REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1694/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Ilić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi poslovni broj P-557/2023-37 od 6. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Pregradi poslovni broj P-557/2023- od 6. studenog 2025.

II Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog između tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao banke dana 22. srpnja 2005. godine, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 14.273,74 EUR (četrnaesttisućadvjestosedamdesettrieura sedamdesetčetiricenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos 9.531,31 od dana 1. listopada 2015. do dana isplate, s time da zakonske zatezne kamate od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih Poslovni broj: P-557/2023-37 2 na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 4.216,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 1.10. 2015. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužitelju DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 5.162,39 EUR

(pettisućastošezdeset dvaeuratridesetdevetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. “

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnose tužiteljica i tuženik.

3. Tužiteljica žalbu podnosi u odnosu na dio zahtjeva kojim je odbijen iznos od 4.216,94 € - u toč. III. zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Podnosi žalbu i u odnosu na toč. IV. u kojem nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje prvostupanjske presude na način da se prihvati tužba i tužbeni zahtjev u toč. III. nalogom tuženiku plaćanje iznosa od 4.216,24 € i pored dosuđenog troška iz toč. IV. izreke dosudi daljnji iznos od 87,39 €, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

4. Tuženik žalbu podnosi u odnosu na presudu iz toč. I., II. i IV. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 i st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Žalbeni je prijedlog da se preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka u cijelosti, a podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje, uz zahtjev troška sastava žalbe.

5. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

7. Na žalbe nije odgovoreno.

8. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

10. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, koja proizlazi iz navoda žalbe, obzirom da su njenom presudom navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

11. Nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2, 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalba i u ovom dijelu u cijelosti neosnovana. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da činjenično stanje niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 016-1504/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog između tužiteljice i tuženika 22. srpnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa da u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 14.273,74 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 9.531,31 € od 1. listopada 2015. do isplate a s osnove manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 4.216,94 € s kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate.

13. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka i to tužiteljice, kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. , kao kreditora, 22. srpnja 2005. sklopljen ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.600,00 CHF koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 669,63 CHF a podmiruje u kunama po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, te je istim i ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem odluke banke. Nije sporno ni da je između tužiteljice i tuženika 29. veljače 2016. zaključen Aneks uz ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015), kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u €.

14. Sporno je, ima li tužiteljica u ovom postupku pravni interes za podnošenje tužbe obzirom na zaključenje Aneksa ugovora, da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenom 22. srpnja 2005. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ništetne i time da li tužiteljica ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema izračunu tuženika, te da li je nastupila zastara, kao i tijek zateznih kamata na utuženo potraživanje.

15. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP -a), kao osnovan prihvatio njezin zahtjev u dijelu utvrđenje ništetnost valutne klauzule i djela isplate cijeneći da osnovanost tužbenog zahtjevu o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu švicarski franak i u kojem je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojim se i utvrđuje da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkom kreditiranju ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koji isti stav i potvrđuje sud Europske unije u predmetu C-186/16 i drugi protiv Banca B. Romaneasca SA. Cijeneći i odredbu čl. 502. c ZPP-a te čl. 138. t. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12,56/13 – dalje: ZZP/07), kao i čl. 118. zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i dr. – dalje: ZZP/14) da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje u smislu postojanja povrede i ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete jer uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom u svrhu usklađivanja zakona i drugih propisa, i to u odnosu na pravne odnose i sporove koje su nastale prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, kao i praksu suda EU, na što se RH obvezala sklapanjem sporazuma o stabilizaciji pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. Na okolnost pregovaranja stranaka u vezi zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu te svojstvo potrošača na strani tužitelja, saslušanjem tužiteljice utvrđeno je , da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora je trebala novčana sredstva za kupnju stana u kojem je namjeravala živjeti sa svojim sinom, obzirom je u to vrijeme bila u fazi rastave braka, te je došla u poslovnicu prednika tuženika raspitati se o mogućnostima sklapanja kredita i bila upućena od osobnog bankara da s njime o tome razgovara, tek kada je osobnu bankarici iznijela svoje potrebe i mogućnost otplate , odmah joj je ponudila ugovor o kreditu vezano uz CHF i rekla da je to najpovoljniji kredit, te da ga ima i ona osobno i njezine kolege, te da nije imala nikakvog razloga sumnjati u njezinu preporuku, pri čemu je i još rekla da je valuta CHF stabilna valuta , pa je pristala na zaključivanje takve vrste ugovora. Nakon što su ugovoreni osnovni elementi ugovora, pisani ugovor uručen joj je unaprijed sastavljenom obrascu i ona ga je kao takvog potpisala, nije imala razloga provjeravati niti detaljno iščitavati jer je imala povjerenja u bankarsku službenicu. Sve vremenom tijekom otplate rata kredita jer je sve više rasla da istu više nije ni mogla otplaćivati od svoje plaće, bez da joj je bila ugrožena egzistencija i morala je raditi prekovremeno, pa se i odlučila na sklapanja Aneksa u konverziji jer je to bio jedini način da si na neki način olakša otplatu kredita.

17. Pročitan je i pisani iskaz svjedokinje DSI ovjeren od Javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz kojeg proizlazi da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., kada je njezin poslodavac Addiko banka imala u ponudi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, bila zaposlena na radno mjesto regionalni manager za poslovanje s građanstvom i do 1. siječnja 2012. radila na radnom mjestu voditelja tima za razvoj kreditnih transakcija i štednih proizvoda u sektoru poslovanja s građanstvom, te da u razdoblju od 2004. do 2008. ona osobno, a niti banka nije očekivala, a kamoli nije mogla predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu , a da im je u navedenom razdoblju prezentirala i nudila obje vrste kredita i to s valutnom klauzulom u CHF i valutnom klauzulom u € a kad je određena osoba odlučila sklopiti ugovor o kreditu, kreditni referent je prezentirao oba proizvoda banke te nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovore o kreditu s valutnom klauzulom kao ni da mu u CHF prezentiraju kao sigurno ili stabilno, nego je nakon razgovora s referentom u skladu s svojim potrebama i mogućnostima klijent utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji.

18. Ocjenom iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03, a na tuženiku je teret dokaza da tužiteljica nije potrošač koji nijednim dokazom to nije dovelo u sumnju. Pisani iskaz svjedokinje DSI da nije bitan za odluku o postupku jer ista nema neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u tom konkretnom slučaju i o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Time je i, obzirom tuženik nije uspio dokazati da bi u konkretnom slučaju postupao na način da je korisnik kredita dobio upute i informiran o svim rizicima sklapanja i ugovora vezanog za valutnu klauzulu, tada i primijenio utvrđenja iz kolektivnog spora uzevši i činjenice utvrđene u ovom postupku te da su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule.

19. U odnosu na zahtjev za isplatu osnovom ništetnih odredbi ugovor o kreditu primijenjene su odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.l 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni ugovor i smatra se i nepoštenim stjecateljem time i primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a. Prigovor zastare tuženika cijenjen je kao neosnovan, cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe protiv kreditnih institucija a ovdje tuženika, došlo do prekida zastare predmetnog potraživanja temeljem čl. 241. ZOO-a osnovnom kojeg je i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesena povodom te tužbe, a koja je i donesena od strane Visokog trgovačkog suda 14. lipnja 2018. kojom je i utvrđeno da je ugovorena ugovorna odredba o ugovorima o kreditima kojim se kreditiranje i povrat kredita vezao uz valutu CHF, pa kako se na predmetnom potraživanju primjenjuje zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a isti je ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka. U odnosu na taj stav pozva se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. To vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi 223. ZOO-a. Cijeni i da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog spora iako su stranke zaključila Aneks osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiranu valutnu klauzulu vezanu uz € cijeneći odluku Vrhovnog suda Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kao i odluku Europskog suda broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. Nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog-financijskog vještačenja utvrđena je razlika anuiteta s osnova valutne klauzule u kojem je i utvrđen više uplaćeni iznos od 9.531,31 € kao i da je tužiteljici prilikom provedbe konverzije Aneksom ugovora o kreditu priznata preplata u iznosu od 1.762,81 € a u odnosu na promjenu tečaja do dana sklapanja aneksa. Dopunom nalaza utvrđena je više plaćena razlika u anuitetima s osnove promjene tečaja od 9.531,31 eur, razliku preostale glavnice po konverziji od 4.216,94 eur. Pri tome prvostupanjski sud je cijenio iznos preplate koji i tužiteljici pripada s osnova ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu vezanu za valutnu klauzulu CHF, koju je i potrebno umanjiti za pretplatu koju je tuženik priznao tužiteljici Aneksom u konverziji jer je za taj iznos tužiteljica obeštećena, te je time i utvrđen osnovni tužbeni zahtjev s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli dok je u odnosu na priznat iznos razlike glavnice po konverziji od 4.216,94 eur tužiteljici priznata konverzijom, u tom dijelu i odbijen tužbeni zahtjev.

20. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

21. Pri tome valja istaknuti i da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

21.1. Za navesti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje

sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

21.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

22. Pri tome, korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

23. Po pravnom shvaćanju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Osim toga, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

25. Ovo iz razloga što je to, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

25.1. Pri tome, navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju se pitanja nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora), sve pri tome cijeneći i nespornu činjenicu da u trenutku sklapanja navedenog Dodatka još uvijek nije bilo poznato da je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna ( to je ustanovljeno tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

25.2. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

26. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koje ni svojom žalbom nije doveo u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni iznosi koje tužiteljica u ovom postupku potražuje, ocjena je i ovog suda da u okolnost ima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

26.1. Pri tome, valja istaknuti i da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. u odnosu na postavljeno pitanje revidentice „ Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?“ izraženo pravno shvaćanje „ Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“, posljedično čemu valja zaključiti da u konkretnom slučaju tužiteljici pripada zahtijevano pravo na navedenu isplatu obzirom na pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer u navedeni obračun prilikom sklapanja navedenog Dodatka nisu uračunati svi iznosi koje je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tuženik od tužiteljice neosnovano naplatio.

26.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na odluku Europskog suda u predmetu broj C-567/2020.

27. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita, te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

27.1. Pri tome, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada. Pravilno je odlučeno kada nije prihvaćeni u obračun negativni tečaj, obzirom da i nije o istom postavljen od strane tuženika protutužbeni zahtjev.

28. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (č lanak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužitelja nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

28.1. Pri tome, podnošenjem tužbe prekida se zastara, koja ponovno počinje teći od podnošenja tužbenog zahtjeva, time preinakom tužbe nije zastarjelo potraživanje u odnosu na postavljen zahtjev osnovom provedenog vještačenja. To proizlazi iz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. svibnja 2024., kada je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku.

29. Žalba tužiteljice u odnosu na odbijeni zatraženi iznos koji se odnosi na obračunatu preostalu glavnicu utvrđenu konverzijom, nije osnovan. Pravilno je cijenjen iznos pretplate uz priznati iznos, obzirom u odnosu na zahtijevanu isplatu treba uzeti preplaćene iznose u valutnoj klauzuli, te uzeti u obzir da li nakon toga postoji određena razlika na štetu tužiteljice, kao potrošača, između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi navedene ništetne odredbe do dana izvršene konverzije i iznosa koji je banka potrošaču priznala prilikom izračuna konverzije u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK. Na taj je način i provedena Dopuna financijskog vještačenja i utvrđena preplata koja je umanjena za priznati iznos zaključenim Aneksom Ugovora, pa razlika preostale glavnice se nije mogla dosuditi. I u odnosu da nije priznat trošak sudske pristojbe, isti također nije osnovan, obzirom je rješenjem suda od 6. studenog 2025., ukinuto rješenje kojim je pozvana na pristojbu za tužbu, te je istim i navedeno da nije dužna platiti sudsku pristojbu na presudu u ovoj vrsti spora prema važećim odredbama Zakona o sudskim pristojbama.

30. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu Tarife primijenio vrijednost boda u vrijeme kada je odlučeno o trošku prema Tbr. 52., obzirom se radi o odvjetničkom trošku.

30.1. Uz to, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. U okolnostima konkretnog slučaja, u parnici kakva je i ova aktualna, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU –C- 224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U- III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.). Time je i odluka o trošku pravilna.

31. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola 23. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić