Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžm-1/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te Slavena Vidmara i mr.sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom EZ i drugima, zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23. dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama maloljetnog EZ i maloljetnog TZ podnesenih protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 17. rujna 2025. broj Km-2/2024-53, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Odbijaju se žalbe maloljetnog EZ i maloljetnog TZ kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjsko rješenje.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, na temelju članka 88. stavka 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19., dalje: ZSM), maloljetnom EZ izrečena je odgojna mjera pojačane brige i nadzora iz članka 11. ZSM, pri čemu sud naknadno odlučuje o trajanju mjere, s tim što trajanje mjere ne može biti kraće od šest mjeseci ni dulje od dvije godine, i posebna obveza da se uključi u pojedinačni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade iz članka 10. stavaka 1. i 2. točke 11. ZSM, s tim što je, na temelju članka 10. stavka 5. ZSM, određeno da izrečena obveza može trajati najdulje do jedne godine, dok je maloljetnom TZ izrečena posebna obveza da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade iz članka 10. stavka 2. točke 11. ZSM, s tim da je na temelju čl. 10. stavaka 5. i 6. ZSM određeno da izrečena posebna obveza može trajati najdulje do jedne godine, a sud može izrečenu obvezu naknadno izmijeniti ili obustaviti.
1.1. Na temelju članka 10. stavaka 9. i 10. ZSM, Hrvatski zavod za socijalni rad Područni ured Slatina prati ispunjenje obveza maloljetnog EZ i maloljetnog TZ, pri čemu su maloljetnici upozoreni da zbog skrivljenog neispunjenja obveza mogu biti upućeni u disciplinski centar.
1.2. Na temelju članka 89. stavka 1. ZSM troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračuna.
2. Protiv tog rješenja, žalbe su pravodobno podnijeli maloljetni EZ po branitelju Željku Palatinušu, odvjetniku u Virovitici i maloljetni TZ po braniteljici Meliti Babić, odvjetnici u Bjelovaru.
2.1. Maloljetni EZ se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se postupak obustavi, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
2.2. Maloljetni TZ se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o „izrečenim sankcijama“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i postupak obustavi, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Na temelju članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19.,80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP/08.) spis je bio dostavljen državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Maloljetni EZ i maloljetni TZ smatraju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju nalaze u razlozima rješenja o sadržaju iskaza oštećenog djeteta žrtve SZ i samog iskaza oštećenika i proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima rješenja i u sadržaju iskaza oštećenika i samog iskaza oštećenika.
6.1. Naime, maloljetni EZ i maloljetni TZ tvrde da je oštećeni dijete žrtva SZ različito iskazivao na zapisniku od 4. travnja 2024. u odnosu na iskaz sa zapisnika od 2. svibnja 2024. s tim što maloljetni EZ tvrdi da je prvostupanjski sud iznio sadržaj iskaza oštećenika od 4. travnja 2024., a da je izmijenjeni činjenični opis usklađen s iskazom oštećenika od 2. svibnja 2024. i da iz iskaza oštećenog djeteta žrtve SZ, čiji iskaz prvostupanjski sud interpretira u točki 9. pobijanog rješenja i kojeg prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnim, ne proizlaze utvrđenja prvostupanjskog suda da je maloljetni TZ uhvatio oštećenika snažno rukama oko struka i snažno ga držao, dok je, za to vrijeme, maloljetni EZ oštećeniku skinuo hlače i gurnuo mu prst u anus. Nadalje, maloljetni EZ i maloljetni TZ nalaze različitost iskazivanja oštećenika 4. travnja 2024. i 2. svibnja 2024. u tome što je 4. travnja 2024. iskazao da mu je maloljetni EZ gurnuo prst u anus za koje vrijeme je bio u ležećem položaju sa stražnjicom prema gore, dok je 2. svibnja 2024. iskazao da mu je maloljetni EZ gurnuo prst u anus dok je stajao.
7. Suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama maloljetnog EZ i maloljetnog TZ, istaknuta postupovna povreda nije počinjena. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je u bitnom pravilno reproducirao iskaz oštećenog djeteta žrtve SZ, kojeg je iscrpno analizirao i doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima i iz kojeg je izveo logične zaključke koje je valjano obrazložio. Tako je na zapisniku s rasprave od 17. rujna 2025. (str. 560) konstatirano je da su reproducirane snimke i pročitani zapisnici o ispitivanju oštećenika od 4. travnja 2024. (str.125 – prijepis snimke ispitivanja svjedoka žrtve SZ) i od 2. svibnja 2024. (str.260 – prijepis snimke ispitivanja svjedoka žrtve SZ) što u ukupnosti predstavlja iskaz oštećenika i tako je konstatirano u točki 9. pobijanog rješenja. Prema tome, nema dva iskaza oštećenika koji bi u nekim dijelovima bili u međusobnoj suprotnosti, tako da bi jedan bio reproduciran u rješenju, a da bi drugi bio podloga činjeničnom opisu, nego postoji jedan jedinstveni iskaz oštećenika.
7.1. Nadalje, potpuno su netočni navodi žalbe maloljetnog EZ da iz iskaza oštećenog djeteta žrtve SZ ne proizlaze utvrđenja iz točke 9. pobijanog rješenja i da postoje proturječnosti u samom iskazivanju. Naime, u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. oštećenik je, i na zapisniku od 4. travnja 2024. i na zapisniku od 2. svibnja 2024., iskazao da ga je maloljetni EZ omalovažavao, govorio mu da je razmaženko, dopuštenko, kosovar, razvaljeni, gazofil, gmazonja, štipao ga za bradavice i stavljao navlaženi prst u uho, a u odnosu na kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavak 2. KZ/11. žalitelji , maloljetni EZ i maloljetni TZ različite izričaje oštećenika na zapisniku od 4. travnja 2024. i 2. svibnja 2024., pokušavaju predstaviti kao različito i proturječno iskazivanje.
7.1.1. Tako je, na zapisniku od 2. svibnja 2024., oštećenik iskazao da ga je TZ primio oko struka, a on se pokušavao istrgnuti i tada mu je maloljetni EZ gurnuo prst u anus, dok je na zapisniku od 4. travnja 2024. iskazao da ga je TZ držao da ne može otići, za koje vrijeme mu je maloljetni EZ gurnuo prst u anus.
7.1.2. Slijedom iznesenog, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potpuno je prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda iz točke 41.1. pobijanog rješenja, da je oštećenik dijete žrtva SZ o bitnim okolnostima iskazivao gotovo identično i nema proturječnosti u iskazivanju oštećenika. Pitanje utvrđivanja je li oštećenik u jednom dijelu iskazivao da mu je maloljetni EZ gurnuo prst u anus dok je stajao, ili dok je bio u ležećem položaju, je pitanje vjerodostojnosti iskaza oštećenika o čemu će više biti riječi u dijelu o žalbama zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Istu postupovnu povredu maloljetni EZ ističe tvrdnjom da je nejasno koje je činjenično stanje bilo predmetom dokazivanja budući da je činjenični opis sadržajno usklađen s iskazom oštećenog djeteta žrtve SZ od 2. svibnja 2024., dok prvostupanjski sud interpretira iskaz oštećenika od 4. travnja 2024.
9. Netočna je tvrdnja žalitelja EZ da se ne zna koje činjenično stanje je bilo predmetom dokazivanja, odnosno da nije bio poznat činjenični opis kaznenih djela za koje se maloljetni EZ i maloljetni TZ terete. Naime, državni odvjetnik je činjenični opis kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 2. KZ/11. i kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. iznio u prijedlogu od 30. kolovoza 2024. broj KOm-DO-2/2024-1 (str. 2) kojeg je, u odnosu na činjenični opis kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 2. KZ/11., izmijenio podneskom od 23. svibnja 2025. broj KOm-DO-2/2024-10 (str. 445), tako da je jasno za koje činjenične opise kaznenih djela se maloljetni EZ i maloljetni TZ terete i ti činjenični opisi kaznenih djela bili su predmetom dokazivanja kako je i navedeno u točki 2. pobijanog rješenja.
10. Daljnju istu postupovnu povredu, maloljetni EZ i maloljetni TZ smatraju da je prvostupanjski sud počinio nekritičkim prihvaćanjem iskaza oštećenog djeteta žrtve SZ i unaprijed zauzetog stava o odgovornosti maloljetnog EZ i maloljetnog TZ, pa tvrde da se pobijano rješenje ne može ispitati.
11. Suprotno iznesenim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je, nakon što je detaljno analizirao izvedene personalne dokaze, svaki posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i logične razloge zbog kojih je, na temelju onog što je u svezi inkriminiranih kaznenih djela oštećenik iskazao, našao dokazanim da su maloljetni EZ i maloljetni TZ počinili kazneno djela silovanja iz članka 153. stavka 2. KZ/11., a da je maloljetni EZ počinio i kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11., pa se pobijano rješenje može ispitati.
11.1. Slijedom sveg iznesenog, žalbe su, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovane. Kako maloljetni EZ i maloljetni TZ, u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka u žalbi, ističu da je iskaz oštećenog djeteta žrtve SZ proturječan sam sebi, da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao taj iskaz i nekritički ga prihvatio s unaprijed zauzetim stavom o odgovornosti maloljetnog EZ i maloljetnog TZ, zapravo izražavaju neslaganje utvrđenim činjeničnim stanjem, a u odnosu na tu žalbenu osnovu, ovaj drugostupanjski sud će se nastavno očitovati.
12. Maloljetni EZ i maloljetni TZ kao žalbenu osnovu ističu povredu kaznenog zakona koju ni s jednom riječi ne konkretiziraju. Pri takvom stanju stvari ispitano je prvostupanjsko rješenje u skladu s člankom 494. stavkom 4. ZKP/08. i nije pronađena bila koja druga bitna povreda na koju se pazi po službenoj dužnosti.
13. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje maloljetni EZ i maloljetni TZ nalaze u prihvaćanju iskaza oštećenog djeteta žrtve SZ [adresa] kojeg smatraju nevjerodostojnim i u suprotnosti sa sadržajem viđenim na videozapisu nadzorne kamere u hodniku učeničkog doma. Pri tome maloljetni EZ prigovara da je prvostupanjski sud neopravdano propustio iznijeti sadržaj snimke videozapisa i da je prihvatio interpretaciju državnog odvjetnika o sukladnosti iskaza oštećenika sa sadržajem zapisa videonadzora i tvrde da je sadržaj videozapisa u suprotnosti s iskazom oštećenika. Pri tome, žalitelj EZ prigovara i da je snimka video nadzora loše kvalitete i da se radi o nagađanju što se na snimci videonadzora vidi.
14. Suprotno istaknutim navodima žalitelja, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio iskaz oštećenika djeteta žrtve SZ vjerodostojnim, jer ista proizlazi iz uvjerljivosti iskaza oštećenika i sukladnosti sa psihologijsko psihijatrijskim vještačenjem po vještakinjama EZI i TZI, te iskazima svjedoka SZI, MZ, KZ, MZI, ĆZ, CZ i UZ.
14.1. Tako je, na temelju psihologijsko psihijatrijskog vještačenja, po vještakinjama EZI i TZI, prvostupanjski sud ispravno utvrdio da je oštećenik sposobno dijete za davanje vjerodostojnog iskaza, jer ima kognitivni i moralni kapacitet pri čemu se ne uočava osvetnička intonacija ili strast za terećenjem maloljetnika, te se ne uočava sklonost ili strast preuveličavanju, niti konfabulaciji. S gledišta struke psihijatrije i psihologije vještakinje su našle da je oštećenikov doživljaj autentičan i ima vanjsku konzistentnost i (točka 26. pobijanog rješenja) uobičajeno je da dijete u traumi često pamti centralni događaj što je u konkretnom slučaju guranje prsta u analni otvor, a periferni događaj, je li bio u stajaćem ili ležećem položaju, zbog različitih utjecaja, a i same traume, mogu mijenjati, te da su na vještačenju uočile da oštećenik ne pokazuje vanjsku facijalnu ekspresiju, što objašnjavaju poremećajem iz spektra autizma koje su žrtve seksualnog nasilja.
14.2. Nadalje, vjerodostojnost iskaza oštećenika potvrđena je iskazom svjedokinje SZI, majke oštećenog djeteta žrtve SZ, jer je ista iskaza da joj se sin SZ, nakon natjecanja u Puli 16. ožujka 2024. žalio da ga maloljetni EZ provocira, govori mu ružne riječi „gmazonjo, razmaženko, gmazofil, dopuštenko, kosovar, razvaljeni, a da je u komunikaciji društvenim mrežama prenijela ĆZ, majci maloljetnog MZ. Ista ju je nazvala 19. ožujka 2024. i rekla joj da je od sina MZ saznala da oštećenika maltretiraju i da se oštećenik požalio Š da mu je maloljetni EZ gurnuo prst u „šupak“ dok da je TZ držao, tako da su mu pukle gaće (sve navedeno je u cijelosti sukladno s iskazom svjedokinje ĆZ). Nakon dolaska oštećenika primijetila je poderane gaće. Na njeno inzistiranje oštećenik joj je sve to poslije ispričao i naveo da mu ga je maloljetni EZ maltretirao štipajući ga za bradavice, gurao mu je polizani prst u uho, isključivao dovod struje za računalo i mobitel.
14.3. Opravdanost ocjene iskaza oštećenika vjerodostojnim proizlazi i iz sukladnosti s iskazom svjedoka MZ i KZ, također korisnicima učeničkog doma u Virovitici, da im se oštećenik zbog navedenog žalio na maloljetnog EZ i maloljetnog ŽZ, kako mu je maloljetni EZ gurnuo prst u „šupak“ dok ga je maloljetni TZ držao.
14.4. Prvostupanjski sud ispravno je utvrdio sukladnost iskaza oštećenika s iskazom svjedokinje MZI, odgojiteljice u učeničkom domu u Virovitici, koja je navela da je u učenički dom došao otac oštećenika ispričao joj što je čuo od sina, a to je u cijelosti sukladno s iskazom svjedokinje CZ i UZ, također odgojiteljica u učeničkom domu.
15. Netočne su žalbene tvrdnje da prvostupanjski sud nije iscrpno iznio sadržaj snimke videonadzora od 11. ožujka 2024., u što se ovaj drugostupanjski sud uvjerio pregledom iste. Tako je u točki 11. pobijanog rješenja, precizno navedeno da se radi snimci videonadzora postavljenog ispred sobe broj 9 u hodniku učeničkog doma u Virovitici i događanja na tom prostoru unutar navedenog vremena, u razdoblju od 19:28:25 sati do 20:33:41 sati. Potom je, u točki 11.1. prvostupanjski sud sadržaj snimke videonadzora doveo u vezu s iskazom oštećenog djeteta žrtve SZ.
15.1. Naime, potpuno s pravom je prvostupanjski sud utvrdio sukladnost sadržaja snimke videonadzora (na tri DVD str. 155) s iskazom oštećenog djeteta i žrtve SZ da se inkriminirani događaj 11. ožujka 2024. u sobi zbio između 19,30 i 19,50 sati i da je nakon toga otišao u WC na pola sata da se smiri, jer je prema sadržaju snimke videonadzora u sobu ušao maloljetni TZ i od tada su sva trojica maloljetnika u sobi do 19:35:40 sati, kada je iz sobe izašao oštećenik, a zatim za njim su izašli maloljetni EZ i maloljetni TZ, potom se oštećenik u sobu u vratio u 19:36:45 i odmah s ručnikom izašao iz sobe, a za njim su izašli maloljetni EZ i maloljetni TZ, s tim što se maloljetni EZ smijao, a potom se u sobu u 19:45:11 sati vratio oštećenik, a za njim u sobu u 19:49:40 su došli maloljetni EZ i maloljetni TZ, da bi iz sobe izašao oštećenik u 19:50:25, nakon čega za njim izlazi maloljetni TZ i odmah se vraća u sobu, dok se oštećenik u sobu vraća u 20:33:41. Prema tome, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je iskaz oštećenika u sukladnosti sa sadržajem snimke videonadzora.
16. Daljnje prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja maloljetni EZ i maloljetni TZ iznose, u odnosu na psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje po vještakinjama EZI i TZI oštećenika djeteta žrtve SZ, tvrdnjom da je isto „kontaminirano“ a priori zauzetim stavom o odgovornosti maloljetnika i da je neprihvatljivo, da se prilikom izrade vještačenja koristio samo iskaz oštećenika od 2. svibnja 2024., a kad je vještakinjama predočeno da postoji i iskaz oštećenika od 4. travnja 2024. i kad im je isti reproduciran, da su navele da se radi o konzistentnosti iskazivanja oštećenika, te da su imale i iskaz oštećenika od 4. travnja 2024. da bi njihov nalaz bio isti.
17. Iako su točni navodi žalitelja da su vještakinje EZI, dječja i adolescentska psihijatrica i TZI, klinički psiholog i psihoterapeut, izradile pisani nalaz i mišljenje 17. srpnja 2024. (str. 324-354) koristeći samo iskaz oštećenika od 2. svibnja 2024., međutim, neosnovani su istaknuti prigovori maloljetnog EZ i maloljetnog TZ, jer su vještakinje dale svoj nalaz i mišljenje na raspravi od 18. listopada 2024. (str. 377-340) s tim da je na raspravi prethodno reproduciran iskaz oštećenika. U nalazu i mišljenju na raspravi vještakinje su se referirale na cjelokupan iskaz oštećenika, dakle i od 4. travnja 2024. i od 2. svibnja 2024. Prema tome, neosnovano žalitelji tvrde da u vještačenju nije uzet u obzir dio iskaza oštećenika od 4. travnja 2024.
17.1. Nadalje, potpuno su neutemeljene tvrdnje žalitelja da su vještakinje EZI i TZI prije vještačenja zauzele stav o odgovornosti maloljetnika, već suprotno tome, vještačenje je utemeljeno na iscrpnoj obradi oštećenika djeteta žrtve SZ i forenzičkog psihijatrijskog intervjua.
18. Nadalje, maloljetni EZ prigovara zaključku tih vještakinja da je izostanak oštećenikove očekivane emocionalne reakcije, koja se javlja u slučaju seksualnog zlostavljanja, posljedica poremećaja iz spektra autizma koju su same postavile bez ikakve medicinske dokumentacije.
19. Iako su točni navodi maloljetnog EZ da navedene dijagnoze oštećenom djetetu žrtvi SZ prethodno nisu dijagnosticirane, međutim, potpuno neutemeljeno maloljetni EZ polemizira sa stručnim znanjima vještakinja, jer su iste, kao visokostručne osobe i od povjerenja, upravo pozvane vještačiti, te da na temelju svojih znanja daju odgovore, a što su iste i učinile.
20. Prema tome, stav je ovog drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio iskaz oštećenika vjerodostojnim jer proizlazi iz detaljne analize iskaza oštećenika i dovođenja u vezu tog iskaza s drugim navedenim dokazima kako je to navedeno pod točkama 14-19 ovog rješenja.
21. Daljnje prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja maloljetni EZ i maloljetni TZ iznose u odnosu na psihijatrijsko psihologijsko vještačenje maloljetnog EZ i maloljetnog TZ po vještakinjama psihijatrici Katarini Dodig-Ćurković i psihologinji Danieli Šincek. Žalitelji smatraju vještačenje neobjektivnim i pod presumpcijom odgovornosti maloljetnika koje kompromitira čitavo vještačenje, a tvrde da je u suprotnosti sa socioanamnestičkim podacima prema kojima su maloljetnici uzornog ponašanja, bez prethodnih postupaka, i da su vještakinje prekoračile svoje ovlasti, te da je neprihvatljiv odgovor vještačenja da su nedostatak empatije kod maloljetnika utvrdile jer imaju višegodišnje iskustvo.
22. Suprotno istaknutim žalbenim tvrdnjama, prema ocijeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio psihijatrijsko psihologijsko vještačenja maloljetnog EZ i maloljetnog TZ po vještakinjama Katarini Dodig-Ćurković i Danieli Šincek (točke 30-36 pobijanog rješenja) stručnim i objektivnim. Istaknuti žalbeni prigovori bili su problematizirani u prvostupanjskom postupku kao prigovori maloljetnika na vještačenje na koje je prvostupanjski sud dao dostatne, jasne i logične odgovore (točka 34. pobijanog rješenja), pa ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
22.1. Naime, ovo vještačenje je provedeno na raspravi od 1. srpnja 2025. (str. 514 - 518) sa zadatkom utvrditi psihološko funkcioniranje oba maloljetnika i postoji li kod istih bilo kakve duševne smetnje te sumnje u ubrojivost, te preporučiti sudu na koji način bi se eventualno nepovoljni obrasci ponašanja mogli u doglednoj budućnosti korigirati. Vještačenje je sačinjeno nakon opsežne psihijatrijske i psihologijske obrade kroz intervju, opažanje i psihologijsko testiranje, pri čemu vještakinje nisu ulazile u to je li se događaj zbio ili ne, i u vještačenju ni na jednom mjestu nisu iznijele stav o odgovornosti maloljetnika.
22.2. Netočni su navodi žalitelja da vještakinje nisu uzele u obzir podatke socijalne anamneze jer su u pisanom dijelu nalaza navele da su imale na raspolaganju cjelokupan spis sa svim priloženim izvješćima Hrvatskog zavoda za socijalni rad Područni ured Slatina. Naime, pisani nalaz vještakinje Katarina Dodig-Ćurković od 2. lipnja 2025. (str. 448-482) i Daniela Šincek od 10. lipnja 2025. (str. 486-504) izradile su uzimajući u obzir sva izvješće, a na raspravi od 1. srpnja 2025. provele su vještačenje (str. 514-518) u kojem odgovorile na sva pitanja. Prema tome, paušalne su tvrdnje maloljetnika da su zaključci vještačenja protivni navodima socijalne anamneze, već sasvim suprotno, vještačenje proizlazi iz provedene psihijatrijsko psihologijske obrade tijekom vještačenja i socioanamnestičkih podataka.
22.3. Nadalje, neprihvatljivo je polemiziranje maloljetnika s mišljenjem vještakinja o izostanku empatije kod maloljetnika, jer zaključci vještakinja su posljedica provedenih radnji vještačenja i ocjene rezultata, kao i dovođenjem u vezu sa stručnim znanjem vještakinja.
22.4. Prema tome, neutemeljene su tvrdnje da je vještačenje po vještakinjama Katarini Dodig-Ćurković i Danieli Šincek provedeno pod presumpcijom odgovornosti maloljetnika.
23. Maloljetni EZ smatra da pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizlazi iz odbijanja dokaznih prijedloga za novim psihijatrijsko psihologijskim vještačenjem maloljetnika i ispitivanjem svjedoka ŠZ koji je uočen na snimci video nadzora. str. 11-12 žalbe.
24. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima ispravno je prvostupanjski sud odbio te dokazne prijedloge maloljetnika. Naime, psihijatrijsko psihologijskog vještačenja maloljetnika je iscrpno provedeno pa je prijedlog odugovlačeći u smislu članka 421. stavak 1. točke 4. ZKP/08. dok je prijedlog za ispitivanjem ŠZ na okolnost da se isti vidi na snimci video nadzora, nevažan. Naime, iskaz svjedoka ŠZ je pročitan, a to što svjedok nije iskazivao na okolnost što je viđen na snimci videonadzora, ne zahtijeva novo ispitivanje svjedoka jer je snimka videonadzora jasna i bez tog ispitivanja.
25. Daljnji prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja maloljetni EZ iznosi u vidu propusta prvostupanjskog suda utvrditi motiv i pobude te postojanje izravne i neizravne namjere.
26. Suprotno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je u odnosu na kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 2. KZ/11., na temelju psihijatrijsko psihologijskog vještačenja, ispravno utvrdio da su maloljetni EZ i maloljetni TZ bili sposobni shvatiti značenje kaznenih djela i da su bili svjesni svojih postupaka. Nadalje, kako je prvostupanjski sud, u točki 42. pobijanog rješenja, naveo da su maloljetnici postupali zajednički i dogovorno, a u točki 42.1. da su „htjeli“ tako postupati, sasvim je jasno da su maloljetnici počinili kazneno djelo silovanja s izravnom namjerom, iako to prvostupanjski sud izrijekom nije naveo.
26.1. Netočna je žalbena tvrdnja da nije utvrđen motiv, već ga je prvostupanjski sud, u točki 43. pobijanog rješenja, naveo kao želju maloljetnog EZ postaviti se u ulogu odgajatelja, u čemu ga je maloljetni TZ podržavao, a oštećenik je to odbijao.
26.2. U odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavaka 2. KZ/11., identičan je motiv maloljetnog EZ kao i u odnosu na kazneno djela silovanja. Maloljetni EZ je bio svjestan da njegove radnje vrijeđanja oštećenika, djeteta žrtve SZ (psihološko nasilje) i štipanja za bradavice i guranjem navlaženog prsta u uho (fizičko nasilje) može štetno utjecati na pravilan razvoj oštećenika i na to je pristao, pa se radi o neizravnoj namjeri.
26.3. Prema tome, prvostupanjski sud je utvrdio motiv i pobude, te postojanje izravne namjere u odnosu na kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 2. KZ/11., neizravne namjere u odnosu na kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavaka 2. KZ/11., a kako ih ovaj drugostupanjski sud drži logičnim, prihvaća ih u cijelosti.
27. Perma tome, žalbe maloljetnog EZ i maloljetnog TZ zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.
28. Tako je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da su maloljetni EZ i maloljetni TZ počinili kazneno djelo protiv spolne slobode – silovanja iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na štetu oštećenika djeteta žrtve SZ na način da je maloljetni TZ, uhvatio oko struka oštećenika i snažno ga rukama držao oko struka da se ne izmiče i da ne pobjegne, za koje vrijeme maloljetni EZ skinuo s oštećenika traper hlače do gležnjeva te unatoč pokušajima oštećenika da se izmakne maloljetni EZ svoj prst snažno ugurao u analni otvor oštećenika, a da je maloljetni EZ počinio i kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. na štetu istog oštećenika na način da ga je učestalo verbalno vrijeđao govoreći mu „gmazonjo, gmazofil, dopuštenko, kosovar, razvaljeni, razmaženko i slično“ te ga fizički zlostavljao tako da je prethodno polizavši svoj prst isti stavljao u uho oštećeniku, prolazeći pored njega s dva prsta snažno mu stiskao bradavice na prsima te u vrijeme kada oštećenik koristio prijenosno računalo i punio mobitel isključivao dovod električne energije u te uređaje na produžnom kablu, što je sve kod oštećenika izazvalo osjećaj poniženja, nemoći, uznemirenosti, neugode i straha.
29. Maloljetni EZ ne navodi žalbenu osnovu zbog odluke o izricanju odgojnih mjera i posebne obveze, međutim, sukladno članku 478. ZKP/08. i članka 3. ZSM, žaleći se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona njegova žalba sadrži i tu žalbu.
30. Maloljetni TZ odluku o izricanju posebne obveze da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade iz članka 10. stavka 2. točke 11. ZSM, smatra neosnovanom.
31. Žalba maloljetnog EZ zbog odluke o izricanju odgojnih mjera pojačane brige i nadzora iz članka 11. ZSM i posebne obveze da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade iz članka 10. stavka 2. točke 11. ZSM, i maloljetnog TZ zbog izricanja posebne obveze da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade iz članka 10. stavka 2. točke 11. ZSM, nisu osnovane.
31.1. Naime, u odnosu na maloljetnog EZ drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud osnovano izrekao odgojnu mjeru i posebnu obvezu sada sedamnaestogodišnjaku budući da se radi o dva kazneno djela i potrebi da maloljetnik stekne uvid u vlastito ponašanje i preuzme odgovornost za isto stavovima, uvjerenjima, mislima i osjećajima. Naime, pojačana briga i nadzor i psihosocijalni tretman imaju za cilj trajniji utjecaj na ponašanje i zaustavljanje i sprječavanje nasilnog ponašanja kroz uključivanje u individualne i grupne postupke što je za maloljetnika potrebno.
31.2. U odnosu na maloljetnog TZ i ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da će posebna obveza psihosocijalnog tretmana utjecati na ponašanje i zaustavljanje i sprječavanje nasilnog ponašanja kroz uključivanje u individualne i grupne postupke.
32. Kako navodi žalbe maloljetnika nisu osnovani, a ispitivanjem rješenja nisu nađene povrede na koje ovaj sud u smislu članka 494. stavak 4. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 19. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
