REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1665/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Švaci, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, istovjetna sa Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-370/2021-31 od 26. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 23.veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P370/2021 od 26. rujna 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

- u st. I. „Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 320 -50- 3375141 sklopljen dana 30. ožujka 2006. između Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, istovjetna sa Raiffeisenbank Austria d.d. Petrinjska 59, Zagreb kao kreditora i HJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], istovjetan sa HJ, JMBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa], kao korisnika kredita i to ugovorne odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju tužene banke za CHF.“

- u st. II. Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos po promjeni tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate u iznosu od 1.572,19 € uz zakonsku zateznu kamatu na pobliže navedene iznose koji teku od 31. svibnja 2006. pa do 18. svibnja 2013.

- u st. III. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope i to iznos od 479,47 € uz zakonske zatezne kamate počev od 17. prosinca 2007. na pojedinačno navedene iznose i do 30. travnja 2013. sve u roku od 15 dana.

- u toč. IV. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.308,90 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 26. rujna 2025. sve u roku od 15 dana, dok je odbijen zahtjev u iznosu od 483,90 €;

- u st. V. utvrđeno je da je neosnovan prijebojni zahtjev tuženika u cijelosti u iznosu od 116,33 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 82,44 € sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), zbog počinjene relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava.

3. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude na način da se u cijelosti odbije tuženi zahtjev tužitelja i obveže naknaditi prouzročeni parnični trošak tuženiku, a podredno ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz zahtjev troška žalbe.

4. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. žalba tuženika nije osnovana.

7. Postupajući u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a ispitana je pobijana presuda u granicama razloga navedenih žalbom, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenjeno da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao što ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju i upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća, kao što nije ni počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Temeljem utvrđenih i provedenih dokaza i pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.572,19 € u odnosu na preplaćeni iznos zbog promjene tečaja švicarskog franka i iznosa od 479,47 € u odnosu na preplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope.

8.1. Nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, sklopio ugovor o kreditu broj 320-50-3375141 30. ožujka 2006., koji je solemniziran po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier 4. travnja 2006. Prema navedenom ugovoru kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 15.804,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti i prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovor je i sklopljen radi kupnje osobnog vozila marke Renault tip: Clio 1.25, godine proizvodnje: 2006.

9. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio, da je tužitelj zaključenim ugovorom o kreditu ostvario kredit u švicarskih francima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.804,90 CHF (švicarskih franaka) koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Tijekom postupka saslušan je tužitelj na okolnost zaključenja ugovora iz čijeg je iskaza i proizlazi da je ugovor pročitao u prisutnosti bankarice, ali ne detaljno, te zna da promjenjiva kamatna stopa znači da kredit može rasti, ali nitko ga nije upozo rio da bi kamata mogla toliko rasti kroz određeno vrijeme do visine mjesečne rate od oko 1.700,00 kn mjesečno, obzirom i na prvotnu ratu koja je iznosila 800,00 kn mjesečno. Bankarica da ga je upozoravala da je dužan redovno otplaćivati kredit a da će vozi lo ostati u vlasništvu banke sve dok se kredit ne otplati, da mu nisu ponudili u banci kredit u eurima, niti objašnjavali pojedine odredbe ugovora o kreditu, te da nikad nije imao obrt, niti trgovačko društvo u vlasništvu, već je zaposlen u [poslodavac].

11. Cijeneći zaključen predmetni ugovor 30. ožujka 2006., te da je do 6. kolovoza 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje ZZP/03) koji je sadržavao i odredbe o nepoštenim odredbama potrošačkim ugovorima i članak 81. st. 2. i 3. ZZP/03, kao i da je nesporno tuženik raspolagao informacijama o mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procijeni da li je predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama, dok da u trenutku sklapanja ugovora kreditu tužitelj nije raspolagao sa svim informacijama potrebnim kako bi donio informiranu odluku a odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi su pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koji nije tužitelj mogao imati utjecaja, pa su ništetne. Cijeneći pravomoćne presude podnesene u postupku zaštite kolektivnih prava potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ugovorne odredbe Ugovora o kreditu uz ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, te da se prema odredbi čl. 502. t. c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu posebnim parnicama za naknadu štete pozivat na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe, te ista da ima direktan učinak i na konkretan slučaj, zaključuje da su sporne odredbe ugovora o namjenskom kreditu (čl. 2. i 7.) u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ništetne u smislu odredaba čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84., čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03, te čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. Za kona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr. – dalje: ZOO), stoga je i odlučeno da su iste odredbe ništetne.

12. U odnosu na ništetnost ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu utvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kako je tužba podnesena 15. prosinca 2021., nije protekao zastarni dok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, međutim, u odnosu na isplatu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na istu je nastupila zastara po toj osnovi, obzirom da je počela teći od pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-7129/2013 13. lipnja 2014., a tužba je podnesena 15. prosinca 2021. Stoga je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta vezano uz CHF provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije kojim je utvrđena pretplata vezano za pretplata pozitivne tečajne razlike kad je tečaj bio veći od početnog koji iznosi 12.722,43 HRK, odnosno 1.688,52 €, dok je razlika pozitivnih i negativnih razlika utvrđenom iznosu od 11.846,07 HRK odnosno 1.572,19 €. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka, te je i odlučeno da je tuženik dužan tužitelju vratit i preplaćeni iznos od ukupno 1.572,19 € sa kamatama navedenim na pojedinačne iznose prema nalazu vještaka i to iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj prema čl. 1115. ZOO-a, pa je obzirom i na odredbu čl. 77. ZZP/03 u trenutku sklapanja ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne i sve ono što bude primio temeljem takvih ugovorenih odredbi mu ne pripada. U odnosu na postavljeni prigovor radi prijeboja, isti je neosnovan, obzirom da je zahtjev postavljen u odnosu kada je tečaj bio manji i kada je bio veći, prema Nalazu i mišljenju vještaka u iznosu razlike pozitivnih i negativnih tečajnih razlika , pa je stoga i u odnosu na taj prigovor tuženik odbijen.

13. Žalbeni navodi u odnosu na apsolutnu bitnu povredu iz čl. 354. st . 2. t. 6. ZPP-a nisu osnovani, obzirom da nije propušteno dostaviti podnesak od 11. srpnja 2025. tuženiku, jer iz navedene dostave (str. 339.), proizlazi da je dostavljen u elektronički poštanski pretinac punomoćnika tuženika, uz potvrdu da je primatelj 14.07.2925. preuzeo podnesak, pa time i nije propušteno raspravljati pred sudom. Uz to, navedeni podnesak nije priznat kao nastao trošak.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi da je utvrđenje djelomične ništetnosti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu trebalo odbaciti i primijeniti čl. 288.st.2. ZPP -a. Tužitelj je imao pravni interes za podnošenje tužbe kojom se određuje ništetnost ugovornih odredbi u odnosu na kamatnu stopu. U pojedinačnom postupku na takvim zaht ijevanim utvrđenjima kondemnatornim zahtjevom, zahtjeva se i ostvarenje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe sa deklaratornim zahtjevom cijeni se prema okolnostima svakog pojedinog konkretnog slučaja i time tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu korist.

15. Žalbeni navodi kojim se pobija tvrdnja o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi uz primjenu valute CHF i promjenjive kamatne stope nisu osnovani. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora - ništetnosti ovih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ocijenio osnovanim, a sve imajući pri tome u vidu i da je sud prvog stupnja, unatoč navedenoj vezanosti vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača pravnim shvaćanjima sudova donesenih u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava pravilnom ocjenom iskaza saslušanog tužitelja i sam utvrdio da su navedene ugovorene odredbe tužitelju bile nejasne i nerazumljive budući da isti, za razliku od tuženika, ne raspolaže takvim znanjem temeljem kojeg bi shvatio značaj takvih ugovornih odredbi, pa su ovakve ugovorne odredbe i njihova primjena u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, te su kao takve nepoštene i ništetne.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Na isti način je ta materija jednako bila i regulirana čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP iz 2007. godine. Žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud presudu u cijelosti temeljio na odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim su utvrđenja iste na apstraktnoj i općenitoj razini, te da je i propušteno utvrditi da se o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pregovaralo, treba i navesti da su i sudovi u prednje navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača i proveli test (ne)ravnoteže analizom činidbe i protučinidbe kao i test (ne)savjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka između ostalog i tuženika, utemeljili u bitnome na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljne informacije o fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upozorili s rizicima koji za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, da je bilo riječ o ugovorima o kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima i to u odnosu na valutnu klauzulu, i da su sporne odredbe u standardni ugovor "ušle" na inicijativu trgovaca (banaka) i da su banke u vrijeme sklapanja Ugovora trebale voditi računa o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, i da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Nije sporno da je tužitelju sporna ugovorna odredba bila i predstavljena odnosno razumljiva u formalnom smislu ali transparentnost ugovornih odredbi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ne cijeni se samo u odnosu na navedeno, već i na razumljive i precizno dane informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje odredbe Ugovora mogu imati na njegove financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužitelju, obzirom da se odustalo od saslušanja u odnosu na zaposlenicu tuženika, odnosno one osobe koja je i učestvovala u zaključenju ugovora, da bi se takve činjenice i mogle utvrditi. Time i prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i utvrđivati razumljivost navedene ugovorne odredbe, odnosno transparentnost ugovornih odredbi jer takav prigovor odnosno na takve navode nije posebno dan prijedlog radi tog utvrđenja.

17.1. Žalbeni razlog nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan, obzirom da je tužitelj svojim iskazom naveo, da mu je bankarica ponudila kredit u CHF, nije objašnjavala pojedine odredbe ugovora o kreditu, da nije objašnjavala eventualne opasnosti valutne klauzule. Time tužitelj nije ni trebao dokazivati ništetnost valutne klauzule i nepoštenost tuženika prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, obzirom da je povodom tih pitanja donesena presuda po čl. 502.a ZPP-a u kojem postupku je tuženik i bio stranka kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja tužitelju daje mogućnost da bez ponovnog dokazivanja nepoštenosti valutne klauzule potražuje temeljem čl. 502.c ZPP-a naknadu više plaćenog iznosa po osnovi tog Ugovora. Tuženik nije tijekom postupka predložio niti jedan dokaz na okolnost da su tužitelju bili poznati svi parametri koji utječu na odluku o tome da svoj kredit veže uz valutnu klauzulu u CHF, pa prema tome prvostupanjski sud je pravilno, jer nije drugačije utvrđeno, na tužitelja primijenio čl. 502.c ZPP-a kada je prihvatio njegov tužbeni zahtjev.

17.2. Odredbom čl. 3. t.1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je i prvostupanjski sud utvrdio, kao što i proizlazi iz zaključenog Ugovora, da namjena kredita tužitelja se odnosila na kupnju osobnog automobila, da nije imao obrt, niti trgovačko društvo, tada je i pravi lan zaključak da se radi o svojstvu potrošača.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su -IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., na koji se i pravilno poziva prvostupanjski sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržana u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. prosinca 2021., proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

18.1. Pri tome, podnošenjem tužbe prekida se zastara, koja ponovno počinje teći od podnošenja tužbenog zahtjeva, time preinakom tužbe nije zastarjelo potraživanje u odnosu na postavljen zahtjev osnovom provedenog vještačenja. To proizlazi iz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. svibnja 2024., kada je prinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku.

19. U odnosu na navode žalbe, da se presudom poziva na odredbe Direktive 93/13 od 05. 04. 1993., o nepoštenim uvjetima potrošačkih ugovora, iste nisu osnovani, obzirom se u odnosu na glavno potraživanje utvrđenja ništetnosti i isplate ne poziva na Direktivu, već u odnosu na dosuđeni trošak. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

20. Osim toga, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. U okolnostima konkretnog slučaja, u parnici kakva je i ova aktualna, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU –C- 224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U- III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.). Time je i odluka o trošku pravilna.

21. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude. U odnosu na trošak žalbe odlučeno je osnovom čl. 154. i 166. ZPP-a.

U Puli-Pola 23. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić