REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1205/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Semianu Mejaku Puhariću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika-protutužitelja Dom zdravlja Virovitičko- podravske županije Gajeva 21, Virovitica, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač Gregurić, Hrvoje Mladinić, odvjetnicima u Bjelovaru, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-31/2021-4 od 19. kolovoza 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pr-40/2018-19 od 17. siječnja 2020., u sjednici održanoj 24. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-26/2018- 2 od 11. veljače 2019. te se predmet vraća na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke, obvezana je tužiteljica-protutuženica platiti tuženici-protutužiteljici iznos od 330.220,12 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 25. 2. 2014. do isplate, u roku od 15 dana, te je u točki II. izreke tužiteljica–protutuženica obvezana tuženici- protutužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 69.762,50 kuna, također u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-5125/2021-2 od 28. veljače 2024., tužiteljici- protutuženici (u daljnjem tekstu tužiteljica), dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Može li sud prihvatiti kao osnovan (protu)tužbeni zahtjev radi isplate troškova specijalizacije koji obuhvaćaju bruto plaću imajući u vidu da je bruto plaća Ustavom zajamčeno pravo radnika?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica je podnijela reviziju protiv navedene drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - proč. tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog materijalno pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu uz naknadu troškova postupka.

5. U odgovoru na reviziju tuženica-protu tužiteljica (u daljnjem tekstu tuženica), osporava osnovanost podnesene revizije i predlaže istu odbiti, te tužiteljicu obvezati da joj nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena.

8. S obzirom na sadržaj prvog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom stadiju postupka sporno je ima li tuženica pravo na naknadu troškova isplaćene plaće liječnici za vrijeme dok se nalazila na specijalizaciji, s obzirom na činjenicu da liječnica nije ispoštovala ugovornu obvezu o vremenu koje je trebala raditi kod tuženice nakon specijalizacije koju je financirala tuženica.

9. Tuženica je u protutužbi zahtijevala isplatu troškova specijalizacije koji obuhvaćaju bruto plaću. Tužiteljica je u odnosu na zatraženu isplatu istakla prigovor neosnovanosti takvog zahtjeva jer smatra da je bruto plaća Ustavom zajamčeno pravo radnika i da stoga tuženica nema pravo tražiti predmetnu isplatu.

10. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tuženice pozivom na odredbe čl. 17. st. 1. i čl. 132. st. 2. i 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), prema kojem su ugovorne strane u obveznom odnosu dužne izvršavati svoje obveze i odgovorne su za njezine ispunjenje, a u slučaju raskida ugovora dužna je ispuniti obveze nastale kao posljedica raskida ugovora. Utvrdili su da su stranke zaključenim Ugovorom o specijalizaciji ugovorile pravne posljedice raskida ugovora, a radi se o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati pa takav ugovor nije protivan prisilnim propisima Ugovorom o specijalizaciji tuženica je tužiteljici omogućila specijalizaciju koju je ona uspješno završila i nakon specijalizacije joj je osigurala radno mjesto radi provođenja određenog broja godina na radu kod tuženice po završenoj specijalizaciji. Radi se o legitimnim pravima i obvezama ugovornih stranaka koja imaju podlogu u Zakonu o radu i ZOO-a, a ti Zakoni uređuju njihove međusobne odnose primjenom načela slobode ugovaranja, te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza. Kako se odredbom članka V. navedenog Ugovora tužiteljica obvezala da će po završetku specijalizacije stupiti na rad kod tuženice i ostati na radu najmanje 10 godina od dana završetka specijalizacije, a u slučaju da ne završi specijalizaciju u roku, prekine specijalizaciju svojom krivnjom, po završenoj specijalizaciji ne ostane na radu najmanje 10 godina, ili ako ne ispuni drugu obavezu preuzetu ugovorom, obvezala se vratiti tuženici plaću – naknadu u bruto iznosu koju je dobivala za vrijeme specijalizacije, troškove naknade za odvojeni život, naknadu troškova završnog ispita i sve druge troškove nastale za vrijeme specijalizacije u roku od dva mjeseca od dana neispunjavanja obveze. Na vraćanje isplaćenih plaća i ostalih navedenih troškova koje su nižestupanjski sudovi utvrdili u iznosu od 330.220,12 kn. Pri tome su cijenili da je tužiteljica ispunila 30,42% svoje ugovorne obveze trajanja rada nakon specijalizacije, te su na temelju neispunjenih 69,58% ugovorene obveze obvezali tužiteljicu da vratiti tuženici 330.220,12 kn. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja pozvali su se i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-168/16-11 od 28. studenog 2016. prema kojem je liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji, neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.

11. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

12. Točno je da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-168/16-11 od 28. studenoga 2016., na koje su se pozvali i nižestupanjski sudovi, liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan je vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji, neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.

13. 1. Međutim, Ustavni sud RH je, nakon iznesenog shvaćanja revizijskog suda u odluci broj U-III-3526/19 od 15. prosinca 2020. izrazio shvaćanje da se bruto plaća ne može podvesti pod troškove specijalizacije. To isto je ponovio i u odluci broj U-III- 2405/2022 od 11. srpnja 2023. pri čemu je u toj odluci naveo:

„(…) za Ustavni sud nije sporno da obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, koja je kao takva utvrđena Općoj bolnici Pula u odnosu na podnositelje nije i ne može u smislu odredbe članka 12. Pravilnika/11 (kako je glasio prije njegovih izmjena i dopuna) predstavljati „troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije“.

Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu te je i kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije. Ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) I reguliran odvojenim pravnim poslom-sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme…

(...)

Naime, Ustavni sud ne smatra spornim da su podnositelji i za vrijeme specijalističkog programa, osim što su se educirali u izabranoj specijalizaciji, radili i obavljali poslove radnog mjesta izabranog specijalizanta u funkciji rada i liječenja pacijenata, a za koje su s Općom bolnicom Pula i sklopili ugovore o radu na neodređeno vrijeme.

Isto tako, podnositeljima je omogućeno i stjecanje neophodnih vještina, znanja i iskustva prijeko potrebnih za nastavak njihovog daljnjeg rada, nakon položenog specijalističkog ispita na radnom mjestu liječnika specijalista. Međutim, takav trošak ne može predstavljati bruto isplaćena plaća podnositelja (isto navodi i Vrhovni sud u presudi broj Revr-333/17-2 od 20. studenog 2018.).“

13. 2. I u odluci broj U-III-4531/2023 od 30. listopada 2024. Ustavni sud Republike Hrvatske ostao je čvrsto pri naprijed iznesenom pravnom shvaćanju navedenom u točki 13. 1. obrazloženja, a ono je obrazloženo na slijedeći način:

„14. Vraćajući se na slučaj podnositeljice, Ustavni sud primjećuje da je podnositeljica s tuženicom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je sadržavao odredbu prema kojoj podnositeljica za obavljanje poslova ima pravo na osnovnu plaću i dodatke u skladu s pravilnikom o plaćama i kolektivnom ugovoru.

Ustavni sud ponavlja svoje stajalište izraženo u više odluka na koje se poziva i podnositeljica u reviziji i ustavnoj tužbi da obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, nije i ne može predstavljati "iznose troškova specijalizacije". Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata strogo su odvojiva novčana kategorija u odnosu na prava specijalizanta koja proizlaze iz Ugovora o radu.

15. Navedeni troškovi nikako ne uključuju troškove koje zdravstvena ustanova kao poslodavac ima prema specijalizantu s osnova isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između bolnice i specijalizanta je i reguliran odvojenim pravnim poslom, odnosno ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, a kako je to i u konkretnom slučaju.

16. U konkretnom slučaju nije bilo sporno da je podnositeljica za vrijeme specijalističkog programa radila i obavljala poslove liječenja pacijenata, a za koje je s tuženicom i sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Isto tako, podnositeljici je omogućeno i stjecanje neophodnih vještina, znanja i iskustva prijeko potrebnih za nastavak daljnjeg rada, nakon položenog specijalističkog ispita na radnom mjestu liječnika specijalista. Međutim, takav trošak ne može predstavljati bruto isplaćena plaća podnositeljice. Uostalom, kako je to već navedeno u odluci Ustavnog suda broj:

U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023., plaća specijalizanata predstavlja ekvivalent njegova rada, po osnovu ugovora o radu zbog čega ni ne može predstavljati trošak specijalizacije niti ulaziti u doseg bilo kakvog vida naknade štete poslodavcu za slučaj otkaza ugovora o radu prije dovršetka specijalističkog usavršavanja i/ili prije isteka ugovorenog roka specijalističke edukacije.

17. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim pravna shvaćanja žalbenog i revizijskog suda da sporna odredba Ugovora ne bi bila protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva te kao takva ništetna. Uz to, Ustavni sud ističe da se na ništetnost uvijek može pozivati, pa činjenica da su određene odredbe bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ne znači automatski da nisu bile ništetne od početka, a ništetnost pojedine odredbe Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora. Sudovi pri iskazivanju svojih pravnih shvaćanja nisu uzeli u obzir pravna shvaćanja Ustavnog suda izražena u više navedenih odluka, a koja su pravno obvezujuća za sve. Ustavni sud stoga utvrđuje da je opisano postupanje i odlučivanje revizijskog i žalbenog suda rezultiralo povredom prava podnositeljice na zaradu zajamčenog člankom 55. stavkom 1. Ustava (tako i u odlukama broj U-III-7155/2021 i U-III-7156/2021 od 24. travnja 2024.)“.

14. Dakle, prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u citiranoj odluci, obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa ne može predstavljati troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije, a odluke i rješenja Ustavnog suda sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99 i 29/02) obvezatne su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema st. 2. sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

15. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje USRH, Vrhovni sud je u odluci Rev- 301/2023 od 25. listopada 2023., odgovarajući na revizijsko pitanje, odstupio od ranije iznesenog pravnog shvaćanja poštujući u smislu odredbe čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske navedeno shvaćanje Ustavnog suda

RH, izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„U situaciji kada je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju prije završetka specijalizacije, a imajući u vidu pravno shvaćanje koje je izrazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. (o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije, te da osim ugovora o međusobnim pravima i obvezama treba imati u vidu i sadržaj ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je podnositelj revizije sklopio s tuženikom i u njemu sadržana prava, kao i činjenicu da je specijalizant za vrijeme specijalističkog programa, osim što se educirao u izabranoj specijalizaciji, radio i obavljao poslove radnog mjesta izabranog specijaliste u funkciji rada i liječenja pacijenata), tuženik je dužan (kao posljedicu neizvršenja svoje ugovorne obveze) isplatiti naknadu štete tužitelju u visini troškova specijalizacije, pri čemu u visinu troškova same specijalizacije ne može biti uključena bruto plaća i ostale naknade vezane uz radni odnos, a koje je specijalizant primao tijekom trajanja specijalizacije u situaciji kad je specijalizant na ime primljene plaće pružio rad kao ekvivalent isplaćenoj plaći.

Stoga, s obzirom da u postupku nije utvrđeno da je tužitelj tražio naknadu štete u visini troškova specijalizacije za koju je orijentacijski kriterij bila visina bruto plaće isplaćene tuženiku, već je utvrđeno da je tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio samo naknadu štete čiju visinu je postavio samo prema visini isplaćene bruto plaće i troškova prijevoza, te da drugu štetu nije zatražio, to su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo pozivom na odredbu čl. 5. st. 1. Ustava i čl. 7. ZR kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da obveza vraćanja bruto plaće predstavlja nerazmjernu mjeru koja je protivna ustavnom pravu radnika na isplatu plaće, u situaciji kad je (što među strankama nije bilo sporno) tuženik za vrijeme radnog odnosa kod tužitelja na ime primljene plaće pružao rad kao ekvivalent isplaćenoj plaći i ostalim naknadama vezanim za radni odnos tuženika kod tužitelja.“

16. Isto takvo shvaćanje potvrdio je i u odluci broj Rev-1185/2022-2 od 19. lipnja 2024. Slijedom svega iznesenog, odgovarajući na postavljeno pitanje treba i ovdje ponoviti, a imajući u vidu pravno shvaćanje koje je izrazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-3526/19 od 15. prosinca 2020. te u odluci br. U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. i ostalim citiranim odlukama USRH, (o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije), da osim ugovora o međusobnim pravima i obvezama treba imati u vidu i sadržaj ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je podnositeljica revizije sklopila sa tuženicom i u njemu sadržana prava, kao i činjenicu da je specijalizant za vrijeme specijalističkog programa, osim što se educirao u izabranoj specijalizaciji, radio i obavljao poslove radnog mjesta izabranog specijaliste u funkciji rada i liječenja pacijenata), da u situaciji kad je liječnik specijalizant jednostrano raskinuo ugovor o specijalizaciji prije polaganja specijalističkog ispita, a na ime primljene plaće je pružio rad kao ekvivalent isplaćenoj plaći, ugovorna obveza vraćanja bruto plaće predstavlja nerazmjernu mjeru koja je protivna ustavnom pravu radnika na isplatu plaće, u skladu sa čl. 55. st. 1. Ustava RH kojim se jamči svakom zaposleniku pravo na zaradu za obavljeni rad.

17. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa, drugostupanjski sud nije ocijenio pravnu prirodu spornih ugovornih odredaba iz predmetnog Ugovora o specijalizaciji u skladu sa naprijed navedenim shvaćanjem Ustavnoga suda Republike Hrvatske pa nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je valjalo, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

18. U ponovljenom postupku, a na temelju pravilno utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu, drugostupanjski sud će ispitati pravnu prirodu spornih ugovornih odredaba iz predmetnog Ugovora o specijalizaciji te se opredijeliti smatra li da je riječ o naknadi štete ili je riječ o troškovima specijalizacije (pri čemu je dužan voditi računa o naprijed citiranim odlukama i stavovima Ustavnog suda Republike Hrvatske u ovoj i usporedivim situacijama).

19. Pri tome je potrebno razlikovati situaciju kada liječnik nakon završene specijalizacije ostaje u sustavu javnog zdravstva od one kada iz njega izlazi (koju distinkciju slijedi i zakonodavac u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/08), na temelju kojeg je ministar zdravstva donio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 100/11, 133/11, 54/12), a koji je izrijekom u čl. 191. propisao što se smatra troškovima specijalizacije).

20. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke.

Zagreb, 24. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić