Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-279/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Boriću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivan Borić i Morana Kovač Stanić iz Siska, Ulica Stjepana i Antuna Radića 39A, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-349/2022-16 od 24. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-349/2022-16 od 24. studenoga 2023. u izreci pod I, te u dijelu izreke pod II, kojim je tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. naloženo naknaditi tužitelju UG trošak parničnog postupka u iznosu od 1.600,95 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II Preinačuje se navedena presuda u dijelu izreke pod II, kojim je tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. naloženo naknaditi tužitelju UG na ime troška parničnog postupka iznos od 152,63 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja UG za naknadu troška u iznosu od 152,63 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III Odbija se zahtjev tužene Zagrebačke banke d.d. za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od iznos od 1.540,70 €[1] / 11.608,39 kn temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF, sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.780,12 € / 13.412,31 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime preplaćenih anuiteta po kreditu podignutom u CHF zbog preplaćene valutne klauzule, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine iznose, kao što je navedeno u izreci.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Kao prvo valja reći da je prvostupanjski sud propustio rješenjem odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti, no iz obrazloženja pobijane presude (točke 7 - 12) je vidljivo da je isti odbio, uz razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 ZPP, u vezi s čl. 344 i čl. 345 ZPP, jer isto nije utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa istaknuti žalbeni prigovor tužene u tom pravcu nije osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 24. listopada 2008. sklopili Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 3214755882 (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila kunsku protuvrijednost iznosa od 10.800,00 CHF u po srednjem tečaju po srednjem tečaju HNB na dan isplate, kao i da je rok otplate kredita ugovoren na 60 mjeseci.

10. Pritom tužena u žalbi neutemeljeno dovodi u pitanje tužiteljev status potrošača, kao korisnika kredita, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220 st. 2 ZPP ocijenio sadržaj iskaza tužitelja i predmetnog ugovora o nenamjenskom kreditu, kojega je tužitelj zaključio kao fizička osoba i iz kojeg ne proizlazi da bi on bio u svojstvu trgovca ili da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovom zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je pravilno zaključeno da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3 toč. 1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu - ZZP/03), te da se radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tužene u tom dijelu neosnovani.

11. U tijeku postupka je utvrđeno da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno značenje valutne klauzule, niti se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, već mu je odredba o valutnoj klauzuli predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

13. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 ZZP/03, a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata vezana uz CHF, na temelju zaključka da te odredbe (o kojima se nije pojedinačno pregovaralo), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna.

16. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapao ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe-ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu u valuti švicarski franak.

17. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

18. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

19. Dakle, navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

20. Stoga je i postupanje tužene po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom na to da tužena kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Osim toga, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije odraz obaveznih zakonskih odredaba, jer je čl. 22 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), kojim je propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule, dispozitivna pravna norma, tako da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije temeljem čl. 1 st. 2 Direktive 93/13 isključena iz primjene odredaba te Direktive, a što tužena problematizira u žalbi. Naime, u konkretnom slučaju, stranke su je ugovorile, ali se te ugovorne odredbe iz razloga iznesenih u obrazloženju, a koji se temelje na pravnim shvaćanjima trgovačkih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetne zbog čega odluka Suda Europske unije broj C-81/19 za konkretnu parnicu nije primjenjiva, a ni odluka istog Suda Europske unije broj C-243/20.

22. Konačno, suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare.

23. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Prema tome, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupa 14. lipnja 2023., obzirom da je u tome dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je stoga konkretna tužba od 21. studenoga 2022. podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina.

24. Neosnovano se žalitelj poziva na odredbu čl. 7 Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (''Narodne novine" broj 53/20 i 93/20, dalje Zakon), sugerirajući da u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate. Ovo stoga što su čl. 1 istog Zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se navedena odredba o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

25. Pritom valja istaknuti da su neosnovani i preostali žalbeni navodi tužene vezani za tzv. negativnu razliku, odnosno da je prvostupanjski sud dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta tečaja CHF prema HRK trebao umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF prema HRK, jer je tečaj u određenom razdoblju padao.

26. Naime, na temelju odredbe iz čl. 323 st. 1 ZOO, kod ništetnih ugovora, kao i kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka ugovorna strana ima pravo na restitucijski zahtjev, pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da ona svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno, ako se radi o tuženom, da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi iz čl. 195 i čl. 196 ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tužene na ime restitucije na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333 ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz čl. 195 i čl. 196 ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene na ime restitucije u vezi negativnih tečajnih razlika na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Slijedom toga, budući da tužena (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten, niti je dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023..

27.1. Djelomično je osnovan, međutim, prigovor tužene odluci o trošku u pobijanoj presudi, u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 €, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 99,54 €, odnosno ukupno 152,63 €.

27.2. Naime, obzirom da nije sporno kako je tužitelj, kao potrošač, pokrenuo ovu parnicu pozivom na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je tužitelj, temeljem odredbe čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018 i 51/2023), u primjeni od 12. svibnja 2023., na temelju odredbe čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23), oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu koja je donesena 24. studenoga 2023., pa mu ne pripada pravo na naknadu troška pristojbe na presudu.

27.3. Konačno, tužitelj nema pravo niti na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, obzirom da na isto nije niti pristupio.

28. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 i čl. 380 toč. 3 u vezi s čl. 129 st. 5 ZPP, odlučiti kao u izreci pod I i II.

29. Naposljetku, tuženoj ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspjela samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, odnosno odluku koja se odnosi na sporedno potraživanje te predstavlja neznatan dio zahtjeva, slijedom čega je riješeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin