Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-541/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dobriši Rubesu, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 253/VI, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. za upravljanje, građenje i održavanje autocesta, Zagreb, Širolina 4, OIB: 57500462912, zastupanog po punomoćniku Emilu Havkiću, odvjetniku u Zagrebu, Ružmarinka 31/II, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-741/2025-85 od 13. lipnja 2025. i žalbu tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-741/2025-85 od 13. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-741/2025-85 od 13. lipnja 2025. u točkama I, II, III, V i VII izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-741/2025-85 od 13. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je odluka od 29. siječnja 2014. o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelja broj 279-7 od 20. siječnja 2014. nedopuštena (točka I izreke), da tužitelju kod tuženika nije prestao radni odnos (točka II izreke) te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto Šefa pravca u Sektoru za održavanje autoceste, operativna jedinica održavanja – zapadna Hrvatska (točka III izreke) dok je odbijen zahtjev tužitelja na vračanje na rad na poslove koji prema Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu tuženika odgovaraju radnom mjestu Koordinatora operativne jedinice održavanja - Operativna jedinica održavanja Zapadna Hrvatska (točka IV izreke). Isto tako naloženo je tuženiku naknaditi trošak postupka tužitelju u iznosu od 331,81 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate (točka V izreke) dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka VI izreke) kao i zahtjev tuženika u cijelosti (točka VII izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere radi vraćanja na rad i plaćanja naknade za vrijeme radnog spora.

3. Presudu u dosuđujućem dijelu i u odluci o troškovima postupka pobija tuženik iz svih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja prvostupanjsku presudu preinači u smislu žalbenih navoda odnosno podredno istu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u pobijanom dijelu.

4. Prvostupanjsko rješenje pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP te predlaže da sud drugog stupnja isto preinači u smislu žalbenih navoda.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopustivosti Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu broj: 279-7 od 20. siječnja 2014. koju je dana 29. siječnja 2014.g. donio ARZ-ON d.o.o., sada Hrvatske autoceste d.o.o., na utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao kao i zahtjev za vraćanje na rad.

7. Ocjenjujući nedopuštenost odluke o redovnom otkazu prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik kao poslodavac tijekom postupka nije dokazao da bi imao opravdani razlog za otkazivanje tužitelju ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. - u daljnjem tekstu ZR).

8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

- da je tužitelju redovnim otkazom zbog skrivljenog ponašanja otkazan ugovor o radu ali mu je odlukom o otkazu stavljeno na teret postojanje osobito važnih činjenica zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć i to gubitka povjerenja, koji, u smislu odredbe čl. 108. ZR predstavlja razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, pa da je već iz tog razloga predmetni otkaz nedopušten jer gubitak povjerenja ne predstavlja opravdan razlog za redoviti otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika to tim više što u odluci o otkazu nije konkretno naznačeno na koji način je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa,

- da je tužitelju otkazan ugovor o radu za radno mjesto šefa pravca u Sektoru za održavanje autoceste, operativna jedinica održavanja – zapadna Hrvatska radi povreda koje su počinjene u vrijeme dok nije bio na snazi navedeni ugovor koji mu se otkazuje već prethodno sklopljeni ugovori o radu,

- da se u pobijanoj odluci o otkazu samo paušalno navode nepravilnosti počinjene kod tuženika ali se ne navodi kada je i što tužitelj učinio ili propustio učiniti,

- da navodi tuženika da je tužitelj obavljao rukovodeće poslove sami po sebi ne mogu ujedno značiti da je on bio i odgovoran za sve što se je događalo u njegovoj organizacijskoj jedinici, a osobito kada se ima u vidu da je tužitelj postupao po nalogu nadređenog direktora AU, te da je UU obavještavao Upravu i dogovarao s njom daljnja postupanja u okviru svojeg djelokruga rada što je tuženik i potvrdio budući da za iste tužitelj niti nije upozoravan na obveze iz radnog odnosa.

9. Pozvavši se na odredbu čl. 116. st. 1. ZR sud prvog stupnja naložio je tuženom vračanje tužitelja na rad i to na poslove za koje je sklopio ugovor o radu koji je nedopušteno otkazan dok je odbio dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj traži da ga se vrati na poslove koji prema Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu tuženika odgovaraju radnom mjestu Koordinatora operativne jedinice održavanja - Operativna jedinica održavanja Zapadna Hrvatska jer vraćanje na poslove određenog radnog mjesta koje je trenutno sistematizirano kod tuženika nije bio predmet dokazivanja u ovom postupku.

10. Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke nije prvotno naveo da je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu a naknadno da je do tužitelju redovni otkaz zbog skrivljenog ponašanja uslijed čega bi odluka bila nerazumljiva (te time počinjena naprijed navedena bitna povreda postupka) već je naveo da je tuženik tužitelju otkazao redovno ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja ali stavljajući mu na teret gubitak povjerenja koji razlog predstavlja osobito važnu činjenicu a koja činjenica, sukladno odredbama ZR može biti razlog isključivao za izvanredni otkaz zauzimajući pri tome stav da je ta okolnost (pogrešna vrsta otkaza) dovoljan razlog za nedopustivost istog.

10.1. Nadalje niti činjenica da je u obrazloženju sud prvog stupnja naveo da u pobijanoj odluci tuženik nije konkretno naznačio na koji je način tužitelj kršio svoje radne obveze a da je u odluci o otkazu tuženik tužitelju doista stavio na teret određene propuste ne čine pobijanu odluku proturječnom budući je sud u obrazloženju o svakoj toj povredi koji je tuženik tužitelju stavio na teret dao svoju ocjenu i valjane razloge za svoju ocjenu te zauzeo stav da navedeni propusti ne predstavljaju propust tužitelja jer je on postupao po nalogu nadređene osobe direktora OU posljedično čemu je utvrdio da tuženik u odluci o otkazu nije konkretno naznačio u čemu bi to točno tužitelj (obavljajući svoje radne zadatke za koje je odgovoran) činio povrede svoje radne obveze. Dakle niti u tom pogledu nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

11. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

12. U pravu je tuženik kada osporava utvrđenje suda da je sama činjenica što je tužitelju otkazan ugovor o radu od 20. siječnja 2014. a da mu se stavljaju na teret gubitak povjerenja uzrokovanog povredama koje je navodno činio u razdoblju prije sklapanja tog ugovora odnosno za vrijeme dok su na snazi bili drugi ugovori o radu sklopljeni sa tuženikom ne dovodi do nezakonitosti takvog otkazivanja. Naime, u situaciji kada se radniku na teret stavlja gubitak povjerenja uzrokovanog njegovim skrivljenim ponašanjem taj gubitak povjerenja ne mora biti isključivo vezno za ponašanje na radnom mjestu za koji mu se otkazuje ugovor o radu već obuhvaća svako radno mjesto kod tuženika na kojem je radio pa i prethodno radno mjesto jer se radi o osobito važnoj činjenici zbog koje radni odnos više nije moguć koja prati radnika neovisno na koje radno mjesto je kod poslodavca bio raspoređen. Međutim suprotno mišljenju tuženika sud prvog stupnja dao je valjane razloge za svoje utvrđenje da tuženik nije dokazao u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj odgovoran za propuste u radu navedene u odluci o otkazu odnosno da nije dokazao postojanje opravdanog gubitka povjerenja u tužitelja kao radnika, a što je odlučna činjenica za odlučivanje o osnovanosti predmetnog otkazivanja.

13. U pravu je tuženik i kada navodi da pogrešna vrsta otkaza sama po sebi ne dovodi do nedopustivosti otkazivanja. To iz razloga što i u slučaju kada poslodavac radniku otkaže ugovor o radu pogrešnom vrstom otkaza, prilikom ocjenjivanja nedopustivosti takvog otkaza, odluka suda ovisi o tome je li je pogrešnom vrstom otkaza ugrožena pravna pozicija radnika u odnosu na pravilnu vrstu otkaza, pa ako jest, takav otkaz bi bio nedopušten. Stoga kada je tužitelju dan redovni otkaz uvjetovani skrivljenim ponašanjem umjesto pravilno (po razlozima) izvanredni otkaz, samo zbog te činjenice takav otkaz ne bi bio nedopušten jer tužitelj redovnim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem nije stavljen u nepovoljniju pravnu poziciju niti bi mu na taj način bilo povrijeđeno bilo koje pravo iz radnog odnosa u odnosu na njegovu poziciju u situaciji da mu je ugovor o radu otkazan redovnim otkazom budući je redoviti skrivljeni otkaz ugovora o radu povoljniji za radnika nego izvanredni otkaz jer uključuje pravo na otkazni rok. Osim toga, poslodavac ima pravo izbora između redovitog (skrivljenog) i izvanrednog skrivljenog otkaza ugovora o radu u situaciji kada radnik krši obveze iz radnog odnosa. Međutim, neovisno o navedenom, odlučno je da li je tuženik dokazao postojanje objektivnog gubitka povjerenja u rad tužitelja.

14. Suprotno mišljenju žalitelja i po stavu ovog suda drugog stupnja ne može se prihvatiti navod tuženika da je izgubio povjerenje u tužitelja koji je obavljao poslove rukovoditelja službe redovnog održavanja te da zbog gubitka povjerenja nastavak njegovog radnog odnosa nije moguć obzirom da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora za obavljanje poslova šefa pravca u Sektoru za održavanje autoceste, operativna jedinica održavanja – zapadne Hrvatska koji ugovor je među strankama 20. siječnja 2014. i sklopljen, unatoč dopisu od 17. siječnja 2014. kojim je tužitelj pozvan na davanje obrane vezano za utvrđene nepravilnosti u radu u Sektoru održavanja, dakle kada je poslodavac imao sve podatke o stanju izvršenih radova u tom sektoru kao i o postupanju tužitelja. Životno je i logično da tuženik tužitelju, da je zbog navedenih utvrđenih nepravilnosti u radu predmetnog Sektora izgubio u njega kao radnika povjerenje, istom ne bi nudio novi ugovor o radu.

15. Osim toga, a kako proizlazi iz iskaza svjedoka UU, koji je bio neposredno nadređen tužitelju, i kojem sud nije imao razloga nepovjerovati, tužitelj je svoje poslove (u pogledu postupanja vezanih za utvrđene nepravilnosti u Sektoru), za koje je bio zadužen, obavljao po njegovom nalogu (za koje poslove je svjedok imao odobrenje Uprave) te je nakon dobivanja naloga od strane svjedoka poslove dalje raspoređivao voditeljima tehničkih jedinica i nadgledao obavljanje poslova. Stoga postupanje tužitelja po nalogu nadređenih radnika (za koje naloge je isti imao odobrenje Uprave tuženika) nije moglo i po mišljenju ovog suda drugog stupnja opravdano dovesti do gubitka povjerenja zbog kojeg bi u okolnostima konkretnog slučaja opravdavala otkazivanje ugovora o radu tužitelja.

15.1. Žalbeni navodi kako su nepravilnosti u Sektoru za održavanja autoceste utvrđene i nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Žarka Željka ne dovode u pitanje naprijed navedeno utvrđenje. To iz razloga što tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi upravo tužitelj bio odgovoran za nastanak tih nepravilnosti iz nalaza i mišljenja a imajući u vidu naprijed navedeno s time da je sud prvog stupnja dao valjane razloga zašto smatra da za radnje koje tuženik tužitelju stavlja na teret ne predstavljaju odgovornost tužitelja, pa slijedom toga nisu mogli niti dovesti do gubitka povjerenja koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja i koje utvrđene žalbenim razlozima nije dovedeno u pitanje. Zbog navedenih utvrđenja iz nalaza i mišljenja nisu odlučna.

Slijedom čega i nisu odlučni navodi iz nalaza i mišljenja o nepravilnostima.

16. Kako tuženik u ovom postupku nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu tužitelja, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR sud prvog stupnja utvrdio je otkaz nedopuštenim te iz čl. 116. st. 1. ZR naložio tuženom vraćanje tužitelja na rad.

17. Zbog svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP žalbu tuženog odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

18. Neosnovano tužitelj pobija prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njegov prijedlog za donošenje privremene mjere.

19. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav. 2 ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud nije našao da bi donošenjem pobijanog rješenja ili postupkom koji mu je prethodio bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka ili da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno.

20. Osim toga a imajući u vidu da privremena mjera po svojoj prirodi može biti na snazi privremeno do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojoj je donesena a da je u konkretnom slučaju pravomoćno utvrđeno da je predmetni otkaz ugovora o radu tužitelja nedopušten te da je naloženo tuženom vraćanje na rad tužitelja žalba na isto ukazuje se bespredmetnom.

21. Slijedom navedenog a kako u tom dijelu nisu počinjene niti povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

U Zagrebu 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica