REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5705/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marino Brajko i Marinko Brajko, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženika Addiko banke d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-358/2025-2 od 9. lipnja 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-358/2025-3 od 14. kolovoza 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-199/2024-12. od 27. ožujka 2025., u sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-358/2025-2 od 9. lipnja 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-358/2025-3 od 14. kolovoza 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P- 199/2024-12 od 27. ožujka 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška?
2. Jesu li odredbe člana 1066. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) i člana 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?
3. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?
4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste?
5. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360. i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?
6. Je li sud učinio bitnu povredu odredaba zakona o parničnom postupku kada je sukladno pogrešno postavljenom tužbenom zahtjevu utvrdio ništetnom odredbu iz Ugovora o kreditu, obzirom je tužitelj krivo postavio tužbeni zahtjev i citirao odredbu kredita koja ne postoji, a temeljem tako utvrđene odredbe tuženiku je naložena isplata?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za rješenje spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.2. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), navodeći da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije podnesen.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da prvo do peto postavljena pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom da je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja primjerice u odluka ovog suda broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-502/2024-2 od 15. svibnja 2025., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (u tom smislu i u odluci Revd-784/2025-2 od 26. veljače 2025. i dr.).
4.1. Nadalje, niti šesto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovog primjeni, s obzirom da šesto postavljeno pitanje predstavlja prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kakvo je propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, pitanja kojima se ističe bitna povreda odredaba parničnog postupka nisu sama po sebi razlog za dopuštenje revizije, jer čak i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, zbog čega nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije. Prije svega valja reći da odredba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna. Međutim, s obzirom to da su u konkretnom slučaju nižestupanjske odluke detaljno obrazložene i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, te s obzirom da je u nižestupanjskim odlukama u odnosu na postavljena pitanja izraženo pravno shvaćanje sukladno pravnom shvaćanju izraženom u naprijed navedenim odlukama, to tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
7. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
