Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5365/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Blajher, odvjetnik iz Blajher & Fuchs odvjetničko društvo, Zagreb, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4800/2022-28 od 5. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4800/2022-28 od 5. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4800/2022-28 od 5. rujna 2024. :

- potvrđuje u dijelu pod toč. I. izreke,

- preinačuje u dijelu pod toč. II. izreke kojim je tužitelju naloženo tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 796,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 5. rujna 2024. do isplate, na način da se za taj iznos zahtjev tuženika odbija.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4800/2022-28 od 5. rujna 2024. u dijelu pod toč. III. izreke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 117,19 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe iz čl. 4., 5., 6. i 7. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/1241205 od 5. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja UZ i pravnog prednika tuženika Hypo-Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. i to: čl. 4. u dijelu koji glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja." , čl. 5. u dijelu koji glasi: "…po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja…", čl. 6. u dijelu koji glasi: "…po srednjem tečaju HNB na dan izdavanja računa…",- čl. 7. u dijelu koji glasi: "…po srednjem HNB na dan uplate." Nadalje, prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju isplatiti iznos od 951,55 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose u visini i s tijekom kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke. Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za isplatu iznosa od 664,65 eura zajedno sa zatraženom zateznom kamatom (toč. I. izreke), te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak s osnova djelomičnog povlačenja tužbe u iznosu od 796,88 eura sa zateznom kamatom od 5. rujna 2024. do isplate (toč,. III. izreke), a pod toč. III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.936,90 eura sa zateznom kamatom od 5. rujna 2024. do isplate.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja pod toč. I. i II. izreke, navodeći da se žalba podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne odluke o trošku, te predlaže da se ukine toč. I. rješenja i preinači toč. II. rješenja na način da se odbije zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška i tužitelju dosudi parnični trošak u cijelosti. Traži trošak žalbe.

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja pod toč. III. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, odnosno ukinuti pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbe.

4. Tužitelj je dao odgovor na žalbu tuženika, u kojem navodi da je tuženik izgubio pravni interes za podnošenje žalbe koju je podnio 18. rujna 2024. jer je postupio po nalogu suda i tužitelju 16. rujna 2024. u cijelosti isplatio iznos na koji ga obvezuje prvostupanjska presuda.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Što se tiče navoda tužitelja iz odgovora na žalbu tuženika, treba reći da je, kako to proizlazi iz podneska tuženika od 10. listopada 2024., koji prileži spisu, odgovarajući na navode tužitelja, tuženik platio iznos iz prvostupanjske presude (pogrešno) smatrajući da se ovdje radi o sporu male vrijednosti, a ne zbog toga što priznaje potraživanje tužitelja, te nije odustao od žalbe, tako da tuženik nije izgubio pravni interes za podnošenjem žalbe.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP na koju ukazuje u žalbi tuženik. Presuda nije nerazumljiva i može se ispitati, razlozi presude nisu nerazumljivi i ne proturječe ispravama i dokazima u spisu te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost. Nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Neosnovano tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud ispitao okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o operativnom leasingu od 5. prosinca 2006. u dijelu kojom je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev za više plaćenog iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

11. U postupku nije bilo sporno da je tužitelj s prednikom tuženikom Hypo-Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. sklopio 5. prosinca 2006. ugovor o operativnom leasingu, prema kojem je predmet leasinga vozilo Opel Astra, godine proizvodnje 2006., trajanje leasinga 60 mjeseci, leasing najamnina mjesečno ukupno 427,50 CHF, uz plaćanje ugovorene najamnine za leasing u 60 mjesečnih najamnina u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o leasingu kao potrošač, što i proizlazi iz iskaza tužitelja koji je naveo da mu je vozilo bilo potrebno za osobne potrebe, a to tuženik u žalbi i nije osporio te se u konkretnom slučaju na njihov pravni odnos primjenjuje Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) kao i Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

13. Bez utjecaja su navodi tuženika da se prvostupanjski sud nije očitovao o primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju, pozivajući se u žalbi da je čl.3. st.1. t.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23, dalje: ZPK) propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu, budući da se prema odredbi čl. 29. st. 1. u vezi čl. 30. st. 1. ZPK taj zakon ne primjenjuje na predmetni ugovor koji zaključen 5. prosinca 2006., dakle prije 1. siječnja 2010. kada je ZPK stupio na snagu, a nema uvjeta za iznimku iz čl. 29. st. 2. ZPK. Osim toga, ništetnost se ovdje ne temelji na odredbama ZPK već na mjerodavnim odredbama ZZP/03.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 je ništetnost odredbe.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, te da mu da od strane prednika tuženika nisu pružene potpune i jasne informacije ni o rizicima ugovaranja najma vozila vezanim uz tečaj CHF ni o mogućnosti rasta tečaja koja bi kasnije značajno opterećivala plaćanja najamnine. Osim toga, iz predmetnih odredbi ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, kako je to pravilno iz iskaza tužitelja te uvidom u ugovor utvrdio prvostupanjski sud.

16. Činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije mogao sagledati opseg svoje obveze jer nije mogao predvidjeti način kretanja valute CHF, pri čemu na sadržaj ugovora koji je bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati, uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženika ovakav zaključak ne dovode u sumnju.

17. Tužitelju su trebale biti predočene informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

18. Potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi se u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj.

19. Budući da je prednik tuženika ugovorna strana, bio je dužan pridržavati se načela savjesnosti i poštenja te kao sudionik obveznog odnosa postupati obzirno i uvažavati interese obiju ugovornih strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je za uskratu informacija odgovoran zaposlenik auto kuće, a ne tuženik.

20. Priroda i specifičnosti valute CHF nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.

21. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe o valutnoj klauzuli kako bi bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima nije bilo moguće pregovarati, a tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da to nije učinjeno. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Kako tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju jasno i potpuno objašnjene odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega za njega kao potrošača nije bilo moguće predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja takvih odredbi, to i ovaj drugostupanjski sud smatra da su navedene ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i da su nepoštene prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, pa stoga i ništetne prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03.

23. Osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, a sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

24. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a kojeg sud prihvaća kao stručnog i obrazloženog, pravilno je tužitelju dosuđen iznos koji se odnosi na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznos od 951,55 eura. Neosnovani su navodi tuženika da sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose, s obzirom da je u konkretnom slučaju izostao od strane tuženika prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, te sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tražbinu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli s tzv. potplaćenim iznosima, tako da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada potraživanje tužitelja nije umanjio s tzv. potplaćenim iznosima.

25. Ništetnost potječe od prednika tuženika i on je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe predmetnog ugovora sa unaprijed pripremljenim sadržajem postupajući suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je tako u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare potraživanja pozivajući se pritom na izraženo pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH 30. siječnja 2020., da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmetnom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi na kojima se temelji potraživanje tužitelja, zastara počinje teći od pravomoćnosti te presude, pa nije protekao rok propisan člankom 225. ZOO.

27. Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 368. stavak 1. ZPP te na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi prvostupanjsko rješenje o trošku u toč. III. izreke koje je tuženik osporavao isključivo zbog osporavanja odluke o glavnoj stvari, a prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka.

28. Tužitelj u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja pod toč. I. izreke navodi da se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe nego preciziranju tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja te pri tom smanjenju tužbenog zahtjeva. Međutim, po svojoj pravnoj naravi takvo raspolaganje tužbenim zahtjevom ima pravno značenje povlačenja tužbe iz čl. 193. ZPP, što znači da u tom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev smanjen zahtjev on više ne egzistira nakon što je njegovo povlačenje učinjeno. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je utvrdio da tužitelj djelomično povukao tužbu, pa je tako valjalo odbiti žalbu u tom dijelu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje pod toč. I. izreke, na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP

29. Vezano za žalbene navode u odnosu na odluku kojom je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak s osnova djelomičnog povlačenja tužbe, treba reći da iako prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj povlačenja tužbe, riječ je o djelomičnom povlačenju tužbe koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se postupak nastavio voditi. U konkretnom slučaju tužitelj je kao potrošač postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora i zahtjev za isplatu, te je predmetnu parnicu vodio zato što je tuženik u cijelosti osporavao osnov i visinu potraživanja, a tužitelj kao potrošač koji nema stručna znanja smanjio je svoj zahtjev za isplatu odmah nakon provedenog vještačenja. Stoga po ocjeni ovog suda, tuženik nema pravo na trošak za povučeni dio tužbe, te bi drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača bila u suprotnosti s tumačenjem Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i s načelom djelotvornosti, koju treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno navedenom Direktivom, odnosno rezultirati ograničenjem koje umanjuje samu bit potrošačevog prava na pristup sudu. Slijedom navedenog, valjalo je preinačiti prvostupanjsko rješenje pod toč. II. izreke, a na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP.

30. S obzirom na polovičan uspjeh tužitelja sa žalbom, pripada mu pravo na polovicu iznosa troška žalbe, koji po Tbr. 10.1. iznosi 187,50 eur uz PDV 25% 46,88 eur, 234,38 eura, tako da je dosuđena polovica tog iznosa tj. 117,19 eura.

31. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

32. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer se radi o trošku koji nije bio potreban za postupak.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević