Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-506/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, Taborska 31, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2529/21-24 od 27. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2529/21-24 od 27. svibnja 2022.

II Odbija se žalba tužitelja ĆG kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od iznos od 28.978,66 kn / 3.846,13 €[1] sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.904,58 kn / 1447,29 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime preplaćenih anuiteta po kreditu podignutom u CHF zbog preplaćene valutne klauzule, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine iznose, kao što je navedeno u izreci pobijane presude.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tužene, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 29. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila kunsku protuvrijednost iznosa od 21.404,10 CHF u po srednjem tečaju po srednjem tečaju tužene na dan korištenja, kao i da je rok otplate kredita ugovoren na 84 mjeseca.

9. U tijeku postupka je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno značenje valutne klauzule, niti se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, već mu je odredba o valutnoj klauzuli predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

10. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

11. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 ZZP/03, a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata vezana uz CHF, na temelju zaključka da te odredbe (o kojima se nije pojedinačno pregovaralo), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna.

14. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapao ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe- ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu u valuti švicarski franak.

15. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

16. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18- 11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

17. Dakle, navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

18. Stoga je i postupanje tužene po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom na to da tužena kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

19. Odredbom čl. 81 st. 2 i st. 3 ZZP/03, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Osim toga, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije odraz obaveznih zakonskih odredaba, jer je čl. 22 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), kojim je propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule, dispozitivna pravna norma, tako da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije temeljem čl. 1 st. 2 Direktive 93/13 isključena iz primjene odredaba te Direktive, a što tužena problematizira u žalbi. Naime, u konkretnom slučaju, stranke su je ugovorile, ali se te ugovorne odredbe iz razloga iznesenih u obrazloženju, a koji se temelje na pravnim shvaćanjima trgovačkih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetne zbog čega odluka Suda Europske unije broj C-81/19 za konkretnu parnicu nije primjenjiva, a ni odluka istog Suda Europske unije broj C-243/20.

21.1. Suprotno žalbenim navodima tužene, sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 6 ZPP, iz razloga što žaliteljica smatra da joj nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, zbog toga što prvostupanjski sud nije proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka, koji dokazni prijedlog je tužitelj predložio na pripremnom ročištu.

21.2. Naime, na pripremnom ročištu, održanom 12. listopada 2021., tužena je predložila "da se provede saslušanje svjedoka IG, zaposlenice tuženika". Međutim, pritom nije navela na koju okolnost bi trebalo saslušati navedenu svjedokinju, niti je tvrdila (a ne tvrdi niti u žalbi), da je upravo predložena svjedokinja bila službenica, koja je u ime banke, u predugovornoj fazi pregovarala s tužiteljem, pa da bi mogla iskazivati na okolnost danih odgovarajućih obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti u pregovaranju, svejedno pristao na sklapanje ugovora s takvom odredbom.

22. Nije osnovan niti prigovor koji se odnosi na prihvaćenje financijskog izračuna stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Nalaza i mišljenja od 2. studenog 2021., obzirom da je na ročištu 13. travnja 2022. punomoćnik tužene izričito naveo da ne prigovara nalazu i mišljenju vještaka u računskom dijelu.

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio i prigovor zastare.

24. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25. Prema tome, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupa 14. lipnja 2023., obzirom da je u tome dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je stoga konkretna tužba od 1. travnja 2021. podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina.

26. U odnosu na žalbu tužitelja, kojom osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troška preko dosuđenog iznosa, a prigovor se odnosi na trošak pristupa na ročište 12. listopada 2021., koje je sud prvog stupnja tužitelju priznao u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23) valja reći da se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, slijedom čega je za pristup na isto žalitelju pravilno priznat iznos od 50%.

27. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 i čl. 380 toč. 2 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin