REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1158/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IB iz [adresa], sada na adresi u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Mihovilu Peći, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., Sberbank d.d., Volksbank d.d.) Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-464/2024-22 od 5. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-464/2024-22 od 5. lipnja 2025., u njenim točkama I, III i IV.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, preinačava se točka II presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-464/2024-22 od 5. lipnja 2025., na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose anuiteta nastale zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i to iznos od ukupno 3.717,86 eura (slovima: tri tisuće sedamsto sedamnaest eura i osamdeset šest centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakoga pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita i to na iznos od:

- 1,07 eura od 01.07.2008.,

- 0,42 eura od 01.10.2008.,

- 14,88 eura od 01.11.2008.,

- 4,27 eura od 01.12.2008.,

- 16,05 eura od 01.01.2009.,

- 17,64 eura od 01.02.2009.,

- 18,45 eura od 01.03.2009.,

- 16,54 eura od 01.04.2009.,

- 16,26 eura od 01.05.2009.,

- 13,26 eura od 01.06.2009.,

- 10,26 eura od 01.07.2009.,

- 11,54 eura od 01.08.2009.,

- 13,50 eura od 01.09.2009.,

- 12,38 eura od 01.10.2009.,

- 11,30 eura od 01.11.2009.,

- 13,79 eura od 01.12.2009.,

- 16,16 eura od 01.01.2010.,

- 18,65 eura od 01.02.2010.,

- 18,00 eura od 01.03.2010.,

- 22,19 eura od 01.04.2010.,

- 21,11 eura od 01.05.2010.,

- 23,22 eura od 01.06.2010.,

- 35,09 eura od 01.07.2010.,

- 32,39 eura od 01.08.2010.,

- 42,53 eura od 01.09.2010.,

- 37,18 eura od 01.10.2010.,

- 33,15 eura od 01.11.2010.,

- 45,39 eura od 01.12.2010.,

- 52,95 eura od 01.01.2011.,

- 47,47 eura od 01.02.2011.,

- 48,28 eura od 01.03.2011.,

- 44,34 eura od 01.04.2011.,

- 45,55 eura od 01.05.2011.,

- 58,94 eura od 01.06.2011.,

- 60,83 eura od 01.07.2011.,

- 75,65 eura od 01.08.2011.,

- 70,27 eura od 01.09.2011.,

- 61,88 eura od 01.10.2011.,

- 61,66 eura od 01.11.2011.,

- 60,75 euro od 01.12.2011.,

- 63,79 eura od 01.01.2012.,

- 67,14 eura od 01.02.2012.,

- 2.367,13 eura od 13.02.2012.,

i to od 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana. "

III. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 464/2024-22 od 5. lipnja 2025. i sudi:

"Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe u Ugovoru o kreditu br. 217083 od 14. svibnja 2008. i to dio kojim se ugovaraju promjenjiva kamatna stopa "kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize banke, na dan plaćanja", i VALUTNA KLAUZULA ''u kunama obračunanim po srednjem tečaju banke na dan plaćanja'', i NAKNADA za ''zaključenje ugovora; trošak obrade kredita'' i NAKNADA ''za prijevremenu otplatu kredita''.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose anuiteta nastale zbog porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i to iznos od ukupno 3.717,86 eura (slovima: tri tisuće sedamsto sedamnaest eura i osamdeset šest centi) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakoga pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita i to na iznos od:

- 1,07 eura od 01.07.2008.,

- 0,42 eura od 01.10.2008.,

- 14,88 eura od 01.11.2008.,

- 4,27 eura od 01.12.2008.,

- 16,05 eura od 01.01.2009.,

- 17,64 eura od 01.02.2009.,

- 18,45 eura od 01.03.2009.,

- 16,54 eura od 01.04.2009.,

- 16,26 eura od 01.05.2009.,

- 13,26 eura od 01.06.2009.,

- 10,26 eura od 01.07.2009.,

- 11,54 eura od 01.08.2009.,

- 13,50 eura od 01.09.2009.,

- 12,38 eura od 01.10.2009.,

- 11,30 eura od 01.11.2009.,

- 13,79 eura od 01.12.2009.,

- 16,16 eura od 01.01.2010.,

- 18,65 eura od 01.02.2010.,

- 18,00 eura od 01.03.2010.,

- 22,19 eura od 01.04.2010.,

- 21,11 eura od 01.05.2010.,

- 23,22 eura od 01.06.2010.,

- 35,09 eura od 01.07.2010.,

- 32,39 eura od 01.08.2010.,

- 42,53 eura od 01.09.2010.,

- 37,18 eura od 01.10.2010.,

- 33,15 eura od 01.11.2010.,

- 45,39 eura od 01.12.2010.,

- 52,95 eura od 01.01.2011.,

- 47,47 eura od 01.02.2011.,

- 48,28 eura od 01.03.2011.,

- 44,34 eura od 01.04.2011.,

- 45,55 eura od 01.05.2011.,

- 58,94 eura od 01.06.2011.,

- 60,83 eura od 01.07.2011.,

- 75,65 eura od 01.08.2011.,

- 70,27 eura od 01.09.2011.,

- 61,88 eura od 01.10.2011.,

- 61,66 eura od 01.11.2011.,

- 60,75 euro od 01.12.2011.,

- 63,79 eura od 01.01.2012.,

- 67,14 eura od 01.02.2012.,

- 2.367,13 eura od 13.02.2012.,

i to od 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose na ime ''naknade za troškove obrade kredita'' u iznosu od 288,00 eura (slovima: dvjesto osamdeset osam eura) i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća iznosa ''naknade za troškove obrade kredita'', i to od dana naplate 09.05.2008. kao dana plaćanja i to po stopi od 14 % godišnje do 30.06.2011., te počev od 01.07.2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjenjive stope zakonske zatezne kamata po eskontnoj stopi HNB-a važećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćene iznose na ime ''naknade za prijevremenu otplatu kredita'' u iznosu od 332,37 eura (slovima: trisot trideset dva eura i trideset sedam centi) i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća iznosa ''naknade za prijevremenu otplatu kredita'' i to od dana naplate 13.02.2012. kao dana plaćanja i to po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjenjive stope zakonske zatezne kamata po eskontnoj stopi HNB-a važećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 01.08.2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po stopi koja se određuje sa svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.376,55 eura (slovima: tisuću tristo sedamdeset šest eura i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude tj. 05. lipnja 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana 4 Poslovni broj: P-464/2024-22 nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 80,11 eura (slovima: osamdest eura i jedanaest centi) kao neosnovanom."

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a traži i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u pretežitom dijelu zakonita i pravilna.

6. Prije svega, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.1. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP na koju također sadržajno ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

6.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi sadržanih o Ugovoru o kreditu broj: 217083 od 14. svibnja 2008., sklopljenog između pok. supruga tužiteljice KB kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika (tada Volksbank d.d.) kao kreditora u dijelu u kojem je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te u dijelu u kojem je između njih ugovorena naknada za zaključenje ugovora i obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te posljedično tome njen zahtjev za isplatu iznosa od 3.717,86 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s osnove preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj ukupni iznos naplatio temeljem ove ništetne ugovorne odredbe, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2013., Pž-6632/2017 od 14.06.2018.) i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. te odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora o kreditu.

8. U ovom postupku nije sporno da je između pravnog prednika tuženika (tadašnje Volksbank d.d.) kao davatelja kredita i sada pok. supruga tužiteljice KB, kao korisnika kredita 14. svibnja 2008., sklopljen Ugovor o kreditu broj: 217083, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje predniku tužiteljice, kao korisniku kredita iznos od 78.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a za potrebe kupovine osobnog automobila, koji se otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika (kreditora) na dan plaćanja, da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana uz valutu CHF te da je ugovorena valutna klauzula, kao i naknada za zaključenje ugovora – obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

9. Sporno je, jesu li navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naknadi za zaključenje ugovora – obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati ovu isplatu navedenih novčanih iznosa kojeg je tuženik od nje (njenog pok. supruga) naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), a sve obzirom na činjenicu da je navedeni ugovor o kreditu ispunjen ( prijevremeno otplaćen), kao i osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

10. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovane prihvatio takve njene zahtjeve zaključujući, u bitnome, da su predmetne ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naknadi za zaključenje ugovora – obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu nepoštene i posljedično tome ništetne budući se o takvim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i na njihov sadržaj tužiteljica (njen prednik), kao potrošač nije imala utjecaj, pa posljedično tome one suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača ( čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP), a sve pri tome cijeneći i pravna shvaćanja izražena u navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na koje se i tužiteljica poziva ( čl. 502. c st. 1. ZPP i čl. 138.a ZZP/07). Pri tome, posebno u odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za zaključenje ugovora – obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sud prvog stupnja zaključuje da visinu navedenih naknada čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se te naknade odnose, odnosno bez informacija o načinu određivanja tih naknada, pa posljedično tome takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice (njenog prednika) kao druge ugovorne strane na istu pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO.

11. Osim toga, sud prvog stupnja izrazio je i pravno shvaćanje da tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača te je pri tome kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, u odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa stečenog bez osnove u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj naknadi za zaključenje ugovora – obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita zaključujući da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je u konkretnom slučaju ništetnost navedenih ugovornih odredbi ustanovljena tek u ovom postupku zastara zahtjeva da će početi teći tek pravomoćnošću pobijane presude.

12. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, osim u dijelu koji se odnosi na pitanje zastare potraživanja tužiteljice u pogledu preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

12.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 217083 od 14. svibnja 2008., sklopljenog između prednika tužiteljice, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.2. Na temelju odredbe čl. 138.a ZZP/07 ( isto i čl. 118. ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično sud prvog stupnja već kraj ovih zakonskih odredbi mogao svoju odluku utemeljiti na navedenim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, a na kojima je tužiteljica i temeljila svoj tužbeni zahtjev, bez posebne potrebe da o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i sam odlučuje, pa posljedično tome i imajući pri tome u vidu i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

12.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe čl. 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ocijenio osnovanim, radi čega je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.5. Pri tome, u ovom postupku posebno, a u odnosu na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno zaključio i o ništenosti valutne klauzule.

