Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1280/2025-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I. tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. tužitelja NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III. tužiteljice OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva ulica 35, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Sudoststeiermark eGen, Paldau, Paldau kbr. 40, OIB: 25376204437, zastupanog po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar d.o.o., Zagreb, Gajeva ulica 57, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja založnog prava, odlučujući o žalbi I., II. i III. tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1730/2019-71 od 13. veljače 2025., ispravljenog rješenjem istog suda posl. broj P- 1730/2019-76 od 1. rujna 2025., dana 23. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba I., II. i III. tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2019-71 od 13. veljače 2025.., ispravljeno rješenjem istog suda posl. broj P-1730/2019-76 od 1. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev I., II. i III. tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.837,00 eura.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja, ispravljenog rješenjem od 1. rujna 2025., odlučeno je da se ne dopušta preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 28. siječnja 2025.

2. Protiv rješenja žalbu su podnijeli I., II. i III. tužitelj (dalje u tekstu rješenja: tužitelji) iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. u svezi s čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) , te predlažu žalbu prihvatiti.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja utvrdio je u prvostupanjskom postupku da su tužitelji dana 21. rujna 2016. podnijeli radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu sklopljenog 26. rujna 2007. i očitovanja sastavljenih kod javnog bilježnika dana 5. listopada 2007. i 21. ožujka 2008., te brisanja založnih prava koja su temeljem sastavljanih očitovanja upisana na njihovim nekretninama. Također, utvrdio je da su tužitelji podneskom od 28. siječnja 2025. preinačili tužbu na način da su tužbeni zahtjevom iz preinačene tužbom zahtijevali da se Ugovor o jednokratnom kreditu od 26. rujna 2007., očitovanje od 5. listopada 2007. i Ugovor o jednokratnom kreditu od 13. ožujka 2008. utvrde nepostojećima. Na kraju, utvrdio je da se tuženik protivio preinaci tužbe, te da su tužitelji tužbu preinačili nakon zaključenja prethodnog postupka.

6. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja, smatrajući da su tužitelji tužbu mogli preinačiti prije zaključenja prethodnog postupka, primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP nije dopustio preinaku tužbe.

7. Tužitelji žalbom osporavaju pobijano rješenje ističući u istoj da je odluka suda prvog stupnja arbitrarna i protivna njihovom pravu na pristup sudu. Također, ističu da novi tužbeni zahtjev odgovara onom koji je postavljen u tužbi, te da se pobijano rješenje zasniva na pogrešnoj pretpostavci da tužitelj poznaje strano pravo i stranu sudsku praksu.

8. Međutim, žalbeni navodi tužitelja su neosnovani. Naime, odredbom čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

9. Dakle, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP, propisano je da se tužba može preinačiti nakon zaključenja prethodnog postupka samo ako tužitelj bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti prije tog trenutka. Neosnovano tužitelji u žalbi ističu da tužbeni zahtjev odgovara onom postavljenom u tužbi s time da je isti sada, prema stavu tužitelja, usklađen s austrijskim pravom, te da nisu preinačili tužbu. Naime, osnovnim tužbenim zahtjevom tužitelji su zahtijevali utvrđenje ništetnosti ugovora, dok tužbenim zahtjevom iz preinačene tužbe zahtijevaju da se utvrdi da sporni ugovori predstavljaju nepostojeće pravne poslove. Tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, s jedne strane, i tužbeni zahtjev za utvrđenje nepostojećeg pravnog posla, s druge strane, ne predstavljaju istovjetne zahtjeve tako da su tužitelji promjenom istovjetnosti zahtjeva, sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP, preinačili tužbu.

10. U konkretnom slučaju, tužitelji su dakle, podneskom 28. siječnja 2025. preinačili tužbu, te su to učinili nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga je u konkretnom slučaju, sukladno čl. 190. st. 2. ZPP, bilo potrebno ocijeniti da li su tužbu mogli preinačiti prije zaključenja prethodnog postupka odnosno da li to mogli učiniti bez njihove krivnje.

11. Sud prvog stupnja smatrao je da su tužitelji tužbu mogli preinačiti i prije zaključenja prethodnog postupka, te da stoga nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP, za dopuštanje preinake tužbe. Takvo utvrđenje kao pravilno prihvaća i ovoj sud. Naime, tužitelji su tužbu podnijeli 21. rujna 2016., dok je prethodni postupak zaključen na ročištu održanom dana 9. studenog 2021. Dakle, od podnošenja tužbe pa do zaključenja prethodnog postupka proteklo je više od pet godina, pa su tužitelji imali više nego dovoljno vremena da prije zaključenja prethodnog postupka preinače tužbu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je tuženik odmah u odgovoru na tužbu podnijetom 28. listopada 2016. istaknuo da je u konkretnom slučaju mjerodavno, ne hrvatsko, već austrijsko pravo, što su tužitelji, sve do podnošenja podneska od 28. siječnja 2025. kojim su preinačili tužbu, osporavali.

12. U takvom okolnostima konkretnog slučaja, kada je od podnošenje tužbe pa do zaključenja prethodnog postupka prošlo više od pet godina i kada je tuženik od početka postupka isticao da se u postupku primjenjuje strano tj. austrijsko pravo pri čemu su tužitelji tužbu preinačili nakon proteka više od 8 godina od njezina podnošenja, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su tužitelji tužbu mogli preinačiti prije zaključenja prethodnog postupka, te da, posljedično tome, nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP za dopuštanje preinake tužbe. Naime, i prema ocjeni ovog suda, tužitelji su tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su sporni ugovori nepostojeći mogli istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka pogotovo kada se ima u vidu da tuženik cijelo vrijeme i to od samog početka postupka isticao prigovor da se u postupku primjenjuje austrijsko pravo zbog čije primjene su sada tužitelji preinačili tužbu zahtijevajući, umjesto utvrđenja ništetnosti, sada utvrđenje nepostojećih pravnih poslova. U tom smislu potrebno je i navesti da okolnost što su tužitelji kako navode u žalbi tek donošenjem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske saznali za sudski stav o primjeni austrijskog prava ne znači i da je sud prvog stupnja trebao dopustiti preinaku tužbe. Naime, o tome koje će materijalno pravo primijeniti odlučuje sud meritornom odlukom nakon provedenog postupka ovisno o okolnostima konkretnog slučaja. Okolnost što je u drugom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske smatrao da je za rješenje spora mjerodavno pravo strane države ne znači i nužno da će taj pravni stav zauzeti prvostupanjski sud pogotovo kada se ima u vidu da tim pravnim stavom koji je izražen u drugom predmetu sud prvog stupnja nije u formalnopravnom smislu vezan.

13. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja su i žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na pravnu prirodu spornih pravnih poslova odnosno predstavljaju li isti realni ili konsenzulne ugovore, da li je u konkretnom slučaju tužiteljima predan cijeli iznos zajma i dr. Naime, navedeni žalbeni navodi odnose se na meritum spora te isti za ocjenu dopuštenosti ili nedopuštenosti tužbe nisu pravno relevantni.

14. Neosnovano tužitelji ističu i da je odluka suda prvog stupnja arbitrarna i da im je istom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, arbitrarnom se može ocijeniti ona odluka u kojoj je sud bez razumnih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, u kojoj nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, i to na način i u mjeri koja konkretnu odluku čini pravno neprihvatljivim. U ovom konkretnom slučaju, u prvostupanjskom postupku tužiteljima je bilo omogućeno da obrazlože svoj zahtjev, da se izjasne o svim navodima tuženika, iznose činjenice i predlažu dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku. Donijeta odluka je dakle, dostatno, jasno i neproturječno obrazložena tako da se ista ne može smatrati da je očito nerazumna. Stoga ista nije arbitrarna, a niti je istom povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravično suđenje. U tom smislu nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju povredu u žalbi također ističu tužitelji jer je pobijano rješenje o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

15. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kada nije dopustio preinaku tužbe. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističu tužitelji. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

17. Tužiteljima nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

18. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. veljače 2026.

Sudac:

Robert Jambor