Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-412/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3331/2024-11 od 13. studenog 2025. g., dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda posl. br. P- 3331/2024-11 od 13. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom odreda članka 3. naknada, Ugovora o [broj kredita] od 16. travnja 2008. godine zaključenog između tužiteljice ŠE, [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora te ista ne proizvodi pravne učinke, a koja glasi:

"3,70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…". (toč.I) U točki II. utvrđuje se ništetnom odredba članka 9. OSTALI UVJETI, Ugovora o [broj kredita] od 16. travnja 2008. godine zaključenog između tužiteljice ŠE, [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora te ista ne proizvodi pravne učinke, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." U točki III nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos u visini od 688,19 EUR sa zateznom kamatom, i to: na iznos od 509,42 EUR tekuće od 22. travnja 2008. godine do isplate, - na iznos od 178,77 EUR tekuće od 30. studenog 2010. godine do isplate dok se u točki IV nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Citiranu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom članak 3. Ugovora kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženiku plati naknadu za obradu kredita, u iznosu od 3,70% jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, a koja naknada je nesporno naplaćena od strane tuženika prilikom isplate kredita kao i utvrđenje ništetnosti čl. 9 Ugovora prema kojoj je ugovoreno da tužitelj kao korisniku kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost iz uz uvjete kojie odedit tuženika kao kreditor kao isplata stečenog po tom osnovu.

5. Sporno je i dalje u žalbenom stadiju postupka da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvaća i sud prvog stupnja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o [broj kredita] dana 16. travnja 2008. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 22.955,86 CHF i da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,70% (ulazna naknada) na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno istu platiti kako bi joj odobrili kredit, pa je tuženik na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita naplatio iznos od 509,42 EUR. Nadalje navodi da je člankom 9. - OSTALI UVJETI ugovoreno da tužiteljica kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik kao kreditor, da je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana, a kako je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit to je tuženik naplatio predmetnu naknadu u iznosu od 178,77 EUR.

10. Pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovornih odredaba iz čl. 3. o čl. 9. Ugovora jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnim stipulacijama ugovora koja sadrži označene odredbe.

11. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl 4. i čl. 7. ZOO-a slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita od 3,70% jednokratno kao i odredba ugovora iz čl. 9. kojom je ugovoreno da korisnik kredita ne može izvršiti prijevremenu otplatu kredita bez suglasnosti i uz uvjete koje odredi kreditor i temeljem koje je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita od 178,77 eura, nepoštene i posljedično ništetne te protivne odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO.

12. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica, te kada je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takvih ništetetnih odredaba.

13. Iz stanja spisa proizlazi kako tužiteljica s tuženicom nije pojedinačno pregovarala o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

13.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužiteljice saslušane kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužiteljica prihvatila i poštivala navedene ugovorne odredbe, koja su bile unaprijed sročene i priređene od strane banke, te da ni na koji način nije mogla utjecati na njihov sadržaj.

13.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužiteljica sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

14. Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

15.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne naknade.

17. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužiteljice nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina spornih naknada iz točke 3. i 9. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, ugovaranje spornih naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužiteljici ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

18. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita koje su predmet ovog spora.

19. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 509,42 eura, s osnova naplaćene naknade za obradu kredita i iznosa od 178,77 eura s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. S obzirom ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak to je obveza povrata stečenog temeljem takve odredbe dospjela u trenutku stjecanja dakle iznos od 509,42 eura 22. travnja 2008., a iznos od 178,77 eura 30. studenog 2010.

20. Također je pravilna i zakonita pobijana odluka o trošku budući da je ista pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a a istu tuženik samo paušalno osporava navodeći kako je ista nepravilna s obzirom da je i odluka o glavnoj stvari nepravilna i nezakonita.

21. Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a kao u izreci.

22. Odluka o parničnom trošku iz pobijane točke IV izreke rješenja pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom istom ne pripada pravo na naknadu sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ksenija Jakovčević