12.6. Naime, nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali da odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i posljedično tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, u situaciji kada tužitelju prilikom sklapanja navedenog ugovora o kreditu nisu predočeni valjani parametri o očekivanom rastu tečaja CHF već mu se nudi unaprijed pripremljen Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ova ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, kako to pogrešno shvaća žalitelj. Osim toga, nije sporno ni da je Sud Europske unije doista, kako to i navodi i tuženik tijekom postupka ( to ponavlja i u žalbi), izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Međutim, kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbe o valutnoj klauzuli, a predniku tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao što je to i prethodno navedeno, nisu predočeni nikakvi pokazatelji ( parametri) temeljem kojih bi mogao očekivati eventualni rast tečaja CHF, za koju valutu je i bila vezana ova kreditna obveza prednika tužiteljice, to je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita, kao slabiju ugovornu stranu i posljedično tome ta ugovorna odredba svakako unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita te kao takva ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

13.Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem je zaključio da je i ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna.

14. Naime, odredbom članka 81. st. 1. ZZP, važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. ovog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.1. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i činjenično utvrđenje suda prvog stupnja, koje u bitnome, ne osporava niti sam žalitelj u svojoj žalbi da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika) i da na njegov sadržaj prednik tužiteljice nije imao nikakav utjecaj te da tijekom postupka tuženik nije dokazao da se o toj ugovornoj odredbi pregovaralo, niti je na te okolnosti predložio konkretne dokaze, ocjena je i ovog suda, kao suda drugog stupnja da ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je posljedično tome ništetna, sve na način kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu. Pri tome, valja istaknuti i da je ovakvo pravno shvaćanje podudarno i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi poslovni broj: Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., odnosno Rev- 43/2022-2 od 14. lipnja 2022.

15.1. Pri tome još valja dodati da prema odredbi članka 1024. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit ( st. 1. ); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku ( st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio ( st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti ( st. 4.).

15.2. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

16. Odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

17. Tuženik tvrdi da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio predniku tužiteljice i za koju uslugu mu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik ni ne tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita te osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja ni ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

18. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

19. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

20. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), a takva je odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, pa se posljedično tome radi se o ništetnoj odredbi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

21. Posljedično prethodno navedenom, sud prvog stupnja je, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za zaključenje ugovora i trošak obrade kredita te odredbe ugovora za prijevremenu otplatu kredita tuženik od prednika tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima, koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu u tom dijelu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

21.1. Osim toga, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o naknadi za zaključenje ugovora i trošak obrade kredita te odredbe ugovora za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

22. U odnosu pak na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu djelomično pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za zaključenje ugovora – obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika u odnosu na ta potraživanja tužiteljice. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, sud prvog stupnja i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

22.1. Međutim, u odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate utuženog preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tuženika počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kada su tužiteljica i ostali korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

22.2. Dakle, kako je u odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica podnijela tužbu tek 3. rujna 2024., to je do dana podnošenja tužbe od 14. lipnja 2018. protekao rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a, pa je stoga to njeno potraživanje, koje se odnosi na valutnu klauzulu u zastari. Iz tog je razloga za navedeni iznos od ukupno 3.717,86 € valjalo preinačiti odluku suda prvog stupnja te u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog osnovanosti prigovora zastare. Pritom valja navesti da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022. proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite. Taj se zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga, cijeneći i objedinjeno pravno shvaćanje proizlazi zaključak da je potraživanje temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u ovome predmetu zastarjelo.

23. Obzirom na navedeno, preinačena je odluka suda prvog stupnja u njenoj toč. II., na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu potraživanja koja se odnose na valutnu klauzulu, uz djelomično prihvaćanje prigovora zastare.

24. Preinačenjem odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (po čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 4. ZPP).

25. Naime, odredbom čl. 154. st. 4. ZPP propisano je da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Kako je u ovom postupku tužiteljica uspjela u cijelosti sa svojim tužbenim zahtjevima na utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba ugovora o kreditu dok joj je od zatraženih ukupno 4.338,23 € dosuđeno ukupno 630,37 €, te kako je tuženik sve tužbene zahtjeve osporavao po osnovu i visini, po ocjeni ovog suda, svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka, jer ukoliko se uspjeh stranaka u sporu procjenjuje kvalitativno i kvantitativno, onda je uspjeh stranaka otprilike podjednak, što opravdava odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

26. Slijedom iznijetog, valjalo je uz djelomično preinačenje i djelomično odbijanje žalbe tuženika odlučiti kao u izreci (po čl. 373. t. 3. i čl. 368. st. 1. ZPP-a).

27. Tuženiku ne pripadaju troškovi žalbe iako je djelomično uspio, jer on nije stranka koja u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova.

U Puli - Pola 20. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić