Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4193/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupani po Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i ispate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P- 1865/2023-18 od 3. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1865/2023-18 od 3. studenog 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu [broj kredita] između parničnih stranaka dana 28. studenog 2007., ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u čl. 12.3., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ (toč. I) U točki II nalaže se tuženiku da, radi ništetne ugovorne odredbe navedene u točci I. ove presude, u roku od 15 dana plati tužitelju, novčani iznos od 256,41 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U točki III nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.589,05 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetniom odredbe ugovora o kreditu [broj kredita], sklopljenom između parničnih stranaka dana 28.11.2007. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u čl. 12.3., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od br. 9013304481, sklopljenom između parničnih stranaka dana 28.11.2007., ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u čl. 12.3., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ I isplata iznosa stečenog od strane tuženika temeljem te ništetne odredbe.

5. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama člana 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Nesporno je među strankama da su stranke 28. 11. 2007., sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 386.378,00 kn, te da je odredbom čl. 12.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50% od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kn, prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita.

10. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu gdje je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Odredbom članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita ili istovremeno s korištenjem odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50% jednokratno najviše do 7.000,00 kn.

11. Nesporno je da je temeljem sporne ugovorne odredbe tuženik naplatio navedenu ulaznu naknadu 10. prosinca 2007. u iznosu od 256,41 euro ili 1.931,89 kn što predstavlja 0,50% iznosa kredita.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

13. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,50% na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

14. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

15. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 5 ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

16. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% iznosa kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 5 Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da, iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, što je isticao punomoćnik tuženika, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva (stranica 33-88 spisa) i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita,

18. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,50 %, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba kako je navedeno u toč. I izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 256,41 euro eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2007., kada je tuženik, odnosno njegov prednik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO).

19. Također ne osnovano u žalbi ističe prigovor zastare budući da je kondemnatorni zahtjev za isplatu zastario a tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita.

20. Naime zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora a što proizlazi i iz mišljenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su- IV-33/22-2).

21. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane ZOO-om, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da u konkretnom slučaju zastara nije niti počela teći budući da je utvrđena za sada nepravomoćnom presudom koja je predmetom žalbe,a pa tužitelj ima pravni interes kako u pogledu kondemnatornog tako i u pogledu dekaratornog dijela zahtjeva pa istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani.

22. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

23. Odluci o troškovima postupka tuženik prigovara samo posljedično smatrajući odluku o glavnoj stvari nepravilnom i nezakonitom stoga se i pobijana odluka o troškovima postupka ukazuje pravilnom u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st.1. ZPP-a).

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević