R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-526/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Mariji Tworek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sandri Đurin, odvjetnici u Novoj Gradiški, protiv tužene OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. siječnja 2026., u nazočnosti tužiteljice JH, osobno, punomoćnice tužiteljice Sandre Đurin, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Maria Maričevića, odvjetnika nakon javne objave presude, 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnom odredba članka 5. stavka 3. i 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40966/06 sklopljenog 29. travnja 2006. između tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i HVB Splitska banka d.d. kao pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 koje glase: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita“ pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužiteljici JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 149,73 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15 % godišnje koja teče od 6. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 da tužiteljici JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 175,00 eura zajedno sa zz. kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40966/06 sklopljenog 29. travnja 2006., a temeljem kojega je tužiteljica koristila kredit u visini od 47.300,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,20 % godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 120 mjeseci. U točki 5. stavku 3. Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. U stavku 4. istog članka je navedeno da se naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je tužiteljici obračunao i naplatio iznos od 236,50 CHF 5. svibnja 2006. Tužiteljica s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarala o odredbama članaka 5. stavka 3. i 4. Ugovora o kreditu, već je tužiteljica prihvatila ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika. Tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je niti mogla pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba članka 296 stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega iznesenog tužiteljica predlaže da sud nakon provedene rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbine. Tuženik smatra, da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice prema tuženiku, a što u ovom predmetu nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužiteljica smatra da je njezino potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena 1. rujna 2025. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što smatra tuženik da u ovom predmetu nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo.

3. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 5. stavku 3., stoga su navodi tužiteljice koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni te da su uvjeti ugovora o kreditu pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, smatra da je u ugovorima o kreditu potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40966/06 sklopljenog 29. travnja 2006., sklopljen između tada HVB Splitska banka d.d., a sada OTP banka d.d., kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, dopis punomoćnice tužiteljice upućen tuženiku od 9. svibnja 2025., dopise tužene punomoćnici tužitelja od 14. i 22. svibnja 2025., u odgovor na tužbu, u podnesak tužiteljice od 13. prosinca 2025., u podnesak tužene od 16. siječnja 2026. i u iskaz saslušane tužiteljice.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja.

7. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

8. Dakle, sporna je valjanost članka 5. stavka 3. i 4. iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40966/06 sklopljenog 29. travnja 2006.

9. Tužiteljica je iskazala da je 29. travnja 2006. potpisala Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40966/06 u poslovnici tuženika (tada HVB Splitska banka d.d.) u Novoj Gradiški, a kredit koji je sklopljen za svrhu dovršenja kuće. Tužiteljica iskazuje da se ne sjeća da bi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu osoba koja joj je dala potpisati ugovora o kreditu objasnila uvjete kredita. Ne sjeća se da bi joj bankarski službenik objasnio na što bi se odnosila točka 5. stavak 3. ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom u iznosu od 0,50 % od odobrenog kredita a koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita. Tužiteljica se ne sjeća da je prilikom isplate kredita iznos od 47.300,00 CHF bio umanjen za iznos naknade za obradu kredita. Iskazuje da je po zanimanju domaćica i da je završila 4 razreda osnovne škole. Nadalje iskazuje da prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta, OPG-a ili nekog trgovačkog društva. Navodi da čitajući odredbe ugovora o kreditu ništa nije razumjela. Tužiteljica smatra da je bila u nepovoljnijem položaju u odnosu na tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

10. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

12. Temeljem članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

13. Temeljem članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 0,50 % od iznosa kredita.

18. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarala o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

19. Dakle, sud cijeni da je tužiteljica sporni Ugovor mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

20. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

21. S obzirom da je tužiteljica temeljem članka 5. stavka 3. i 4. predmetnog Ugovora platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a.

22. I odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 5. stavku 3. i 4. Ugovora o kreditu.

24. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

26. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi članka 1115. ZOO-a i članka 29. stavka 2. ZOO-a.

27. Prigovor zastare nije osnovan.

28. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

29. Sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu 175,00 eura koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT 50,00 eura, sastav podneska od 13. prosinca 2025. Tbr. 8. točka 1. OT 50,00 eura, zastupanje na ročištu 26. siječnja 2026. prema Tbr. 9. točka 1. OT 50,00 eura, ročište za objavu presude prema Tbr. 9. točka 3. OT 25,00 eura.

30. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Nova Gradiška, 23. veljače 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.

DN-a:

1. odvjetnica Sandra Đurin iz Nove Gradiške

2. odvjetnik Belizar Tomaić iz Osijeka