Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-268/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici PI, dipl. iur., zaposlenici, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., Ulica Vjekoslava Heinzela 70, Zagreb, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Goran Krištović, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-366/2023-26 od 22. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-366/2023- 26 od 22. prosinca 2023. i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja:

„ Nalaže se tuženiku Allianz osiguranje d.d. da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje plati iznos od 2.593,96 EUR (dvijetisućepetstodevedesettri eura i devedestšest centi)/ 19.544,16 kn (devetnaesttisućapetsto-četardesetčetiri kune i šesnaest lipa)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od 13. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. „

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.057,61 eur, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 457,28 eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženiku da tužitelju plati iznos od 2.593,96 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 13. kolovoza 2022. pa do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova u cijelosti.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Tužitelj je podnio odgovor žalbu u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.593,96 eur, koji je za razdoblje od 1. travnja 2020. do 30. lipnja 2022. na ime invalidske mirovine (40% ozljeda na radu) isplatio svom osiguraniku BI koji je ozlijeđen u prometnoj nezgodi dana 26. ožujka 2001., a koju je skrivio osiguranik tuženika ŠI, temeljeći svoju odluku na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje u tekstu – ZOMO) na kojem se temelji i tužba.

7. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja od 26. ožujka 2001. u kojem je osiguranik tužitelja BI zadobio teške tjelesne ozljede.

8. Sud prvog stupnja utvrdio je:

- da je osiguranik tužitelja BI u prometnoj nezgodi 26. ožujka 2001., za koju je odgovoran osiguranik tuženika ŠI zadobio tjelesne ozljede,

- da je rješenjem tužitelja od **.**.2009. BI „ kod kojeg je zbog ozljede na radu (40%) bolesti (60%) nastala opća nesposobnost za rad „ priznato pravo na invalidsku mirovinu počev od 17. veljače 2009..

9. Međutim, prema ocjeni ovog suda nepravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, smatrajući da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe ZOMO.

10. Imajući u vidu predmet spora, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je na snazi u vrijeme nastanka štete, dakle u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine čiju naknadu tužitelj potražuje u ovom postupku, pa su slijedom toga u ovom predmetu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu sa izmjenama i dopunama toga Zakona, objavljeno u „Narodnim novinama“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 - dalje: ZOOP i to čl. 27. koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ (takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022).

11. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP, a u konkretnom je slučaju upravo riječ o obveznom osiguranju u prometu.

12. Sukladno izričaju odredbe članka 27. stavka 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

13. U konkretnom slučaju tužitelj naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, a prava i obveze tuženika koji proizlaze iz ove vrste ugovora o osiguranju regulirani su odredbama ZOOP-a, stoga je materijalno pravo koje treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari je ZOOP, što znači da je predmet spora trebalo raspraviti sa aspekta članka 27. ZOOP-a (kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, prema odgovornom osiguratelju).

14. Naime, obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pri čemu je postojanje te razlike dužan dokazati tužitelj. No, budući da se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila, to se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluku donijeti primjenom materijalno pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo stoga sud u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 27. ZOOP-a (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 1889/2001).

15. Obzirom da tužitelj nije predložio dokaze na okolnost visine štete, odnosno nije dokazao visinu štete u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, u vidu razlike između konkretne invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, to je valjalo primjenom odredbe čl. 219. u vezi čl. 221. ZPP-a odbiti zahtjev tužitelja.

16. Stoga je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 373. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti zahtjev tužitelja.

17. Kako je preinačena prvostupanjska presuda u glavnoj stvari to je valjalo preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka. Kako je tuženik uspio u sporu to je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo tuženiku dosuditi troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine „ 142/12, 126722 i 138/23; dalje – Tarifa). Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. Tarife) u iznosu od 199,08 eur i trošak sastava pristupa na ročište 8. prosinca 2022. (Tbr. 9. Tarife) u iznosu od 199,08 eur i ročišta od 8. studenog 2023. u iznosu od 199,08 eur te sastava žalbe (Tbr. 10.) u iznosu od 248,85 eur a što uz 25% PDV iznosi 1.057,61 eur. Slijedom navedenog odlučeno kao pod točkom II. izreke.

18. Tuženiku je dosuđen trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. Tarife u iznosu od 250,00 eur što uz trošak PDV iznosi 312,50 eur te trošak sudske pristojbe u iznosu od 144,78 eura, a što ukupno iznosi 457,28 eur te je odlučeno kao pod točkom III. ove presude.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža