REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-281/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŠŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. GŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 3. FŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Zorana Živković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Aeroklub Zagreb, Zagreb, Jurišićeva 5/I, OIB 40552229866, kojeg zastupa punomoćnica Maja Miljuš, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Šebetić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 146/2023-2 od 21. veljače 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3160/17- 127 od 5. listopada 2022. u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

r i j e š i o j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-146/2023-2 od 21. veljače 2023. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Nalaže se tuženiku Aeroklub Zagreb, Zagreb, Jurišićeva 5/I, OIB: 40552229866 isplatiti tužiteljima, i to 1. tužiteljici ŠŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 165.000,00 kn / 21.899,26 eura1, 2. tužitelju GŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 165.000,00 kn / 21.899,26 eura1, i 3. tužiteljici FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 56.250,00 kn / 7.465,66 eura1, sve sa zateznim kamatama koje teku od 5. listopada 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbijaju se tužbeni zahtjevi 1. tužiteljice za naknadu štete u daljnjem iznosu od 55.000,00 kn / 7.299,75 eura1, 2. tužitelja za naknadu štete u daljnjem iznosu od 55.000,00 kn / 7.299,75 eura1 te 3. tužiteljice za naknadu štete u daljnjem iznosu od 18.750,00 kn / 2.488,55 eura1, kao neosnovani.

III. Nalaže se tuženiku na ime troškova parničnog postupka naknaditi tužiteljima iznos od 15.937,50 kn / 2.115,27 eura1, u roku od 15 dana.“.

2. Drugostupanjsko presudom je odlučeno:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3160/17-127 od 5. listopada 2022. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

II. Povodom žalbe tužitelja preinačava se ista presuda u točkama II. i III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da 1. tužiteljici ŠŽ isplati daljnji iznos od 7299,75 eura1/55.000,00 kn, 2. tužitelju GŽ daljnji iznos od 7299,75 eura/55.000,00 kn te 3. tužiteljici FŽ daljnji iznos od 2.488,55 eura/18.750,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. listopada 2022. pa do isplate, a po stopi koja tužiteljima pripada kao sudionicima u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da 1. tužiteljici ŠŽ, 2. tužitelju GŽ i 3. tužiteljici FŽ nadoknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 6544,89 eura/49.312,50 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja tužiteljima pripada kao sudionicima u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 21. veljače 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe kao neosnovan.“.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2764/2023-2 od 5. lipnja 2024., zbog pravnoga pitanja: „Da li Sud, nakon što je provedeno vještačenje radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice za što je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, može protivno iskazanom mišljenju vještaka, na koji stranke nisu imale primjedbe i drugim provedenim dokazima ocjenjivati te činjenice na drugačiji način i sam izvesti zaključak o tome jesu li stranke postupile po pravilima struke, za što je angažirao vještaka, kao stručnu osobu, koja je dužna nalaz i mišljenje izraditi sukladno pravilima znanosti i vještine?“. Predložio je ovome sudu da preinači ili ukine nižestupanjske presude.

4. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

5. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku odluku ispitao u cijelosti, kako je tuženici prema dopuštenju ovoga suda i pobijaju, a samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora zahtjev je tužitelja ŠŽ i GŽ, kao roditelja te tužiteljice FŽ, kao sestre pokojne AŽ, koja je **.**.2002. poginula prilikom padobranskoga skoka u Zračnoj luci Lučko, za vrijeme padobranskih skokova koje je organizirao tuženik. Sporna je u postupku tuženikova odgovornost za štetni događaj i nastalu štetu.

8.1. Prvostupanjski sud je pošao od toga:

- da organizacija padobranskih skokova spada u opasnu djelatnost pa da se, na temelju članka 173. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01, dalje: ZOO), smatra da predmetna šteta potječe od tuženikove djelatnosti, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete;

- da prema članku 174. stavku 1. ZOO tuženik odgovara za štetu kao osoba koja se tom djelatnošću bavi;

- da treba tuženiku omogućiti da dokaže da je oslobođen od odgovornosti potpuno ili djelomično na temelju članka 177. stavaka 2. i 3. ZOO, kojima je propisana mogućnost potpunoga ili djelomičnoga oslobođenja od odgovornosti ako se dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, odnosno, ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

8.2. U tu je svrhu prvostupanjski sud izveo opsežan dokazni postupak, što je uključilo, osim uvida u brojne isprave, i saslušanje osam svjedoka te zrakoplovno vještačenje. Svima izvedenim dokazima pokušalo se utvrditi što je bio uzrok tome da je sada pokojna AŽ prilikom doskoka navodno promašila cilj za oko 200 metara te naletila na rotirajuću elisu zrakoplova koji se nalazio na uzletno-sletnoj stazi, što ju je usmrtilo. Nakon ocjene izvedenih dokaza prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik odgovoran za štetni događaj, ali i da je sada pokojna AŽ sama pridonijela nastanku štete u omjeru od 50%.

8.3. Prvostupanjski je sud u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka Darka Elezovića, za kojeg je ustvrdio (točka 11. obrazloženja) da za njega ima preporuku Hrvatskog zrakoplovnog saveza, a potom i da „stručnost vještaka Darka Elezovića za vještačenje u ovom postupku proizlazi i iz kratkog opisa stručnosti danog u nalazu i mišljenju prema kojem je isti nastavnik padobranstva od 1981. godine te da još uvijek aktivno školuje padobrance, da ima preko 3300 skokova, dozvolu pilota aviona još od 1989. sa 100 sati pilotaže, da je pilot motornog zmaja sa cca 100 sati letenja, cca 80 sati na slobodnom letačkom zmaju, da je predsjednik kluba krila Kvarnera Rijeka preko 20 godina, predsjednik Zrakoplovnog društva Krila Kvarnera-operatora aerodroma Grobničko polje te organizator i direktor Svjetskog padobranskog kupa od 1997. godine te direktor Svjetskog padobranskog prvenstva 2004 (sa učinjenih 25000 skokova)“, zaključio da ga „je u cijelosti prihvatio … budući da je sačinjen jasno i obrazloženo, nije u proturječnosti sa sobom ili s izviđenim okolnostima, te je u skladu s ostalim izvedenim dokazima“.

8.4. Ovaj sud primjećuje da je dalje u obrazloženju (točka 10.7.) u odnosu na analizu pisanoga nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud ustvrdio:

- da je vještak „u nalazu i mišljenju naveo da u odnosu na okolnost nastanka predmetnog štetnog događaja te mogućnosti izbjegavanja istog od strane sudionika, mogućnost izbjegavanja prepreka u zrakoplovstvu uvelike ovisi o letnim karakteristikama letjelice, u ovom slučaju padobrana“ te da „manevarske karakteristika korištenog padobrana daju veliku mogućnost upravljanja pa tako i izbjegavanja prepreka te to nije mogao biti uzrok nesreće“;

- da je vještak došao „do zaključka da je i zahtjev za površinom za iskakanje padobranaca na obuci bio zadovoljen“;

- da sportski i školski zrakoplovi (aerostati, baloni, padobrani, ovjesne parajedrilice, jedrilice, zmajevi, motorne jedrilice i padobrani, ultra lake letjelice, avioni generalne avijacije do 5700 kg) se ne mogu smatrati preprekama jer je osnovna namjena aerodroma odvijanje aktivnosti istih“ te da „prema tome nije došlo do propusta prilikom organiziranja padobranskih skokova“;

- da „što se tiče propisane dimenzije prostora za doskok padobranaca nema propusta jer je navedeni zahtjev zadovoljen zbog čega je nadležno tijelo izdalo odobrenje za padobransku obuku“;

- da je glede pitanja je li tuženik prije skoka AŽ osposobio za skakanje padobranom vještak zaključio da je „oštećenica bila odgovarajuće obučena u skladu s tadašnjim propisima, ali i u skladu sa uobičajenom praksom školovanja“;,

- da „u konkretnom slučaju sada pok. AŽ mogla je laganim povlačenjem bilo koje komande korigirati putanju i izbjeći doskok u područje rada elise zrakoplova za što je bila obučavana tijekom obuke u predmetnu tehnika skoka padobranom“;

- da, što se tiče tuženika, „nije bilo propusta u rukovođenju skoka“;

- da, konačno, „prema mišljenju vještaka do štetnog događaja je došlo zbog izostanka reakcije padobranke, a tome su mogle uzrokom biti neiskustvo padobranke i ostale pojave na prvim skokovima“.

8.5. U točki 10.8. obrazloženja prvostupanjski sud obrazlaže da je vještak usmeno saslušan na ročištu ustvrdio da „u konkretnom slučaju je korištena radio-veza, što nije nigdje propisano i u praksi ne funkcionira najbolje zbog čega je neke škole niti ne koriste“ te „U odnosu na pitanje zbog čega je u konkretnom slučaju do izostanka reakcije vještak je naveo da se putem radio-veze mogu dati samo generalni naputci odnosno da se na toj udaljenosti ne može padobranca precizno navoditi osobito ako ih je istovremeno više skače“, kao i da je izjavio da „jedino u slučaju da je CŽ sa stopostotnom sigurnošću znao da AŽ nalijeće na prepreku onda je trebao putem radio veze reći da skrene udesno čime bi se izbjegla nesreća“.

8.6. U točki 13.2.1. obrazloženja prvostupanjski je sud izričito ustvrdio: „Slijedom navedenog, sud je mišljenja da nije bilo propusta tuženika prilikom organiziranja padobranskih skokova, odnosno da je u tom dijelu tuženik poduzeo propisane i adekvatne radnje radi sprječavanja predvidljive radnje oštećenice - nalet na prepreku, odgovarajućim upozorenjima i obukom o načinu izbjegavanja istih, osobito imajući na umu da u nadležnosti tuženika nije regulacija odvijanja zračnog prometa na aerodromu Lučko.“.

8.7. Međutim, nakon svega toga prvostupanjski sud (u točki 13.2.3. obrazloženja) obrazlaže da zaključuje da CŽ, koji je bio rukovoditelj padobranskih skokova u konkretnom slučaju, „nije mogao na vrijeme procijeniti mjesto doskoka oštećenice, već da je njegova reakcija i uputa oštećenici da zakoči putem radio veze pristigla prekasno“ te da „Unatoč tome i upravo zbog činjenice da je jednoj osobi koja rukovodi skakanjem padobranaca na način da istovremeno prati dva padobranca početnika koji skaču na većem području aerodroma, pa čak i unutar propisanog prostora za doskok (600x400 m), procjena doskoka, i s tim u vezi korigiranje i davanje uputa padobrancima kako da sigurno prizemlje, u bitnoj mjeri ograničena, to je na tuženiku obveza da poduzme dodatne radnje kako bi se mogao kontrolirati skok padobranaca učenika i osigurati siguran doskok. Pritom nije od značaja činjenica da tuženik nije bio po postojećim propisima u obvezi osigurati radio vezu ili organizirati kontrolu skokova uz pomoć više osoba odnosno omogućiti iskakanje jednog pojedinog padobranca. Naime, za otklon strogo objektivne odgovornosti tuženika prema odredbi čl. 177. st. 2. i 3. ZOO/91 nije dovoljno da je isti postupio sukladno propisanim obvezama već da je poduzeo i mjere kojima može otkloniti ili izbjeći štetne posljedice predvidljive radnje oštećenika, a to je doskok na prepreku zbog izostanka odgovarajuće reakcije, posebno u slučaju visokorizičnih opasnih djelatnosti poput skakanja padobranom.“. Nakon toga slijedi zaključak prvostupanjskoga suda o na jednake dijelove podijeljenoj odgovornosti između tuženika i prednice tužitelja.

8.8. Dakle, prvostupanjski je sud mišljenja da se organizator opasne djelatnosti ne može osloboditi od odgovornosti potpuno samo dokazivanjem da je radi sprječavanja štete poduzeo sve ono što je propisano u vezi s obavljanjem opasne djelatnosti već da valja cijeniti i to je li poduzeo i dodatne mjere koje je mogao poduzeti da se šteta izbjegne, a koje je u ovome slučaju mogao poduzeti s obzirom na to da je mogao predvidjeti radnju prednice tužitelja, odnosno, u konkretnom slučaju izostanak pravilne reakcije za izbjegavanje naleta na zrakoplov prilikom prizemljenja.

9. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tužitelja, a odbio žalbu tuženika te preinačio prvostupanjsku presudu ustvrđujući da „se tuženik ne može osloboditi od odgovornosti za štetni događaj utvrđenjem doprinosa prednice tužitelja istom“, iz čega proizlazi kako smatra da doprinosa prednice tužitelja uopće nema.

10. S obzirom na sadržaj revizijskoga pitanja zbog kojega je tuženiku dopuštena revizija kao i na revizijske navode, proizlazi da se revizijskom pitanjem problematizira situacija u kojoj sud radi utvrđenja određene činjenice izvede dokaz vještačenjem, upravo zato što ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za utvrđenje činjenice, zbog čega sud i mora izvesti vještačenje (članak 250. ZPP), a potom činjenično stanje utvrđuje suprotno nalazu i mišljenju vještaka iako nalaz i mišljenje prihvaća. Pritom je za napomenuti da je u pitanju sadržana i konstatacija da se radi o „iskazanom mišljenju vještaka na koji stranke nisu imale primjedbi“, iako se u konkretnom slučaju radi o tome da samo tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelji da jesu. To naime proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude u kojem je navedeno (točka 11.): „prigovori tužitelja nisu doveli u sumnju stručnost vještaka Elezovića, slijedom čega nije bilo potrebe niti osnove za provođenje novog vještačenja“. To je, međutim, za razmatranje revizijskoga pitanja neodlučno, jer je sud taj koji ocjenjuje izvedene dokaze (članak 8. ZPP) te zato može odbiti prigovore stranaka vještačkom nalazu, kao što, uostalom, nije vezan ni mišljenjem stranaka o tome kako treba cijeniti bilo koji od izvedenih dokaza.

11. Načelno se može reći, te je to i odgovor na predmetno revizijsko pitanje, da sud ne može svoje shvaćanje o utvrđenim činjenicama obrazložiti tako da zaključke vještaka čiji nalaz i mišljenje smatra relevantnim, interpretira drukčije od onoga što iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi. To zato jer je takva ocjena protivna svrsi vještačenja, koje sud prema članku 250. ZPP izvodi upravo onda kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

12. Međutim, ovdje se ne radi o tome da je prvostupanjski sud postupio protivno izloženome odgovoru na revizijsko pitanje. Naprotiv, prvostupanjski je sud pošao od toga da je vještak utvrdio da je tuženik prilikom obavljanja opasne djelatnosti postupio prema propisima koji uređuju obavljanje te djelatnosti, a druga je stvar to što prvostupanjski sud obrazlaže da sama ta utvrđena činjenica nije dovoljna za potpuno isključenje tuženikove odgovornosti, s obzirom na drugu činjenicu koju prvostupanjski sud također smatra utvrđenom, naime, to da je unatoč postupanju prema propisima u konkretnom slučaju tuženik mogao poduzeti dodatne mjere radi sprječavanja radnje oštećenice koju je morao predvidjeti kao realno moguću, a što je propustio.

13. Što se pak obrazloženja drugostupanjske presude tiče, ono se sastoji u opširnoj reprodukciji obrazloženja prvostupanjske presude, nakon čega drugostupanjski sud obrazlaže da „uzimajući u obzir da iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je organizator padobranskih skokova dužan prije pripreme skoka na zemlji provjeriti površine i utvrditi da nema naletačkih prepreka na terenu predviđenom za prizemljenje, da je od trenutka polijetanja aviona u kom je bila prednica tužitelja do trenutka iskakanja, na aerodromu u prostoru koji je bio označen za izvođenje padobranskog skoka i kao takav pokazan prednici tužitelja, došlo do promjene, jer je avion na koji je naletjela prednica tužitelja promijenio mjesto pripreme polijetanja, što proizlazi iz iskaza VŽ koji je naveo da što se tiče konkretnog zrakoplova, on je prvotno tražio odobrenje za zonu 1, radi se o zoni iznad Lučkog, onda mu je rekao da je zona iznad Lučkog zauzeta, te mu je tada predložio drugu zonu - zonu Samobor, koja je na drugom dijelu u zoni doskoka padobranaca, da je oštećenica u konačnici prizemljila unutar tog prostora koji je bio označen kao zona slobodna za prizemljenje, kao i uzimajući u obzir činjenicu da se radilo o prvom padobranskom skoku prednice tužitelja, bilo osnovano zaključiti kako se tuženik ne može osloboditi od odgovornosti za navedeni štetni događaj, za koji odgovara kao organizator padobranskih skokova, kao djelatnosti koja predstavlja povećanu opasnost za život i zdravlje ljudi, tim više jer se ne može sa sigurnošću utvrditi što je uzrokovalo da prednica tužitelja u završnici skoka, iako je zauzela položaj tijela za prizemljenje, nije poduzela radnju skretanja padobranom da izbjegne prepeku u vidu aviona koji je bio u pripremi za polijetanje s upaljenom elisom.“

14. Navedeno obrazloženje, osim što također uzima u obzir nalaz i mišljenje vještaka kao odlučno za utvrđenje činjenice u vezi s tuženikovom odgovornošću, ali ga tumači kao da je vještak iskazao da tuženik nije sasvim postupao prema propisima (jer nije provjerom utvrdio da nema naletačkih prepreka na terenu predviđenom za prizemljenje), polazi i od utvrđenja da je avion na koji je naletjela prednica tužitelja promijenio mjesto pripreme polijetanja, a što da proizlazi iz iskaza jednoga od saslušanih svjedoka. Pritom je za primijetiti da iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi ni zaključak o tome da utvrđenom na temelju vještačenja smatra činjenicu u vezi s propustom tuženika da provjeri ima li na terenu prepreka za spust padobranom u smislu u kojemu to tvrdi drugostupanjski sud, a ni o promjeni mjesta polijetanja aviona kao uzroka štete koji za posljedicu ima tuženikovu isključivu odgovornost. Dakle, proizlazi da je drugostupanjski sud povrijedio odredbe postupka u vezi s vještačenjem i ocjenom toga dokaza u smislu odgovora na revizijsko pitanje, ali i da je u odnosu na utvrđenje činjenice na temelju iskaza svjedoka iznio razloge koji se ne mogu ispitati, što predstavlja i bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Pritom je za napomenuti da je drugostupanjski sud obrazložio da je prvostupanjsku presudu preinačio na temelju članka 373. točke 3. ZPP. To podrazumijeva zaključak o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskoga suda, no obrazloženje drugostupanjske presude, s obzirom na prethodno izneseno, zapravo polazi od drukčijih činjenica, uz nejasne razloge u vezi s njihovim utvrđenjem. Konačno, drugostupanjska presuda ne sadrži ni jasne razloge u vezi sa žalbenim navodima stranaka, kako žalbe tužitelja u vezi s utvrđenjem doprinosa njihove prednice, tako i, osobito, o žalbi tuženika u dijelu kojim napada zaključak prvostupanjskoga suda u vezi s činjenicom predvidljivosti propusta prednice tužitelja i obvezi provedbe dodatnih mjera kojima se šteta mogla spriječiti.

15. Zato je na temelju članka 391. stavka 7. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskome sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke) kako bi drugostupanjski sud ponovno ocijenio žalbe stranaka i za svoju odluku o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude dao jasne i neproturječne razloge, dok je odluka iz točke II. izreke ovoga rješenja utemeljena na članku 166. stavku 3. ZPP.

Zagreb, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek