Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-129/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne Službe u Valpovu, poslovni broj: P-735/2025-9 od 26. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne Službe u Valpovu, poslovni broj: P-735/2025-9 od 26. studenog 2025., u pobijanom dijelu i to:

1. pod točkom I. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba iz čl. 13. st. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog 23. 08. 2010. između stranaka, 2. pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 580,13 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. 09. 2010. pa do isplate,

3. pod točkom III. izreke u pobijanom dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 434,72 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude tj. 26. studenog 2025. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne Službe u Valpovu, poslovni broj P-735/2025-9 od 26. studenog 2025., u dijelu pod točkom II. izreke u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog potraživanja od 580,13 € (petstoosamdeseteuraitrinaestcenti) te se sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni i pripadajući iznos glavnog potraživanja od 580,13 € (petstoosamdeseteuraitrinaestcenti) za vremenski period od 24. 08. 2010. do 24. 09. 2010.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom odredba članka 13. st. 3. Ugovora o stambenom kreditu broj 9015278212, sklopljenog 23. 08.

.2010. između stranaka koja glasi: “…Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istodobno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 %...od iznosa kredita..“. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 580,13 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. 08. 2010. pa do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 434,72 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, dok je istovremeno tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 506,64 €.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik ( u odnosu na točku I. i II. izreke u cijelosti te u odnosu na točku III. izreke u dijelu kojim mu je naloženo platiti tužiteljici parnični trošak ) pobijajući odluku uslijed žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava propisanog odredbom čl. 353. st. 1. točkom 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP) te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. i 12. ZPP, i prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužiteljicu obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, a podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana u odnosu na vremenski tijek kamata dok u preostalom dijelu nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o istima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka propisana čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP u odnosu na prekoračenje tužbenog zahtjeva, ali je u dijelu potraživanja u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je djelomično osnovan žalbeni razlog propisan odredbom čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP na koji drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti ( čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 23. kolovoza 2010. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ( čl. 13.3. ugovora ), te zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

7. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopili 23. kolovoza 2010. Ugovor o stambenom kreditu broj 9015278212, kojim se banka obvezala staviti na raspolaganje ugovoreni novčani iznos kredita radi kupnje stambene nekretnine, pri čemu je člankom 13.3. ugovoreno: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% ( slovima:nula cijelih osamdeset posto ) od iznosa kredita ….".

8. Iako je u odgovoru na tužbu osporio visinu, tuženik je naknadno podneskom od 17. 10. 2025. učinio nespornim činjenicu da je na ime naknade za obradu kredita isplaćen iznos od 4.371,00 kn[1] koji primjenom fiksnog tečaja konverzije odgovara utuženom iznosu od 580,13 €.

9. Polazeći od utvrđenja prema kojem je u konkretnom slučaju nesporno riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu radi kupnje stambenog prostora, potom utvrđenja da tužiteljica kao potrošač nije bila informirana na što se ugovorena naknada odnosi, kao i da se o odredbi čl. 13.3. Ugovora nije moglo pregovarati, prvostupanjski sud utvrđuje nepoštenost pozivom na odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), zaključuje da je takva odredba očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa dovodi do ništetnosti, a posljedično primjenom čl. 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023; dalje: ZOO) zaključuje i o pravu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe naplaćeno.

10. Tuženik u žalbi pobija prvostupanjsku odluku smatrajući da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev u odnosu na tijek dosuđene kamate jer je tužiteljica na ročištu 20. 10. 2025. isti zatražila od 25. rujna 2010. a ne od 24. 08. 2010. kako je suđeno. Osim toga ističe da su troškovi obrade kredita bili jasno definirani te se radilo o dijelu cijene kredita, pa kako je ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, smatra da nije bilo dozvoljeno provoditi test nepoštenosti. U odnosu na utvrđenje značajne neravnoteže na štetu potrošača tuženik ističe kako prvostupanjski sud nije jasno obrazložio u čemu se ona sastoji, a stoga jer iznos od 0,80 % vrijednosti ukupnog kredita ni po čemu ne uzrokuje ili dovodi do takve neravnoteže. Uz navedeno tuženik detaljno elaborira prigovor zastare potraživanja, osporava tijek utvrđenih zateznih kamata te konačno pobija i odluku o troškovima postupka.

11. Tako izneseni žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke u pogledu glavnog zahtjeva ( ništetnosti i isplate iznosa od 580,13 € ), dok je u pogledu kamata kao sporednih potraživanja prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo na koju povredu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika te procjenu same nepoštenosti ugovaranja, valja primijetiti kako nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl. 13. 3. Ugovora naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 580,13 €, pa je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno da li je takvo ugovaranje i plaćanje naknade, unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke, bilo dopušteno i zakonito, ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost i posljedično pravo tužiteljice na isplatu.

13. U tom smislu odredba čl. 96. st. 1. ZZP koja se primjenjuje prema trenutku nastanka ugovornog odnosa ( a koja je u osnovi istovjetna odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03, odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019 te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023;), sadrži uvjete temeljem kojih se provodi test nepoštenosti i koji polazi od postojanja ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a potom utvrđenja da je riječ o postupanju suprotnom dobroj vjeri i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Da se u konkretnom slučaju o odredbi čl. 13. 3. ugovora nije pojedinačno pregovaralo, osim zakonske presumpcije sadržane u odredbi čl. 96. st. 2. ZZP/07 ( i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac), prvostupanjski sud je utvrdio i temeljem iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da joj djelatnik tuženika prilikom pregovaranja i informiranja nije pružio nikakvu informaciju u pogledu postojanja ulazne naknade, već je za istu sama saznala čitanjem ugovora, nakon čega joj je djelatnik na njezin upit odgovorio da je riječ o obveznoj naknadi, pa kako je ugovor mogla prihvatiti samo u tom obliku, to je pristala na sklapanje istog u onom obliku u kojem joj je dan na potpisivanje.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, koncept jasne, razumljive i uočljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini njezine primjene, kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Kako u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tužiteljici bilo obrazloženo koji stvarni troškovi nastaju plaćanjem naknade, takva odredba ( uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona odnosi i kakva joj je svrha ) nije bila razumljiva niti je tužiteljica mogla shvatiti njezine posljedice, pa žalbeni navodi tuženika koji tvrde suprotno nisu osnovani.

16. Navedeno je u širem smislu povezano i sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 R i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., V i VJ od 30. travnja 2014., t. 75.,).

17. U odnosu na žalbene navode kojim tuženik osporava postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

18. Stoga postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužiteljice kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenice da iako je visina naknade navedena u postotku ( 0,80% ), tužiteljici nije obrazložena i kvantificirana stvarna visina takvih troškova niti pojašnjeno na što se oni odnose ( već joj je djelatnik tuženika samo pojasnio da je riječ o obveznoj naknadi), pa tužiteljica nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za nju proizlaze niti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

19. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 13. 3. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 580,13 €.

20. Niti elaborirani žalbeni navodi tuženika u pogledu istaknutog prigovora zastare također nisu osnovani jer je sud prvog stupnja pravilno cijenio da tužitelj uz zahtjev za isplatu postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2) na temelju koje je stvorena sada već stabilna i ustaljena sudska praksa, proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način takva ništetnost ustanovljena.

21. U odnosu na tijek kamata kao sporednih potraživanja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbama parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju izričito upire tuženik, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo.

22. Naime, tužiteljica je na ročištu 20. listopada 2025., nakon što je tuženik podneskom od 17. listopada 2025. ukazao na nespornu činjenicu da je naknada koja je predmetom postupka, isplaćena 24. rujna 2010. u iznosu od 4.371,00 kn / 580,13 €, postavila zahtjev na način da potražuje upravo taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. rujna 2010. pa do isplate.

23. Takvo pravno raspolaganje tužiteljice ( kojim konačno potražuje niži iznos od prvotno utuženog sa drugim datumom dospijeća tj. 25. rujnom 2010. umjesto 24. kolovoza 2010. ) predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je u smislu čl. 193. st. 1. i 2. ZPP nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, nužan pristanak tuženika.

24. Kako se tuženik na ročištu 20. listopada 2025. izričito usprotivio djelomičnom povlačenju, takvo protivljenje u smislu čl. 193. st. 2. ZPP proizvodi suspenzivan učinak na pravno raspolaganje tužiteljice glede djelomičnog povlačenja odnosno smanjenja tužbe, pa je prvostupanjski sud u takvim okolnostima bio dužan meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je isti prvotno postavljen, tj. u odnosu na žalbenim navodima osporen tijek zakonskih zateznih kamata, od datuma 24. kolovoza 2010. kako je traženo tužbom.

25. Dakle, kako se tuženik izričito protivio djelomičnom smanjenju tužbe, to je neosnovan istaknuti žalbeni navod da bi prvostupanjski sud odlučivanjem o kamatama od 24. kolovoza 2010., prekoračio tužbeni zahtjev, budući da je upravo uslijed takvog protivljenja i trebao meritorno odlučiti o kamatama u periodu od 24. kolovoza 2010. pa do isplate kako je prvotno utuženo.

26. Međutim, kako je predmetna naknada tužiteljici nesporno naplaćena 24. rujna 2010., to ostvaruje pravo na pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od sljedećeg dana odnosno 25. rujna 2010., sukladno odredbi članka 1115. -ZOO-a. Ovo stoga jer kada je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača tako da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 0,80% od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tada je tuženik predstavljao nepoštenog stjecatelja, pa tužiteljica sukladno odredbi čl. 1115. ZOO ima pravo kamatu s dospijećem nakon dana plaćanja te naknade.

27. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa), pri čemu tuženik ne osporava izričito visinu odnosno radnje temeljem kojih je takav trošak dosuđen u iznosu od 434,72 €.

28. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ( u cijelosti u odnosu na točku I. izreke i utvrđenu djelomičnu ništetnost, pod točkom II. izreke u odnosu na isplatu iznosa od 580,13 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 25. 09. 2010. pa do isplate, te pod točkom III. izreke u odnosu na dosuđeni trošak postupka od 434,72 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 26. studenog 2025. pa do isplate ), dok je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP prvostupanjsku odluku u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog potraživanja valjalo preinačiti te odbiti tužiteljicu sa zahtjevom za isplatom kamata za period od 24. 08. 2010. do 24. 09. 2010. ( točka II. izreke).

29. Zahtjev tuženika za naknadom žalbenog postupka nije osnovan jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na sporednu tražbinu i u neznatnom dijelu, radi čega je sukladno čl. 154. st. 5. i 166. st. 1. i 2. ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić