REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-866/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Samardžić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika-protutužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bojan Zustović, odvjetnik u Pazinu, radi prestanka uznemiravanja, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2113/2022-4 od 21. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie broj P-2573/2019-49 od 9. rujna 2022., u sjednici održanoj 24. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2113/2022-4 od 21. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie broj P-2573/2019-49 od 9. rujna 2022.

2. Prijedlog tuženika podnesen je pozivom na čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja predlagatelj smatra važnim za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, a koja glase:

„1. Može li sama okolnost da je otac stranaka tek 2009. u parničnom postupku utvrđen zemljišnoknjižnim vlasnikom na nekretninama na temelju dosjelosti, a potom ih darovnim ugovorom prenio na tužitelja-protutuženika, imati utjecaja na ocjenu poštenja posjeda tuženika-protutužitelja koji je dio tih nekretnina držao u posjedu još od 1980-ih godina na temelju ranijeg usmenog darovanja od strane istog darovatelja (oca stranaka), odnosno može li kasnije sudsko utvrđenje vlasništva u korist darovatelja i sklapanje darovnog ugovora s tužiteljem-protutuženikom, utjecati na poštenje posjeda tuženika-protutužitelja, koji je godinama ranije stupio u posjed i posjedovao pojedine dijelove nekretnina vjerujući, na temelju volje darovatelja, da mu one pripadaju u vlasništvo?

2. Mora li sud obrazložiti zbog čega posjed tuženika – protutužitelja smatra nepoštenim kod stjecanja prava vlasništva temeljem instituta dosjelosti?

3. Može li se smatrati da je kod sklapanja darovnog ugovora ispunjen uvjet prave predaje nekretnine u posjed obdareniku, kao pretpostavka njegove pravne valjanosti u smislu čl. 53. st. 1. toč. 3. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 dalje: ZJB), isključivo na temelju činjenice da su darovatelj (otac) i obdarenik (sin) u vrijeme sklapanja tog ugovora živjeli u zajedničkom kućanstvu i povremeno se koristili nekretninom koja se nalazi neposredno uz kuće, u slučaju ako se nekretnina već tada nalazila u nesmetanom, samostalnom i dugogodišnjem neposrednom posjedu treće osobe – drugog sina kojemu je darovatelj (otac) tu nekretninu usmeno darovao godinama ranije?

4. Znači li sama odredba ugovora o darovanju, kojom se ugovara da obdarenik, ovdje tužitelj-protutuženik, stupa u posjed darovanih nekretnina danom zaključenja ugovora, da se stjecatelj (tužitelj-protutuženik) voljom prenositelja (darovatelja) našao u položaju da može izvršavati vlast glede stvari ili u svakom konkretnom slučaju treba utvrđivati da li je u naravi došlo do realne predaje stvari u neposredan posjed stjecatelja (tužitelja) što znači da treba utvrđivati da li se stjecatelj (tužitelj-protutuženik) zaista našao u položaju da može izvršavati vlast glede nekretnine neovisno od volje i suglasnosti bilo koje druge osobe, konkretno tuženika-protutužitelja, te je li stjecatelju (tužitelju-protutužitelju) za korištenje ili raspolaganje bila potrebna bilo čija suglasnost?

5. Je li sud u smislu čl. 53. st. 1. toč. 3. ZJB prilikom utvrđivanja je li ispunjen uvjet prave predaje u posjed radi valjanosti ugovora o darovanju prije svega trebao utvrditi da li je u vrijeme sklapanja ugovora u posjedu same nekretnine sam darovatelj ili je pak u posjedu treća osoba, konkretno tuženik kojemu je taj darovatelj još ranije darovao te nekretnine?

6. Je li ispunjen uvjet prave predaje nekretnine u posjed obdareniku kod sklapanja ugovora o darovanju kao pretpostavka njegove prave valjanosti u smislu čl. 53. st. 1. toč. 3. ZJB u slučaju ako je nekretnina obdareniku predana u suposjed, a ne u samostalan posjed, odnosno kada mu je u samostalan posjed predan samo dio nekretnine, a ne i cijela nekretnina, a sve uzimajući u obzir činjenice da i prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrđuju da su u posjedu nekretnine bili tužitelj, tuženik i njihov otac, ali nitko ne utvrđuje niti u stvarnosti tuženik-protutužitelj svoj posjed crpi iz volje obdarenika?

7. Je li ispunjen uvjet prave predaje nekretnine u posjed obdareniku kod sklapanja ugovora o darovanju kao pretpostavka njegove pravne valjanosti u smislu čl. 53. st. 1. toč. 3. ZJB ako sud utvrdi da je nekretnina nesporno i nakon darovanja u posjedu obdarenika, darovatelja i treće osobe ovdje tuženika-protutužitelja?

8. Je li sud kako bi utvrdio da li je došlo do prave predaje nekretnine u posjed obdareniku kod sklapanja ugovora o darovanju kao pretpostavka njegove pravne valjanosti u smislu čl. 53. st. 1. toč. 3. ZJB, ako sud utvrdi da je nekretnina nesporno i nakon darovanja u posjedu obdarenika, darovatelja i treće osobe ovdje tuženika- protutužitelja bio dužan utvrđivati da li je tuženik-protutužitelj bio nesamostalan posjednik koji svoj posjed crpi iz volje obdarenika?

9. Je li sud dužan utvrđivati da li je došlo do prave predaje nekretnine u smislu čl. 53. st. 1. toč. 3. ZJB kao pretpostavke valjanosti ugovora o darovanju na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka u smislu čl. 8. ZPP?

10. Postoji li bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP kada sud zaključuje da je tužitelj u suposjedu nekretnina s tuženikom i da mu je posjed navodno predan darovanjem, iako je velika većina svjedoka (osim samog tužitelja, njegove supruge i sina) izrijekom potvrdila da je isključivi posjednik tih nekretnina tuženik te kada sud bez obrazloženja, suprotno dokaznoj situaciji zaključuje da posjed tuženika „ne isključuje“ navodni posjed tužitelja?

11. Jesu li drugostupanjski sud i prvostupanjski sud počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP i povredu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kada nisu odlučivali na temelju rezultata cjelokupnog postupka, nisu ocijenili sve izvedene dokaze, niti su obrazložili zbog čega te dokaze ne prihvaćaju, zbog čega te presude imaju nedostatak zbog kojih se ne mogu ispitati, osobito jer su razlozi presude o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, u konkretnom slučaju razlozi o odlučnoj činjenici (navodnom suposjedu tužitelja i nepoštenju posjeda tuženika) u suprotnosti su s nizom izvedenih dokaza pa pobijane presude ne sadrže jasno i dostatno obrazloženje o tome zašto se ne prihvaćaju dokazi iz kojih bi proizlazilo da nije bilo prave predaje posjeda tužitelju-protutuženiku jer te nekretnine pošteno posjeduje isključivo tuženik – protutužitelj već dugi niz godina, konkretno od 1980-tih godina?“.

3. Predmetni prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP smatrajući da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj predlaže prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbaciti, podredno isti odbiti.

5. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.

6. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje tužitelja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7. Prvo, treće, četvrto, peto, šesto, sedmo, osmo i deveto pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer obrazlažući razloge važnosti tih pitanja predlagatelj osporava činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza provedenu u postupku, pa ta pitanja nisu važna za odluku u sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Drugo, deseto i jedanaesto pitanje nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer se radi o pitanjima od čijeg odgovora ne ovisi ishod spora jer predmetna pitanja polaze od procesnih pretpostavki koje u predmetnom postupku nisu ostvarene.

9. Tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

10. Naime, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, ističe se da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva (uz određene iznimke). Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku je bilo omogućeno da iznese i obrazloži svoj zahtjev, da se izjasni o navodima tužitelj, iznosi činjenice i predlaže dokaze, izjavljuje pravni lijek te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Odluke nižestupanjskih sudova donesene su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno shvaćanje i primjena zakona u nižestupanjskim odlukama obrazloženi su na valjan i prihvatljiv način. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je detaljno obrazložio svoju presudu, tako da se ista ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.

11. Također ovaj sud ocjenjuje da predlagatelj nije učinio vjerojatnim niti da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo vlasništva.

12. Slijedom iznesenog, a budući da je ocijenjeno da postavljena pravna pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično odbijen na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP te je riješeno kao u točki I. izreke.

13. Kako predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP te riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug