REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-561/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HEP-TOPLINARSTVO d.o.o., OIB: 15907062900, Miševečka 15a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRADEL d.o.o., OIB: 40100946455, Velikogorička cesta 10a, Velika Gorica, kojeg zastupa punomoćnik Antun Šagovac, odvjetnik u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Povrv-220/2023-9 od 10. ožujka 2025., 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Povrv-220/2023-9 od 10. ožujka 2025.

II Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marka Jurline iz Velike Gorice, poslovni broj Ovrv-4257/2023 od 7. rujna 2023., u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 311,15 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 47,33 eura od 25. listopada 2022.,

- na iznos od 43,97 eura od 15. prosinca 2022.,

- na iznos od 43,97 eura od 30. prosinca 2022.,

- na iznos od 43,97 eura od 28. siječnja 2023.,

- na iznos od 43,97 eura od 24. veljače 2023.,

- na iznos od 43,97 eura od 24. ožujka 2023.,

- na iznos od 43,97 eura od 25. travnja 2023.,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine 2 Poslovni broj: Povrv-220/2023-9 dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marka Jurline iz Velike Gorice, poslovni broj Ovrv-4257/2023 od 7. rujna 2023., u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 1.236,09 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana isplati tužitelju zatezne kamate na iznos od 311,15 eura od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja prelazi stopu zateznih kamata određenu točkom I. izreke ove presude, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u roku od 8 dana naknadi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 219,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. rujna 2023., te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 298,10 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.141,39 eura kao neosnovan.“

2. Protiv presude žalbu, pravovremeno, podnose tužitelj i tuženik.

3. Tužitelj žalbu podnosi u odnosu na t. II. i IV., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima. Žalbom, u bitnome, ističe da je suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, u tom sporu odlučne činjenice da se tuženik nije na zakonit način izdvojio iz toplinskog sustava, pa je očito kako su u pobijanoj presudi razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te o tim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi ili sadržaju isprava i zapisnika o danim iskazima samih tih isprava i zapisnika. Da je saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika i razvodno da se tuženik ne zakonito izdvojio iz toplinskog sustava, nije proveo postupak izdvajanja koji je usmjeren da nakon zadovoljenja pravnih i tehničkih aspekata doista u samostalnoj uporabnoj cjelini nema mogućnost korištenja toplinske energije, te nije dostavio tužitelju dokumentaciju sukladno odredbi čl. 45. Zakona o tržištu toplinske energije. Obzirom da je tužitelj uredno isporučivao i obračunavao toplinsku energiju tuženiku sukladno uspostavljenom ugovornom odnosu razvidno je da je uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze pa je pogrešno primijenjena odredba materijalnog prava na ovaj odnos, pozivom i na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-41/2022, kao i odluku Županijskog suda u Zadru. Obzirom da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pogrešna je i odluka o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude u toč. II. I IV. izreke, podredno ukine presuda u toč. II. I IV. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje uz naknadu troška žalbenog postupka.

4. Tuženik podnosi žalbu u odnosu na dio presude na toč. I. i III. zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalbom, u bitnome, smatra da je pogrešno cijenjena činjenica da tuženik, iako je izdvojen iz sustava toplinske energije, mora plaćati određene fiksne mjesečne troškove, a razlozi toga se odnose isključivo na citiranje odredbi Zakona o tržištu toplinske energije bez ocjene valjanosti navedenih propisa sa aspekta Zakona o obveznim odnosima. Stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno obzirom da tuženik nije s tužiteljem sklopio Ugovor o potrošnji toplinske energije od 7. srpnja 2015., s obzirom i da iz dostavljene odluke suvlasnika zgrade o sklapanju Ugovora o potrošnji toplinske energije i popisa stanara, koje je tužitelj dostavio, na popisu stanara navedena je gđa. OF, koja je zaposlenica tuženika, a koja nije imala nikakve ovlasti sklapanja navedenog ugovora jer za to nije bila opunomoćena od strane tuženika. Time nije ocijenjeno da li je predmetni ugovor sklopio ovlašteni predstavnika koji je predstavnik suvlasnika koji je imao odluku većinu suvlasnika. Kako je nesporno utvrđeno da se tuženik, nakon izdvajanja, više ne koristi toplinskim sustavom, nametanje obveze tuženiku da osim plaćanja stvarne potrošnje toplinske energije plati predmetnu tražbinu za uslugu koju nije koristio, protivno je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i jednake vrijednosti činidaba te načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Rev-670/11 koja je dostavljena tijekom postupka i vezano za istu da su netočni navodi prvostupanjskog suda da ista nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Pogrešno je i odlučeno o troškovima postupka, odnosno krivo su isti obračunati, s obzirom da je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva i ukinut platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 1.236,09 €, time i proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 20,11 % a tuženik u omjeru od 79,89 %. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane presude ukidanjem u cijelosti platnog naloga, uz naknadu troška postupka i troška žalbe.

5. Sa žalbom tužitelj i tuženika postupljeno je prema odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalba tužitelja i tuženika nije osnovana.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova toplinske energije za stambeni prostor u vlasništvu i posjedu tuženika, na adresi [adresa], i to za razdoblje od rujna 2022. do ožujka 2023. Prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ovrv-4257/2023 od 7. rujna 2023. kojim je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 311,15 € koji se odnosi na sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije, dok je i ukinut platni nalog tog rješenja o ovrsi koji se odnosi na isplatu iznosa od 1,236,09 € s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose u odnosu na trošak toplinske energije.

9. Tijekom postupka je i utvrđeno da nije sporno vlasništvo tuženika nekretnine na adresi [adresa], koja u naravi predstavlja poslovni prostor, te da tuženik nije proveo izdvajanje iz sustava toplinske energije na način kako je to i određeno odredbom čl. 45. Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine br. 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19 i 118/19 – dalje: ZTTE), i kako je to određeno odredbom čl. 20. Ugovora o potrošnji toplinske energije koji je i zaključen sa strane tužitelja i vlasnika samostalnih uporabnih cjelina, te zajedničkih dijelova nekretnine na adresi [adresa] od 7. srpnja 2015., kojim je i utvrđeno da krajnji kupci na zajedničkom mjerilu toplinske energije mogu se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ishođenje pisane suglasnosti za izdvajanje iz toplinskog sustava temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika unutar zgrade/građevine te ukoliko se ispune i svi ostali uvjeti propisani Zakonom o tržištu toplinske energije čl. 45. st. 1.

10. Uvidom u Ugovor o potrošnji toplinske energije od 7. srpnja 2015. prvostupanjski sud je i utvrdio da je sklopljen između tužitelja kao kupca toplinske energije i vlasnika samostalnih uporabnih cjelina zastupanih po ovlaštenom predstavniku suvlasnika, kao krajnjih kupaca. Uvidom i u dopis tuženika od 12. studenog 2001. kojim je otkazan Ugovor o isporuci toplinske energije utvrđeno je da je tuženik, kao razlog za otkaz tog ugovora naveo, da je tužitelj i u ljetnim mjesecima kada je toplinska stanica izvan pogona ostala kod obračuna toplinske energije, tuženiku računao i teretio ga za 21% ukupno isporučene toplinske energije što tuženik smatra previsokim i nerealnim, te da tužitelj naplaćuje toplinsku energiju koju ne isporučuje, pa se u zimskim mjesecima prostor tuženika mora grijati iz drugih izvora, kao i da je u prostoru tuženika montirana ekspanziona posuda koja je dio toplinske podstanice, zbog čega je tuženiku nastala šteta. Uz suglasnost stranaka prihvaćeni su i nalazi i mišljenje sudskih vještaka prema kojem dipl.ing. strojarstva Mario Cirakija je utvrđeno da je izdvajanje poslovnog prostora tuženika iz toplinskog sustava cijelog objekta izvedivo bez štete za ostale suvlasnike, a iz mišljenja sudskog vještaka dipl.ing. strojarstva Slavena Bitange od 16. prosinca 2020. utvrđeno, da je tužitelj iz poslovnog prostora demontirao sva ogrjevna tijela (radijatore), te da su cijevi na koja su bila priključena ogrjevna tijela zabrtvljene, a tuženik nakon demontiranja ogrjevnih tijela više nije u mogućnosti koristiti toplinsku energiju podstanice, dok je tehnički moguće da se tuženik bez većih problema izdvoji iz toplinskog sustava cijelog objekta bez posljedica za ostale korisnike. Saslušanjem zz tuženika FF utvrđeno je, da je u poslovnom prostoru na adresi [adresa], zatvorio ventile na radijatorima i skinuo radijatore, te da se od tada koristi toplinska energija putem električnih grijalica i klima uređaja, te da u vrijeme kada se izdvojio iz sustava toplinske energije, prije 2000. godine, dobio je suglasnost predstavnika suvlasnika, osporavajući da je potpisao ugovor o potrošnji toplinske energije od 7. srpnja 2015., koji se na njega i ne može odnositi i protivi se plaćanju usluga koja mu je pružena ali nema ništa protiv plaćanja fiksnih troškova ukoliko ih bude morao plaćati.

11. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i pasivne legitimacije tuženika, obzirom da isto i proizlazi Ugovora o potrošnji toplinske energije potpisan od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika zgrade [adresa] koji u skladu sa zakonom obvezuje i sve ostale vlasnike i suvlasnike posebnih dijelova zgrade, dok je i Općim uvjetima za isporuku toplinske energije (Narodne novine br. 35/14, 29/15) čl. 4. propisano da ugovor o potrošnji toplinske energije sklapaju kupac toplinske energije i ovlašteni predstavnik suvlasnika, dok je u odluci suvlasnika zgrade o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije upravo tuženik naveden kao krajnji kupac pod šifrom 2767710 i određen kao obveznik plaćanja računa isporučene toplinske energije. Cijeneći odredbu čl. 45. st. 1. ZTTE da je nedvojbeno da tuženik nije ispunio sve zakonom propisane uvjete za izdvajanje iz toplinskog sustava, obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da nije imao pisanu suglasnost za izdvajanje iz toplinskog sustava temeljem odluke većine glasova suvlasnika dakle, dok neovisno što se tuženik nije izdvojio iz toplinskog sustava propisno nisu osnovani navodi tužitelja da bi se tuženiku osnovano ispostavljali računi za isporučenu toplinsku energiju obzirom da izdvajanjem tuženika iz sustava zajedničkog centralnog grijanja, tužitelj nije isporučio uslugu a tuženikova obveza plaćanja komunalne usluge opskrbe toplinskom energijom bi postojala samo ukoliko je tužitelj usluge tuženiku u utuženom razdoblju isporučio tu uslugu. Tijekom postupka nije ni osporena činjenica da je tuženik demontirao ogrijevna tijela (radijatore) u svom poslovnom prostoru, već je sporna jedino činjenica što je tuženik sam demontirao radijatore. Prvostupanjski sud smatra da nametanje tuženiku obvezu da bude uključen na sustav centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice bez mogućnosti izdvajanja takvo isključenje ne šteti ostalim korisnicima, pa ni tužitelju a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, predstavljalo bi nerazmjeran teret za tuženika i imao karakter nepoštenog postupanja prema tuženiku, te protivan načelu jednake vrijednosti davanja iz čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr. – dalje: ZOO) i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Da se potraživanje tužitelja odnosi prema odredbi čl. 3. st. 1. Ugovora o potrošnji toplinske energije na varijabilni fiksni dio potraživanja. Prema odredbi čl. 45. st. 3. ZTTE tuženik koji se izdvojio iz toplinskog sustava dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu, cijeneći i odredbu čl. 3. st. 3. toč. 32. ZTTE kao i čl. 2. t. 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova isporučenu toplinsku energiju (Narodne novine br. 99/14, 27/15 i 124/15 – dalje: Pravilnik) zaključak je prvostupanjskog suda da su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja sukladno odredbi čl. 45. ZTTE plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije pozivom i na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-41/2022 od 19. travnja 2023. i Rev-575/2023 od 4. listopada 2023., koje shvaćanje je u skladu sa sudom Europske unije u predmetima C-708/17 i C-725/17, dok odluka revizijskog suda Rev-670/2011 od 10. studenog 2011. na koju se poziva dužnik nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

12. Slijedom navedenog nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naplatu isporuke toplinske energije, dok je u odnosu na preostale troškove i to trošak snage za proizvodnju toplinske energije, distribuciju toplinske energije, te naknadu za djelatnost opskrbe toplinske energije i djelatnost kupca toplinske energije, utvrđen kao osnovan. Time je i tuženiku naložena isplata u odnosu na fiksne troškove, dok je odbijen zahtjev tužitelja za iznos od 1.236,09 € u odnosu na opskrbu toplinskom energijom.

13. Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. ista je ispitana u granicama razloga određenih žalbom, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, te suprotno žalbenim navodima oba žalitelja, prvostupanjska odluka sadrži jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama pa se može ispitati, zbog čega nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

14. Iz stanja spisa i proizlazi da je demontiranjem radijatora i blindiranjem cijevi samostalna uporabna cjelina u vlasništvu tuženika izdvojena iz zajedničkog toplinskog sustava zgrade i to prije 2000. godine, pa cijeneći i dalje Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine br. 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19 i 118/19 – dalje: ZTTE), stupio na snagu 6. srpnja 2013., zakonito provedeno izdvajanja ne može se, suprotno navodima tužitelja, ocjenjivati uz primjenu čl. 45. st. 1. i 2. tog propisa. Prema odredbi čl. 45. ZTTE-a st. 2. propisano je da krajnji kupac na zajedničkom mjerilu toplinske energije može se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava, a st. 3. tog zakona koji je i mjerodavan za tržište toplinske energije proizlazi, da u situaciji kada se krajnji kupac izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava, tada je u obvezi plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu. Primjenom navedene zakonske odredbe je Vrhovni sud Republike Hrvatske i zauzeo shvaćanje da vlasnik samostalne uporabne cjeline koji se izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava, da i kada nisu bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 45. ZTTE, nije dužan plaćati ukupni troška toplinske energije, već je dužan plaćati sve ostale troškove osim troškova za isporučenu toplinsku energiju jer mu ista upravo zbog izdvajanja nije isporučena. Time i vlasnik samostalne uporabne cjeline, tuženik dužan je plaćati naknadu koja se odnosi na troškove ali ne one koji su u vezi sa isporukom grijanja odnosno isporučene toplinske energije. To i proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Rev-1163/2024 od 19. veljače 2025., kao i odluke pravnog shvaćanja izraženog u rješenju Vrhovnog suda RH od 19. travnja 2023. br. Rev-41/2022. Suprotno tvrdnjama žalitelja pobijana odluka nije suprotna tom pravnom shvaćanju obzirom je i u toč. 12. obrazloženja te odluke, odgovarajući na revizijsko pitanje dan odgovor da su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije koju energiju (u ostalom) za grijanje stana ili vode niti ne koriste.

15. Cijeneći navedene razloge, pravilno je sud prvog stupnja u odnosu na toplinsku energiju isporučenu od rujna 2022. do ožujka 2023. primijenio čl. 45. st. 3. ZTTE -a ocijenio da tužitelju ne pripada pravo na naplatu cijene toplinske energije.

16. Posebno, kupci su dužni plaćati naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u vezi sa ne grijanjem njihova stana ili prostora, dakle, oni koji nisu vezani za isporučenu toplinsku energiju za stan ali nastaju kao nužni obzirom na to da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucija toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika, isti troškovi i ne mogu izbjeći, obzirom i da se odnose na obavljanje djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cijelu zgradu, primjerice i održavanje i proizvodnja postrojenja distribucijske mreže, kao i postrojenje distribucijske mreže koja se mora održavati , neovisno da li se za određeno razdoblje ili dijela zgrade ne koristi, a potrošnju električne energije za rad kotlovnice, potrošnju vode za punjenje sustava, redovno servisiranje kotlovnice, amortizaciju postrojenja a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije, pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih ili u zgradi ugrađenih i u zidovima te zajedničkih prostorija, stoga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju , odnosno ne umanjuju opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava. Stoga je i pravilno primijenjen čl. 45. st. 3. ZTTE-a kad je djelomično održan na snazi platni nalog iz rješenja o djelu u kojem je tuženiku naloženo platiti ostale troškove koji nisu u svezi sa troškovima isporučene električne energije.

17. Pri tome neosnovano tuženik navodi i da nije u ugovornom odnosu sa tužiteljem jer popisom stanara sa sastanka suvlasnika zgrade od 6. studenog 2014. navedena zaposlenica tuženika, koja nije imala ovlast sklapanja ugovora, to i obzirom da prema dostavljenom Otkazu ugovora o isporuci toplinske energije je i od 12. studenog 2001. koji je od strane tuženika upućen tužitelju zbog količine, kvalitete i obračuna isporučene toplinske energije vezano za održani sastanak u prostorijama tužitelja, uz navode neuvažavanja reklamacije o oštećenjima u prostoru tuženika i da proizlazi jedno rješenje otkaz ugovora koji im ne odgovara i koji je na njihovu štetu. Time ne proizlazi zaključak da Ugovor o potrošnji od 8. srpnja 2015., nije potpisan, obzirom je to i utvrđeno potpisom stanara, između kojih je i naveden tuženik. Pri tome, tuženik je i u svom iskazu naveo da se i ne protivi plaćanju ostalih fiksnih troškova ukoliko ih bude morao plaćati. Time ne proizlazi da tuženik nije učestvovao i dao suglasnost za sklapanje ugovora o potrošnji električne energije koja je i zaključena od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika a koji i proizlazi u popisu stanara sa sastanka održanog 6. studenog 2014.

18. S obzirom na to da u odnosu na prvostupanjsku presudu kojom je djelomično održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao i u dijelu u kojem je ukinut taj platni nalog, ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom tužitelja i žalbom tuženika kao ni oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti uz primjenu čl. 368. st. 2. ZPP-a odbijena je žalba stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari.

19. U odnosu na žalbe stranaka protiv odluke o trošku, također iste nisu osnovane.

20. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP -a kada je i uzeo u obzir uspjeh tužitelja sa osnovom zahtjeva za isplatu od 50%, obzirom i da se tako i odlučuje vezano za osnovu zahtjeva, a nakon toga se u preostalom dijelu i odlučuje u visini uspjeha u postupku. Stoga se ne prihvaćaju navodi tuženika da je isti uspio u većem omjeru obzirom da je tijekom cijelog postupka i osporavao tužitelju osnovu za plaćanje i osporava u odnosu na cjelokupni zahtjev, pa kada je i tužitelj uspio u dijelu visine zatraženog iznosa, troškovi postupka koji su bili potrebni za ostvarenje tražbine koju je tuženik osporio, su pravilno cijenjeni. Obzirom da nisu ostvareni razlozi i u odnosu na dosuđeni trošak, uz primjenu čl. 380. t. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika u odnosu na priznati trošak.. Stranke sa žalbama nisu uspjele u postupku pa su odbijeni i njihovi zahtjevi za naknadom troška žalbe sukladno odredbi čl. 154. u vezi s čl. 166. ZPP-a.

U Puli-Pola 23. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić