REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-493/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SF iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Ana Glowatzky Sesar, odvjetnica u Zagrebu, Ksaverska cesta 35a, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16, OIB: 28454963989, radi zaštite osobnih podataka, 20. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-009-01/24-03/37, URBROJ: 567-04-02/02-24-1 od 21. studenoga 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-009-01/24-03/37, URBROJ: 567-04-02/02-24-1 od 21. studenoga 2024., odbijen je tužiteljev zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom osporava zakonitost rješenja ističući pogrešnu primjenu materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje te nedostatke u obrazloženju. Smatra da objavljeni podaci o njegovim primanjima i privatnom automobilu nisu bili nužni za informiranje javnosti, da više ne obnaša javnu funkciju te da javni interes za daljnju dostupnost spornih objava ne postoji, zbog čega su ispunjeni uvjeti za primjenu prava na brisanje podataka. Predlaže poništenje rješenja i nalaganje uklanjanja spornih objava, uz naknadu troškova spora, a podredno vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava tužbene navode i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te potvrdi osporeno rješenje. Ističe da je postupao sukladno članku 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka i članku 77. Opće uredbe o zaštiti podataka, u granicama zahtjeva tužitelja, pravilno utvrdio činjenično stanje te na njega pravilno primijenio mjerodavne propise. Navodi da je utvrđeno kako objave predstavljaju obradu osobnih podataka u smislu članka 4. Opće uredbe, da je zbog većeg broja poveznica provedeno utvrđivanje činjenica i neizravne nadzorne aktivnosti, te da su od voditelja obrade zatražena očitovanja radi ocjene zakonitosti obrade prema članku 5. i 6. Opće uredbe. U odnosu na tužiteljeve prigovore o izostanku javnog interesa, tuženik naglašava potrebu uspostave ravnoteže između prava na privatnost (članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) i slobode izražavanja i informiranja (članak 10. Konvencije), pri čemu se poziva na kriterije razvijene u praksi Europskog suda za ljudska prava (osobito HF i povezanu praksu) te praksu Suda Europske unije. Tvrdi da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje legitimnog interesa i da je za svakog voditelja obrade proveden test razmjernosti u smislu članka 6. stavka 1. točke (f) Opće uredbe, pri čemu privola nije nužna ako postoji druga valjana pravna osnova. Dodatno ističe da tužitelj nije osporavao točnost objavljenih informacija te da nije priložio relevantne dokaze koji bi upućivali na povredu članka 5. i 6. Opće uredbe, nego iznosi paušalne tvrdnje. U pogledu navoda o šteti i negativnim posljedicama objava, tuženik navodi da pitanja naknade štete ne spadaju u njegovu nadležnost. Tuženik smatra da osporeno rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da je obrazloženo sukladno članku 98. ZUP-a, te u cijelosti ostaje kod rješenja i razloga iz njegova obrazloženja.

4. Tužitelj u podnesku od 20. svibnja 2025. u bitnom navodi da odgovor tuženika ne rješava bit spora nego ponavlja razloge iz osporenog rješenja. Ističe da su objave imale ozbiljne osobne i profesionalne posljedice: narušavanje ugleda, otežano zapošljavanje, obiteljske probleme i uznemiravanje, čime je povreda privatnosti dosegla visoku razinu ozbiljnosti. Tvrdi da su pojedini objavljeni podaci neistiniti ili iskrivljeni te da više ne postoji javni interes za njihovu trajnu dostupnost jer više ne obnaša javnu funkciju. Smatra da su protekom vremena ispunjeni uvjeti za primjenu prava na zaborav iz članka 17. Opće uredbe, budući da podaci više nisu nužni za svrhu objave, a njihovo daljnje postojanje mu svakodnevno nanosi štetu. Odbacuje navod da bi zaštitu trebao tražiti u parničnom postupku, ističući da je predmet ovog spora zakonitost obrade osobnih podataka. Zaključno ustraje u tužbi i predlaže poništenje osporenog rješenja uz dosudu troškova.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je održao usmenu i javnu raspravu.

5.1. Odlučne činjenice relevantne za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja utvrđene su iz isprava u spisu i među strankama u bitnome nisu sporne. Sporno je prvenstveno pravno pitanje jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za brisanje osobnih podataka i primjenu prava na zaborav.

5.2. Sud nije izvodio dokaz uvidom u YouTube snimke koje tužitelj predlaže jer činjenice koje se tim snimkama žele dokazivati nisu odlučne za ocjenu zakonitosti osporenog upravnog akta. Predmet ovog upravnog spora nije ocjena tog medijskog sadržaja kao takvog, već zakonitost postupanja tuženika u primjeni propisa o zaštiti osobnih podataka.

5.3. Sud je odbio i prijedlog tužitelja za priklop drugog upravnog spisa poslovni broj Us I-5426/2024 jer se radi o zasebnom predmetu koji nije odlučan za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja u ovom upravnom sporu.

5.4. Sud nije prihvatio prijedlog za saslušanje tužitelja kao suvišan. Okolnosti koje tužitelj predlaže dokazivati svojim saslušanjem odnose se na eventualnu štetu, što nije odlučno za ocjenu zakonitosti upravnog akta. Pitanje naknade štete zbog povrede prava osobnosti predmet je zaštite pred sudom opće nadležnosti, a ne ovog upravnog spora.

5.5. Na raspravi je tužitelj dodatno naveo da je saslušanje predloženo radi dokazivanja neistinitosti pojedinih navoda iz spornog članka te okolnosti da nakon ukidanja naknade nije koristio službeno vozilo nego vlastito vozilo o vlastitom trošku. Sud navedene okolnosti ne smatra odlučnima za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja. Predmet ovog upravnog spora nije utvrđivanje istinitosti pojedinih novinarskih navoda niti eventualne povrede ugleda i prava osobnosti tužitelja, već ocjena zakonitosti postupanja tuženika u primjeni propisa o zaštiti osobnih podataka. Stoga izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja ne bi moglo utjecati na drukčije rješenje ove upravne stvari te je prijedlog za izvođenje tog dokaza odbijen kao neodlučan.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja tuženik je utvrdio:

- da je dana 2. kolovoza 2022. na mrežnim stranicama portala 7dnevno.hr objavljen novinarski članak pod nazivom „PROCURILI SU I TI PODACI, SAD SE SVE ZNA! Top lista najplaćenijih gradskih direktora, jedna stavka posebno bode oči“;

- da su u predmetnom članku objavljeni tužiteljevi osobni podaci: ime i prezime, naziv trgovačkog društva u kojem je zaposlen, funkcija koju je obnašao, podatak o visini primanja (bruto plaća), podatak o mjesečnoj naknadi za korištenje privatnog automobila te podatak o marki njegovog osobnog automobila;

- da je u vrijeme objave članka, odnosno u razdoblju od 3. rujna 2021. do 31. ožujka 2023. tužitelj bio član uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o.;

- da su podaci objavljeni u članku preuzeti iz javno dostupnih izvora, koje je prethodno objavio Zagrebački holding d.o.o., te da je članak preuzet iz izvještavanja

Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA);

- da je voditelj obrade (SINGAR d.o.o.) objavu podataka obrazložio pozivanjem na pravo javnosti na informiranje i na javni interes vezan uz obavljanje javne dužnosti tužitelja;

- da je sporni članak i dalje javno dostupan u izvornom obliku.

8. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja tuženik je zaključio da je objava osobnih podataka provedena u kontekstu novinarskog izvještavanja o osobi koja je u relevantnom razdoblju obavljala javnu dužnost člana uprave trgovačkog društva u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, što predstavlja pitanje od javnog interesa.

8.1. Tuženik smatra da Zakon o medijima kao poseban propis predstavlja pravnu osnovu za obradu osobnih podataka u svrhu informiranja javnosti, sukladno članku 6. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) SL EU L 119.

8.2. Tuženik je zaključio da je objavljeni opseg podataka bio primjeren, relevantan i ograničen na ono što je nužno za ostvarenje svrhe informiranja javnosti te da u konkretnom slučaju prevladava pravo na slobodu izražavanja i informiranja nad interesom podnositelja na zaštitu privatnosti, pa da stoga nisu ispunjeni uvjeti za primjenu prava na brisanje iz članka 17. Opće uredbe o zaštiti podataka, budući da je riječ o obradi nužnoj radi ostvarivanja slobode izražavanja i informiranja. Tuženik smatra da objava osobnih podataka nije protivna načelima iz članka 5. Opće uredbe o zaštiti podataka niti postoji povreda zakonitosti obrade iz članka 6. iste Uredbe.

9. Iz spisa proizlazi da je sporni članak sadržavao ime i prezime tužitelja te podatke o njegovoj funkciji (član uprave) i primanjima u razdoblju (bruto plaća i bruto naknada za korištenje privatnog automobila u poslovne svrhe) te marki tog privatnog automobila kada je obnašao dužnost člana uprave trgovačkog društva u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Takvi podaci predstavljaju osobne podatke u smislu članka 4. Opće uredbe o zaštiti podataka, a njihova objava i dostupnost javnosti predstavlja obradu osobnih podataka.

10. Sud smatra da za rješenje ovog spora nije odlučno proizlazi li pravna osnova predmetne obrade neposredno iz članka 6. stavka 1. točke (f) Opće uredbe o zaštiti podataka ili iz posebnih pravila kojima se uređuje sloboda izražavanja i informiranja u medijima. Naime, odlučno je da je tuženik zakonitost obrade ocjenjivao kroz uspostavljanje ravnoteže između prava tužitelja na zaštitu osobnih podataka i prava javnosti na informiranje te da je pritom zaključio kako objava podataka predstavlja obradu povezanu s novinarskim izvještavanjem o pitanju od javnog interesa. Sud primjećuje da Zakon o medijima sam po sebi ne predstavlja pravnu osnovu za obradu osobnih podataka u smislu članka 6. Opće uredbe, nego predstavlja normativni okvir za ocjenu slobode izražavanja i postojanja opravdanog javnog interesa. U okolnostima konkretnog slučaja zakonitost obrade može se opravdati legitimnim interesom iz članka 6. stavka 1. točke (f) Opće uredbe, pri čemu se taj interes očituje u informiranju javnosti o pitanjima od javnog interesa.

11. Sud prihvaća zaključak tuženika da je svrha objave bila informiranje javnosti o pitanju od javnog interesa, odnosno o primanjima i naknadama osobe koja je u relevantnom razdoblju obnašala dužnost člana uprave trgovačkog društva u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Izvještavanje o raspolaganju javnim sredstvima i naknadama osoba koje obnašaju takve funkcije predstavlja legitimnu temu javne rasprave u demokratskom društvu. Pri ocjeni zakonitosti predmetne obrade osobnih podataka bilo je potrebno uspostaviti ravnotežu između prava tužitelja na zaštitu osobnih podataka i privatnosti, s jedne strane te prava na slobodu izražavanja i informiranja javnosti, s druge strane, sukladno Općoj uredbi o zaštiti podataka, Zakonu o medijima te standardima razvijenim u praksi Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije. Pri tome valja imati u vidu da članak 85. Opće uredbe predviđa usklađivanje prava na zaštitu osobnih podataka s pravom na slobodu izražavanja i informiranja, osobito u novinarske svrhe, što potvrđuje da se pravo na zaštitu osobnih podataka ne može promatrati izolirano od ustavno zaštićene slobode medija.

11.1. Sud nadalje prihvaća da je tuženik proveo razumno vaganje prava na privatnost tužitelja i prava na slobodu izražavanja i informiranja, u skladu s kriterijima razvijenima u praksi Europskog suda za ljudska prava. U vrijeme objave tužitelj je obnašao funkciju koja je podložna povećanom javnom nadzoru. Objavljeni podaci odnosili su se na obnašanje te funkcije, a ne na intimne aspekte privatnog života. Iako tužitelj navodi da je objava imala ozbiljne osobne i profesionalne posljedice, postojanje tih posljedica samo po sebi ne znači da je obrada bila nezakonita u smislu Opće uredbe. Činjenica da tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja osporenog rješenja više nije obnašao javnu funkciju ne dovodi sama po sebi do zaključka da je nestao javni interes za informacije koje se odnose na obnašanje te funkcije u prethodnom razdoblju.

12. U odnosu na navode tužitelja o netočnosti objavljenih informacija, sud utvrđuje da tužitelj prvenstveno osporava istinitost pojedinih novinarskih tvrdnji sadržanih u članku, a ne točnost identifikacijskih osobnih podataka koji su predmet zaštite prema Općoj uredbi o zaštiti podataka. Pitanje eventualne neistinitosti pojedinih novinarskih navoda, kao i pitanje eventualne povrede ugleda, časti ili prava osobnosti, uređeno je posebnim propisima te nije predmet odlučivanja u ovom upravnom sporu. Niti Opća uredba o zaštiti podataka niti Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka ne daju tuženiku ovlast odlučivati o eventualnoj klevetničkoj naravi medijskih objava ili utvrđivati građanskopravnu odgovornost nakladnika za sadržaj objavljene informacije.

13. Sud je posebno ispitao jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za ostvarivanje prava na brisanje osobnih podataka iz članka 17. Opće uredbe o zaštiti podataka, imajući u vidu da se zahtjev tužitelja u bitnome temelji na tzv. pravu na zaborav.

13.1. Prilikom ocjene osnovanosti takvog zahtjeva potrebno je uspostaviti ravnotežu između prava na zaštitu privatnosti i osobnih podataka te prava javnosti na pristup informacijama i slobode izražavanja, pri čemu se uzimaju u obzir kriteriji razvijeni u praksi Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije.

13.2. Kao prvo, sporne informacije odnose se na obnašanje funkcije člana uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o. te na primanja i naknade povezane s tom funkcijom. Riječ je o informacijama koje se odnose na upravljanje javnim sredstvima i obnašanje funkcije od javnog značaja, a ne o informacijama koje zadiru u intimnu sferu privatnog života tužitelja.

13.3. Kao drugo, iako je od objave članka proteklo određeno vrijeme te tužitelj više ne obnaša navedenu funkciju, sama činjenica proteka vremena ne dovodi automatski do obveze uklanjanja medijskih arhivskih sadržaja. Potrebno je ocijeniti postoji li i nadalje interes javnosti za dostupnost takvih informacija.

13.4. Sud je posebno razmotrio navod tužitelja da podatak o marki njegova privatnog vozila nije bio nužan za svrhu informiranja javnosti. Međutim, iz sadržaja članka proizlazi da predmet izvještavanja nije bilo privatno vlasništvo tužitelja kao takvo, nego okolnosti korištenja privatnog vozila u službene svrhe i isplate pripadajuće naknade. Podatak o marki vozila nije objavljen izdvojeno niti radi zadiranja u privatni život tužitelja, već u kontekstu informiranja o pitanju koje je u vrijeme objave bilo predmet javne rasprave. Stoga Sud prihvaća ocjenu tuženika da objavljeni opseg podataka nije prelazio ono što je bilo relevantno za svrhu predmetnog novinarskog izvještavanja.

13.5. Kao treće, sud prihvaća da je javni interes za informacije koje se odnose na primanja i naknade osoba koje su upravljale trgovačkim društvom u vlasništvu jedinice lokalne samouprave nije u potpunosti prestao, budući da se objavljeni podaci odnose na način korištenja javnih sredstava i naknada isplaćenih tijekom obnašanja funkcije koja je podložna javnom nadzoru i naknadnoj javnoj provjeri. Sud smatra da protek približno dvije godine od objave članka do podnošenja zahtjeva za brisanje, nije takvog intenziteta da bi sam za sebe doveo do gubitka javnog interesa za informacije koje se odnose na obnašanje funkcije člana uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o.

13.6. Kao četvrto, sud uzima u obzir da tužitelj u vrijeme odlučivanja više nije javna osoba u smislu obnašanja javne funkcije. Međutim, sama činjenica da osoba više ne obnaša javnu funkciju ne znači automatski da informacije o razdoblju tijekom kojeg je obnašala takvu funkciju gube karakter informacije od javnog interesa. Ocjena javnog interesa mora se povezati sa sadržajem informacije i okolnostima na koje se ona odnosi, a ne isključivo s trenutačnim statusom osobe na koju se informacija odnosi. Sud pritom ne nalazi odlučnim je li tužitelj imao status javne osobe u širem društvenom smislu, budući da je za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja odlučna činjenica da su se objavljene informacije odnosile na razdoblje tijekom kojega je obnašao funkciju člana uprave trgovačkog društva u vlasništvu jedinice lokalne samouprave te na primanja i naknade povezane s obnašanjem te funkcije.

13.7. Sud je razmotrio i praksu Europskog suda za ljudska prava na koju se pozivaju stranke, osobito presudu Velikog vijeća u predmetu Hurbain protiv Belgije. Međutim, okolnosti toga predmeta bitno se razlikuju od okolnosti ovog upravnog spora. U predmetu Hurbain radilo se o osobi koja nije obnašala javnu funkciju te o informacijama koje su se odnosile na prometnu nesreću i kaznenopravne posljedice događaja koji nakon proteka znatnog vremena više nisu doprinosili raspravi od javnog interesa. Nasuprot tome, predmetne informacije odnose se na razdoblje u kojem je tužitelj obnašao funkciju člana uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o. te na pitanja primanja i naknada povezanih s obnašanjem te funkcije. Stoga Sud ne nalazi da bi navedena presuda dovodila u pitanje zaključak tuženika o postojanju pretežitog interesa javnosti za daljnju dostupnost predmetnog članka. Za razliku od predmeta Hurbain, u kojem je proteklo gotovo trideset godina od događaja i u kojem se radilo o privatnoj osobi bez javne funkcije, u ovom predmetu riječ je o informacijama koje se odnose na upravljanje javnim sredstvima i razdoblju koje je vremenski relativno blisko podnošenju zahtjeva za brisanje.

13.8. Kao peto, sud ne dovodi u pitanje da su objave prema navodima tužitelja mogle imati određene negativne profesionalne i osobne posljedice. Međutim, navedena okolnost sama po sebi nije dostatna za zaključak da interes zaštite privatnosti u konkretnom slučaju prevladava nad interesom javnosti za pristup predmetnim informacijama.

13.9. Sud je uzeo u obzir i navode tužitelja da mu objavljeni članak i danas uzrokuje profesionalne i osobne poteškoće te da je njegovo ime ponovno spominjano u medijskim objavama. Međutim, sama činjenica da određena informacija ostaje dostupna ili da se na nju naknadno pozivaju drugi mediji ne predstavlja sama po sebi razlog za brisanje podataka ako i nadalje postoji dostatna povezanost objavljenih informacija s pitanjem od javnog interesa.

13.10. Imajući u vidu sve navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, sud smatra da je tuženik imao razumnu i dostatno obrazloženu osnovu zaključiti da u konkretnom slučaju prevladava interes slobode izražavanja i informiranja te da nisu ispunjene pretpostavke za brisanje predmetnog članka u smislu članka 17. Opće uredbe o zaštiti podataka.

13.11. Pravo na brisanje osobnih podataka nije apsolutno pravo. Prema članku 17. stavku 3. točki (a) Opće uredbe o zaštiti podataka, pravo na brisanje ne primjenjuje se u mjeri u kojoj je obrada nužna radi ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja. Budući da se predmetna obrada odnosi na novinarsko izvještavanje o pitanjima koja su u vrijeme objave bila od javnog interesa, a sud prihvaća zaključak tuženika da interes javnosti za pristup takvim informacijama nije u potpunosti prestao, nisu ispunjene pretpostavke za primjenu prava na brisanje iz članka 17. stavka 1. Opće uredbe.

14. Sud nalazi potrebnim osvrnuti se na navode tužitelja iznesene na raspravi prema kojima sporni članak sadrži neistinite informacije, osobito u pogledu korištenja službenog vozila, visine i prirode naknade za korištenje privatnog vozila te okolnosti pod kojima je privatno vozilo korišteno u službene svrhe. Međutim, navedeni prigovori nisu od odlučnog utjecaja na ocjenu zakonitosti osporenog rješenja niti opravdavaju izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja. Naime, potrebno je razlikovati pitanje točnosti osobnih podataka kao predmeta zaštite prema Općoj uredbi o zaštiti podataka od pitanja istinitosti ili neistinitosti pojedinih novinarskih tvrdnji sadržanih u objavljenom članku. Predmet upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nije bio utvrđivanje jesu li novinari točno prenijeli sve relevantne činjenice, je li članak eventualno klevetničkog sadržaja, je li tužitelju povrijeđen ugled ili postoje li pretpostavke za naknadu štete odnosno objavu ispravka informacije. Navedena pitanja uređena su Zakonom o medijima i drugim građanskopravnim sredstvima zaštite te ne predstavljaju predmet odlučivanja u postupku radi zaštite osobnih podataka. Dodatno valja istaknuti da tužitelj u zahtjevu podnesenom tuženiku nije osporavao točnost osobnih podataka kao takvih niti je zahtjev temeljio na tvrdnji da su objavljeni podaci netočni, već na tvrdnji da njihova objava i daljnja dostupnost nisu opravdane javnim interesom. Stoga tuženik nije bio dužan provoditi postupak radi utvrđivanja istinitosti pojedinih novinarskih navoda, nego ocijeniti zakonitost obrade osobnih podataka u smislu Opće uredbe o zaštiti podataka.

14.1. Sud pritom ne osporava da točnost informacije može predstavljati jedan od kriterija koji se, prema praksi Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije, uzimaju u obzir pri ocjeni zahtjeva koji se temelje na pravu na zaborav. Međutim, ni u tom slučaju sud ne odlučuje o istinitosti ili neistinitosti novinskog sadržaja u punom opsegu, već ocjenjuje je li nadležno tijelo imalo razumnu i dostatno obrazloženu osnovu zaključiti da interes javnosti za dostupnost objavljene informacije i dalje prevladava nad interesom pojedinca za njezino uklanjanje. U konkretnom slučaju sporni članak odnosi se na obnašanje funkcije člana uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o. te na primanja i naknade povezane s tom funkcijom, a iz spisa ne proizlazi da je tužitelj prethodno zahtijevao objavu ispravka informacije ili pokrenuo odgovarajući postupak predviđen Zakonom o medijima radi utvrđivanja neistinitosti spornih navoda. Međutim, ni ta okolnost sama po sebi nije odlučna za ishod ovog spora, nego je sud uzima u obzir samo kao jednu od okolnosti prilikom ocjene težine tužiteljevih prigovora na istinitost objavljenih informacija. Slijedom toga, čak i prihvaćanje tužiteljevih tvrdnji o netočnosti pojedinih navoda ne bi samo po sebi dovelo do zaključka da je tuženik bio dužan naložiti brisanje predmetnog članka.

14.2. Iz istih razloga sud nije prihvatio prijedlog za saslušanje tužitelja. Saslušanjem bi se prvenstveno dokazivale okolnosti koje se odnose na navodnu neistinitost sadržaja članka, nastanak štete, narušavanje ugleda i posljedice koje su objave imale za tužiteljev privatni i profesionalni život. Takve okolnosti nisu odlučne za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja. Naime, čak i kada bi sud prihvatio sve navode tužitelja kao istinite, i dalje bi ostalo odlučno pravno pitanje je li tuženik, na temelju činjenica kojima je raspolagao i u okviru svojih zakonskih ovlasti, zakonito zaključio da nije došlo do povrede propisa o zaštiti osobnih podataka te da nisu ispunjene pretpostavke za brisanje podataka u smislu članka 17. Opće uredbe o zaštiti podataka. To pitanje ne može se razriješiti saslušanjem tužitelja, zbog čega je taj dokazni prijedlog odbijen kao neodlučan za rješenje ove upravne stvari.

15. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito jer je doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava te uz provedeno razmjerno vaganje između prava tužitelja na zaštitu privatnosti i osobnih podataka te prava javnosti na informiranje.

16. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

17. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 20. veljače 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Ana Glowatzky Sesar – elektroničkim putem

2. Agencija za zaštitu osobnih podataka, [adresa] Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16

3. U spis