uvjetima i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu iz ugovora već je mogao samo ili prihvatiti takav ugovor ili ne s time da sačinjene ugovore nije čitao, ali ih je čitala njegova supruga koja je bila sudužnik i zanimalo ih je iznos kredita, rok otplate od 20 godina i visina rate koju je pokrivala njegova plaća, a ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz D. Miholjca koji nije tumačio pojedine odredbe ugovora već ga je samo ovjerio pa je ugovor vratio u banku i kredit mu je ubrzo odobren i isplaćen izravno prodavatelju kuće. Nadalje, iz njegovog iskaza proizlazi da je 2016. dobio je poziv iz banke Hypo Alpe Adria Bank i ponudu da zaključi aneks osnovnom ugovoru i nakon objašnjenja, pristao je na zaključenje aneksa ugovora te mu je banka priznala neke iznose i te iznose je uračunala u buduće rate kredita, a aneks ugovora je sačinjen također po djelatnicima banke na isti način i pod uvjetima kao i osnovni ugovor tako da i na taj sadržaj nije mogao utjecati, već je bilo uvjetovano od banke da aneks prihvati ili ne;

- da iz iskaza svjedokinje ŠC proizlazi da je radila u bivšoj Slavonskoj banci na poslovima obrade, knjiženja i odobravanja kredita, a radila je i kada je Hypo Alpe Adria Bank naslijedila bivšu Slavonsku banku, ali ne zna kada je tužitelj sklapao ugovor sa Slavonskom bankom i ne poznaje ga te nema nikakvih saznanja vezano za konkretan kredit ni u kojem iznosu ni za što je taj kredit od strane Slavonske banke odobren tužitelju. Zatim, proizlazi da joj je poznato dok je radila, da su odobravali stambene, potrošačke i gotovinske kredite i kredite su davali u kunama, eurima i CHF, a za dizanje kredita u CHF dobili su od Uprave upute da ljudima kažu kolike su kamate na kredit, naknade i rokovi otplate. Dakle, ono što je bilo navedeno u ugovoru, a nisu znali da niti mogli predvidjeti rast CHF i kamata tako da nije na to ljude upozoravala. Nadalje, proizlazi da joj je poznato da je banka sačinjavala ugovor uz prethodni razgovor s klijentima i provjeru mogućnosti odobravanja kredita, a sačinjeni ugovor ovjeravao je javni bilježnik, a taj ugovor je bilježniku nosio klijent te ne zna da li je javni bilježnik eventualno objašnjavao klijentima rizike dizanja kredita u CHF;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj u promatranom razdoblju sukladno predmetnom ugovoru o kreditu platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjene kamatnih stopa 17.825,93 kn/2.365,91 €, a po osnovi tečajne razlike – uključujući samo pozitivne stavke tečajne razlike odnosno samo one kada je tužitelj preplatio anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni 34.004,42 kn odnosno ukupno 51.830,35 kn. Konverzijom priznata preplata na dan 30.9.2015. iznosi 9.793,36 kn pa je preplata koju je tuženik priznao tužitelju manja od izračunate preplate po kreditu tužitelja za 42.036,99 kn (51.830,35-9.793,36). Nadalje, vještak je utvrdio da negativne stavke iznose ukupno 8.081,16 kn odnosno u mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna, tužitelj je platio manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća istog anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita. Stoga po osnovi tečajne razlike tužitelj je platio ukupno 25.923,26 kn/3.440,61 € s uključenim negativnim stavkama.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da o ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka se trebalo posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to nije učinjeno se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj jer tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka tako da su dijelovi odredbe čl. 2., čl. 3. toč.2., 3. i 4., čl. 4. Ugovora o kreditu ništetni i primijenjeni protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je postupanje tuženika protivno i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 5,25 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja sa tužiteljem jednostranim povećavanjem kamatne stope. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da uvažavajući stav Vrhovnog suda RH, da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru jer tužitelj nije mogao pregovarati o takvim odredbama pa stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013., tako da prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke.

9. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, a što je iz nalaza i mišljenja razvidno da je tuženik u obzir uzeo sve tužiteljeve uplate koje je odnose na partiju kredita. Međutim, citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi pa je zato i vještak u svom nalazu i mišljenju od ukupne izračunate razlike između obveze i plaćanja po kreditu odbio preplatu priznatu u konverziji.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o novacijonom ugovoru, slijedom čega odlučuje kao pod točkom II. i III. izreke pobijane odluke.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 04.07.2013. pa kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a.

12. Međutim takvi zaključci prvostupanjskog suda mogu se samo djelomično prihvatiti.

13. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine",br.102/15 – dalje:ZID ZPK/15).

14. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. – dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

15. Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

16. Stoga, odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (kao pod točkom I. izreke), Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

17. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope, a niti nije odlučno da je supruga od tužitelja pročitala ugovor, a da ga tužitelj nije detaljno pročitao jer je ugovor jednostrano sastavljen od banke i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kreditu, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

18. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati te se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni u međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, takve ugovorne odredbe rezultiraju time da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

19. Prema tome, iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

21. Međutim, tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je među strankama postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine",br.102/15 – dalje:ZID ZPK/15).

22. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

23. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

24. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

25. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Aneks uz Ugovor o [broj kredita] dana 22. veljače 2016. te da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica kredita 30. rujna 2015. iznosi 31.576,06 €, a da preplata iz postupka konverzije na dan 30.9.2015. iznosi 5.731,26 kn/760,67 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

26. Prema tome, navedenim Aneksom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 11. siječnja 2005., u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao, tako da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 11. siječnja 2005., odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovoru od 22. veljače 2016. (kako proizlazi iz odredbe čl. 9. Aneksa uz Ugovor o kreditu). Sklapanjem tog Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu u EUR koji je sklopljen 22. veljače 2016.

27.Prvostupanjski sud nakon već donesene drugostupanjske odluke u ovoj pravnoj stvari posl. br. Gž-726/2022 od 19. kolovoza 2025. sa iznijetim pravnim stavom, ponovno zaključio da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

28. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice koje tužitelj potražuje u točki II. i III. izreke, a koje je tužitelju pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

29. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 22. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

30. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

31. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

32. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

33. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki II. i III. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

34. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK) sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom tužitelj je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

35. Naime, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

36. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu.

37. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

38. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

„trajno rješenje problema u CHF.“

39. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

40. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ČCŠ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

41. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK- a, koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. II. i III. izreke, slijedom čega je valjalo pobijanu presudu pod točkom II. i III. izreke preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a te odlučiti kao u izreci pod točkom II. izreke ove odluke.

42. U odnosu na zatezne kamate proizlazi da je tužitelj tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije bio obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači.

43. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

44. Dosuđene zatezne kamate ne odnose na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom", a kako je to detaljno bilo navedeno u ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Gž-726/2022-2 od 19. kolovoza 2025., nakon koje tužitelj nije predlagao izvođenje dokaza na navedene kamate.

45. Naime, kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije, a što je tužitelj prema pravilima o teretu dokazivanja bio dužan dokazati.

46. Međutim, kako tužitelj nije predlagao izvođenje dokaza već izričito naveo da nije potrebno izvoditi dokaze, to je pobijanu presudu pod točkom II. III. i u pogledu kamata i u pogledu glavnice valjalo preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a te odlučiti kao u izreci pod točkom II. izreke ove odluke.

47.Isto tako u odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je u konkretnom slučaju potrebno odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

48. Naime, kako je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljičin djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji jer je uspjela sa utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora) posljedica neustaljene sudske prakse pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje, uključujući i trošak žalbe tuženika i sudske pristojbe na žalbu. Tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom, pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom IV. izreke pobijane prvostupanjske presude s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka jednom odlukom.

45. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić