Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-576/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-525/2023-22 od 3. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-525/2023- 22 od 3. prosinca 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 24. kolovoza 2006. koji je zaključen između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan plaćanja, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 24. kolovoza 2006. te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke. Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, novčani iznos od 9.498,06 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 7.653,31 EUR počev od 1. listopada 2015. do isplate, kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 1.525,00 € sa zakonskim zateznim kamatama na parnični trošak počev od donošenja presude tj. od 3. prosinca 2025.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi tečaja CHF, u odnosu na početno ugovoren i tečaj CHF važećim na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

5. Najprije u odnosu na prigovor presuđene stvari, valja reći da je prvostupanjski sud odbio takav prigovor kao neosnovan jer da iz presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1603/2021 od 5. lipnja 2025. godine (list 194-203) proistječe da je presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-4/2020 odlučeno o isplati s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem jednostranog povećanja promjenjive kamatne stope tijekom razdoblja trajanja otplate kredita zbog čega ne postoji objektivni identitet spora.

6. Međutim, tuženik je tijekom postupka i sada u žalbenom postupku isticao da je već pravomoćno odlučeno o pitanju ništetnosti ugovornih odredaba, uključujući i odredbu o CHF valutnoj klauzuli jer da u ranijem postupku vođenim pred Općinskim sudom u Osijeku pod posl. br. P-789/2014-15 od 16. travnja 2015. te pod brojem P-340/17, koji je okončan pravomoćnom presudom i rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1995/2015-2 od 9. ožujka 2017., izrijekom je utvrđena ništetnost samo dijela ugovornih odredaba koje se odnose na način promjene kamatne stope, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, a isto tako je isticao da u istom pravnom odnosu, u nastavku postupka koji se vodio nakon ukidanja, Županijski sud u Osijeku je presudom i rješenjem posl. br. Gž-982/2018-2 od 5. prosinca 2019. upravo zbog postojanja presuđene stvari odbacio deklaratorni dio tužbe kojim se ponovno zahtijevalo utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba glede valutne klauzule, što dodatno potvrđuje da je pitanje njihove valjanosti već pravomoćno riješeno. Međutim, pobijana presuda nema razloga o tim odlučnim činjenicama čime je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kako to osnovano ističe žalitelj te prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije utvrđivao radi li se o presuđenoj stvari, tako da je pobijanu presudu pod točkom I. izreke valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

7. Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje žalitelj valja reći da su neosnovani budući je u ovom postupku tužiteljica tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogla postaviti konkretan zahtjev sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su navodi tuženika u tom smislu neosnovani tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije trebao dopustiti preinaku tužbe povećanjem zahtjeva.

8. Međutim, nakon što je vještak dostavio pisani nalaz i mišljenje, tuženik je imao primjedbi na nalaz i mišljenje koje je istaknuo podneskom od 16. rujna 2025. nakon čega prvostupanjski sud nije pozvao vještaka radi očitovanja na primjedbe tuženika. Dakle, prvostupanjski sud je propustio pozvati vještaka na glavnu raspravu te ga saslušati u pogledu iznesenih konkretnih prigovora na nalaz i mišljenje, čime je žalitelj onemogućen u raspravljanju. To stoga što vještak svoj nalaz i mišljenje daje usmeno na raspravi, a može ga dati i u pisanom obliku prije rasprave, dakle pisano i usmeno na raspravi, ali ne i samo pisano (čl. 260. st. 1. ZPP). Svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka jest da se time omogući strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne prigovori i primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje, a što tuženiku u ovom slučaju nije omogućeno tako da je stranka (ovdje tuženik) onemogućena u raspravljanju kad vještak nije saslušan na glavnoj raspravi, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu osnovani.

9. Nadalje, među strankama nije sporno da su tužiteljica (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 24. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu i to za kupovinu i adaptaciju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 109.600,00 CHF na rok otplate od 30 godina, koji će se otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja u iznosu od 549,48 CHF. Isto tako, nije sporno da je 3. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 60.159,85 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.334,14 kn/707,96 €[1]

10. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor s tuženikom zaključila 24.8.2006. i predmetni kredit bio namijenjen za kupovinu i adaptaciju stana te je u trenutku podizanja kredita bila klijent Zagrebačke banke, a raspitivala se o uvjetima kreditiranja i u drugim bankama, ali je kao klijent banke dobila povoljne uvjete u matičnoj banci. Zatim, proizlazi da je o uvjetima kreditiranja razgovarala s osobnim bankarom te joj je osobni bankar ponudio kredit u švicarskim francima, rekavši da se radi o povoljnijim uvjetima kreditiranja jer je niža mjesečna rata, niža kamata i da je CHF sigurna valuta, a nitko joj nije objasnio što to znači zaštitna valutna klauzula te nije u potpunosti razumjela što to znači. Isto tako proizlazi da joj je mjesečna plaća u trenutku podizanja kredita iznosila oko 6000-7000 kuna, a kako joj je u jednom trenutku mjesečna rata dosegla skoro 5000 kuna, nije bila u mogućnosti podmirivati tako visoku mjesečnu ratu i iz tog razloga se odlučila konvertirati taj kredit tako da nakon što je kredit konvertirala, mjesečna rata je iznosila oko 3500 kuna, što znači da je bila veća od početne rate koja je ugovorena, ali manja od one prije konverzije;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate utvrđen u iznosu od 7.653,31 eura, a ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br, 102/2015) utvrđen je u iznosu od 698,91 EUR, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Isto tako, proizlazi da je konačno vještak utvrdio da ukupna preplata iznosi 7.653,31 eura što uvećano za zakonske zatezne kamate dospjele do 30. rujna 2015. u iznosu 1.844,75 eura čini ukupno potraživanje do 30. rujna 2015. u iznosu od 9.498,06 eura.

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da provedenim vještačenjem unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu KS protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji. Naime, tužiteljici konverzijom predmetnog stambenog kredita iz onog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro obeštećenje u dijelu promjenjive kamatne stope nije provedeno jer tek nakon konverzije tužitelj je doveden u ravnopravni položaj s tuženikom što prije nije bilo slučaj, te je prema ocjeni ovoga suda tuženik u obvezi platiti tužitelju, do konverzije preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljenog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo i to obeštećenje treba biti do konverzije istovjetno onom kakvu su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali.

14. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da imajući u vidu sve naprijed izneseno da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenim između stranaka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužiteljici vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom II. izreke.

15. Takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti.

16. Prema pravilima iz odredaba članaka 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama članaka 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene članka 19.d i članka 19.e ZPK-a.

17. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

18. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

19. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnove i tužiteljica nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatila u dvostrukom iznosu, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Dodatkom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojem je stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. 60.159,85 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.334,14 kn/707,96 € te je u skladu s člankom 19.c stavak 1. točka 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

20. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 24. kolovoza 2006., u skladu sa od tužiteljice prihvaćenim izračunom konverzije i tim se Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala, tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 24. kolovoza 2006., odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku Ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016. (kako proizlazi iz odredbe članka 2., 6. i 8. Dodatka Ugovoru o kreditu). Sklapanjem tog Dodatka tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope i valutne klauzule), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016.

21. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao i da se tužiteljica odrekla prava na potpunu restituciju.

22. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - "Narodne novine" br. 39/2017) i da je odredbom članka 19.a stavak 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici iznose glavnice koje potražuje u točki II. izreke, a koje je tužiteljici pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

23. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku Ugovoru o kreditu od 3. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

24. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

25. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

26. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi članka 19.c stavak 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

27. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki II. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz članka 1111. stavka 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavak 1. uključuje te uplate.

28. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu utuženu isplatu. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno članku 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužiteljice izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (članak 19.e stavak 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (članak 19.c stavak 1. točka 7. ZPK), a na istu je tužiteljica kao korisnik kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom je pristala da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope odnosno valutne klauzule, kao u konkretnom slučaju, da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

29. Naime, ne može tužiteljica, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da joj se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

30. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

31. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

32. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

"trajno rješenje problema u CHF."

33. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

34. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ĆSH, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

35. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a koju je tužiteljica izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate odnosno valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. II. izreke.

36. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

37. U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, kako je to navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.

38. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

39. Dosuđene zatezne kamate ne odnose se na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom".

40. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja dosudio tužitelju, ne bi bila povrijeđena odredba članka 5. stavka 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

41. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)

42. Kako prvostupanjska presuda nema razloga o kamatama koje bi tužitelju pripadale u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, a niti je vještak dopunski saslušan povodom primjedbi na nalaz i mišljenje, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom II. na temelju odredbe članka 369. st. 1. i 370. ZPP te vratiti predmet na ponovno suđenje.

43. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka pod točkom II. izreke pobijane odluke, a o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

44. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će najprije utvrditi odnosno odlučiti o prigovoru presuđene stvari u odnosu na točku I. izreke, nakon čega će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije te dati jasne razloge o tome, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu, pri čemu valja posebno naglasiti da je tuženik onemogućen u raspravljanju kad vještak nije saslušan na glavnoj raspravi tako da će sud pozvati vještaka da usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje odnosno da se usmeno rasprave prigovori na nalaz i mišljenje. Na kraju će prvostupanjski sud odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji) posljedica neustaljene sudske prakse.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić