1                                                 Broj: Ppž-7529/2022

 

  

                              

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. V.N., zbog prekršaja iz čl. 45. st. 1. i 4. u vezi čl. 293. st. 2. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.), odlučujući o prigovoru okrivljenika, podnesenom protiv prekršajnog naloga Općinskog suda u Koprivnici od 23. svibnja 2022., broj: 23. Pp-2404/2021-2, u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se prigovor okr. V.N. kao neosnovan i potvrđuje se pobijani prekršajni nalog.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. V.N. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 20,00 EUR (dvadeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanim prekršajnim nalogom, proglašen je krivim okr. V.N. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz čl. 45. st. 1. i 4. u vezi čl. 293. st. 2. i čl. 175. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koja mu je utvrđena novčana kazna uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne i, na temelju čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna 4.500,00 kuna, koju je dužan platiti u roku tri mjeseca od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne. Osim navedenog, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 920,00 kuna, kako je to specificirano u izreci prekršajnog naloga.

 

              2. Protiv navedenog prekršajnog naloga, okrivljenik je, putem branitelja odvjetnika B.P., pravodobno podnio prigovor zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i troškovima prekršajnog postupka. Predlaže da se prigovor prihvati i prekršajni nalog preinači u smislu navoda prigovora.

 

3. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

 

4. Prigovor nije osnovan.             

 

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

              6. Okrivljenik u prigovoru opisuje okolnosti pod kojima su se prekršaji dogodili, priznaje počinjenje istih i izražava žaljenje, ističe da ima 50 godina vozačkog staža i nikada nije izazvao prometnu nesreću, svjestan je da su mu kazne već ublažene ali ističe da se radi o izoliranom incidentu koji nije imanentan njegovom uobičajenom ponašanju i može se svakom dogoditi, ističe da priznaje prekršaje, da izražava žaljenje te da je do sada neosuđivan. Također, navodi da ima mirovinu 2.500,00 kuna, zbog čega mu je otegotno plaćanje i ovako ublažene kazne, jednako kao i snositi troškove postupka.

 

7. Sukladno odredbi čl. 237. st. 2. Prekršajnog zakona, okrivljenik je bio dužan podnijeti dokaze o činjenicama na kojima temelji prigovor, a tu se, prije svega, misli na činjenicu lošeg imovnog stanja (okrivljenik je trebao dostaviti potvrdu o visini mirovinskih primanja), što okr. V.N. nije dostavio ni uz prigovor, niti u narednom periodu do održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, pa su navodi prigovora o teškoj financijskoj situaciji uslijed malih primanja po osnovi mirovine, u tom smislu, ostali na razini paušalnog isticanja.

 

8. Nadalje, u odnosu na okolnost dosadašnje neosuđivanosti, koja se također ističe u prigovoru, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne. Identično je i s okolnosti priznanja počinjenja prekršaja i izražavanja žaljenja, koje također, same za sebe, nisu naročito izražene olakotne okolnosti koja bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

9. Imajući na umu prethodno navedeno (odlomci 7. i 8.), kao i imajući na umu da su okrivljeniku za oba djela novčane kazne utvrđene uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, iako, po ocjeni ovog suda, u ovom prekršajnom predmetu nema osnove za primjenu tog instituta, pri čemu je novčana kazna za prekršaj iz čl. 45. st. 1. i 4. u vezi čl. 293. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama utvrđena u visini polovice zakonom propisanog posebnog minimuma, a za prekršaj iz čl. 175. st. 3. istog Zakona daleko ispod polovice zakonom propisanog posebnog minimuma, ocjena je ovog suda da su sve okolnosti koje je okrivljenik naveo u prigovoru i više nego dovoljno našle odraza u izrečenoj novčanoj kazni.

 

10. Stoga, cijeneći da se radi o prekršajima koji predstavljaju težak oblik kršenja prometnih propisa, kao i cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za daljnje ublažavanje novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem. Pritom nije za zanemariti da je okrivljeniku određen najdulji zakonom propisani rok plaćanja novčane kazne (tri mjeseca), a što će mu dodatno olakšati plaćanje iste.

 

11. U odnosu na prijedlog okrivljenika da ga se oslobodi od kazne, potrebno je navesti da u ovom prekršajnom postupku nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta oslobođenja od kazne. Naime, institut oslobođenja od kazne propisan je odredbom čl. 38. Prekršajnog zakona, prema kojoj je postupanje suda u primjeni ovog instituta ograničeno na procesne situacije kad je zakonom izričito propisano da će sud počinitelja prekršaja osloboditi od kazne (st. 1.) odnosno kad je zakonom propisana takva mogućnost (st. 2.). Tako je u čl. 38. st. 2. t. 1. Prekršajnog zakona propisano da sud može osloboditi od kazne počinitelja kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, u t. 2. je propisano da se počinitelj može osloboditi od kazne kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak, dok je u t. 3. propisano da se počinitelj može osloboditi od kazne kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu.

 

12. Dakle, mogućnost suda da počinitelja prekršaja oslobodi od kazne ograničena je samo i isključivo na prethodno citirane situacije, a u ovom prekršajnom predmetu se ne radi o prekršaju za koji je zakonom izričito propisano oslobođenje od kazne (čl. 38. st. 1. Prekršajnog zakona), a niti o prekršaju za koji je zakonom propisana neka druga mogućnost oslobođenja od kazne (čl. 38. st. 2. Prekršajnog zakona).

 

13. Odluku o troškovima prekršajnog postupka, okrivljenik pobija identičnim navodima kao i odluku o izrečenoj novčanoj kazni. Visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom suda, vrlo je blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) i primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, a materijalni trošak izvršene radnje očevida određen je u skladu s računom koji prileži spisu. Okrivljenik ni na koji način nije dokazao da je lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka u izrečenoj visini neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

14. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje prigovora.

 

15. Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirane prekršaje propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne, sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okr. V.N. nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašen krivim, nego je novčana kazna izrečena ispod posebnog minimuma, kao i imajući na umu da ovaj sud ne nalazi postojanje okolnosti zbog kojih bi odluku o izrečenoj novčanoj kazni trebalo preinačavati te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 199. st. 7. Zakona sigurnosti prometa na cestama, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

 

16. Iz razloga navedenih u obrazloženju odluke o troškovima, ovaj sud je okrivljenika obvezao i na plaćanje troškova žalbenog postupka 20,00 eura. Navedena odluka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka. S obzirom da u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, niti da bi bio nesposoban za rad, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 15,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

17. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.             

 

Zagreb, 9. siječnja 2024.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Koprivnici u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.