Poslovni broj: Usž-2281/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Logobox d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6, OIB: 08317306471, kojeg zastupa opunomoćenik Tonči Ravlić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ravlić & partneri d.o.o., Zagreb, Gundulićeva ulica 31, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-112/2023-11 od 15. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja Logobox d.o.o., Zagreb, i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-112/2023-11 od 15. ožujka 2024.
Obrazloženje
1. Presudom upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-112/2023-11 od 15. ožujka 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/251, urbroj: 513-04-22-2 od 21. studenog 2022. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene pravila postupka, a osobito radi postupanja protivno načelu porezne neutralnosti, djelotvornosti, ekvivalentnosti i pravičnosti. Također, u prvostupanjskoj presudi sud niti jednom riječju nije naveo zašto nije prihvatio ili zašto dostavljena praksa suda Europske unije nije primjenjiva na konkretnu upravnu stvar. Ističe da je prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku nakon presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3939/2019-17 od 21. srpnja 2021. u kojoj je prvostupanjski sud jasno i razložno izrazio stav da je postupanjem poreznog tijela na tužitelja stavljen teret propusta trećih osoba u ispunjavanju njihovih poreznih obveza, pri čemu je naglašeno da je riječ o trećim pravnim osobama koje nisu povezane s podnositeljem prigovora i na koje podnositelj prigovora ne može utjecati te je zatražio da porezno tijelo navede točnu odredbu zakona i kojem zakonom propisanom uvjetu podnositelj prigovora nije udovoljio. Međutim, navedeno je u cijelosti izostalo i iz prvostupanjske presude koja u biti, samo ponavlja navode iz drugostupanjskog rješenja, a zanemarujući u cijelosti navode i pravna shvaćanja koja je zauzeo prvostupanjski sud u presudi, Us I-3939/2019. Takav stav prvostupanjskog suda smatra arbitrarnim jer je izravno suprotan svim navodima iznesenim tijekom postupka i ne odgovara stanju spisa. Dakle, prvostupanjski sud arbitrarno, nezakonito i bez pozivanja na točno određene provedene dokaze navodi da usluga nije izvršena, kraj nespornih dokaza – izlaznih računa i proknjiženih prihoda po osnovi isporuke usluga, koji dokazi upravo dokazuju kako su usluge izvršene, pri čemu je teret dokaza na poreznom tijelu da dokaže o kakvoj "neistinitoj transakciji" se u konkretnom slučaju radi i temeljem čega je izveden takav zaključak. Ističe da se tijekom cijelog postupka (i upravnog postupka, kao i upravnog spora) temeljem navoda prvostupanjskog suda tužitelju stavlja na teret postupanje trećih osoba, jer računi koje je tužitelj zaprimio i platio, nisu prema stavu tuženika, vjerodostojna dokumentacija i tužitelj temeljem istih plaćenih računa ne može odbiti pretporez. Pri tome niti tuženik, a niti prvostupanjski sud ne navode temeljem kojih je provedenih dokaza i utvrđenih činjenica nesporno utvrđeno da do isporuke usluga nije došlo, odnosno da je do isporuke došlo od strane druge osobe, pri čemu teret dokaza o tome leži na poreznom tijelu koje tvrdi da do isporuke usluge nije došlo te se tužitelj pri tome poziva i na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: U-III-296/2014. Nadalje, ističe da je tijekom cijelog postupka dostavljao i ukazivao da iz niza presuda suda Europske unije jasno proizlazi da tužitelj ne može biti odgovoran i ne mogu mu ići na teret eventualni propusti trećih osoba u ispunjavanju njihovih poreznih obveza te tužitelj u žalbi navodi dijelove obrazloženja presuda suda Europske unije koje smatra relevantnim za konkretan slučaj, a praksu suda Europske unije dostavio je u spis predmeta na raspravi od 8. ožujka 2024., međutim niti jednom riječju prvostupanjski sud ne navodi što je točno utvrdio uvid u tu sudsku praksu i zašto pozivanje tužitelja na istu i pravne stanove nije osnovano ili primjenjivo. Takvim postupanjem prvostupanjskog suda povrijeđeno je pravo tužitelja na pravično suđenje i na obrazloženu sudsku odluku. Tužitelj predlaže da ovaj Sud uvaži žalbu i poništi prvostupanjsku presudu, kao i pobijano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i vrati predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu tužitelja u kojem u bitnom navodi da račun, odnosno popratna dokumentacija mora sadržavati sve podatke koji omogućavaju identifikaciju samog poslovnog događaja, koje su to usluge obavljene i u kojem opsegu te dokaz o tome da je upravo osoba koja je izdala račune i obavila zaračunate usluge, inače se takvi samo formalno izdani računi ne temelje na istinitim transakcijama, što znači da usluge ili uopće nisu izvršene ili su izvršene od strane druge ili drugih osoba, što tužitelj nije dokazao niti je utvrđeno povezanim nadzorom. U obrazloženju drugostupanjske odluke jasno je navedeno kako se tužitelju ne osporava pretporez samo temeljem formalnih uvjeta u vezi odbitka pretporeza, niti mu se stavlja na teret propust trećih osoba, nego isključivo radi toga što nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju o obavljenim uslugama, odnosno nije dostavio takve materijalne dokaze temeljem kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi da se radi o obavljenim uslugama od navedenih dobavljača, a prvostupanjsko tijelo je navelo zakonske odredbe na temelju kojih je tužitelju osporilo pretporez, pri čemu se pozvalo i na praksu Europskog suda pravde u predmetu pod brojem: C-342/87, gdje se obrazlaže kako se pravo na odbitak pretporeza ostvaruje temeljem stvarne isporuke dobara i usluga, a ne samo temeljem na računu formalno iskazanog poreza. Tuženik predlaže da ovaj Sud žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Tužitelj je dostavio očitovanje na odgovor na žalbu tuženika u kojem djelomično ponavlja navode iz žalbe te u bitnom navodi da je na predmetne okolnosti trebalo provesti dokaze na što se prvostupanjski sud uopće ne osvrće, a niti to argumentira te u sporu pune jurisdikcije, provodi dokaze, iako je tužitelj tijekom cijelog upravnog postupka, kao i upravnog spora ukazivao na stav Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ističe da niti prvostupanjsko, a niti drugostupanjsko tijelo ne navode da bi tužitelj bio ikako povezan s poslovanjem svojih dobavljača, pa nije jasno kako su, i temeljem kojih novih saznanja, porezna tijela, a i prvostupanjski sud "odstupili" od pravnog stava Ustavnog suda Republike Hrvatske na koji se pozvao tužitelj, a koji je istaknuo i prvostupanjski sud u presudi, broj: Us I-3939/2019. Predlaže da nadležni sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave, čime se smatra da je stranka u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarno i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.
8. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor o čemu je sastavljen zapisnik od 13. lipnja 2018. nakon čega je doneseno rješenje tijela prvog stupnja od 25. srpnja 2018. i rješenje tuženika od 30. kolovoza 2019. protiv kojeg je tužitelj podnio tužbu te je presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3939/2019-17 od 21. srpnja 2021. poništeno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom postupku poreznog nadzora plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. travnja 2016. do 31. prosinca 2017. te poreza na dobit za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. porezno tijelo je sastavilo zapisnik od 7. travnja 2022., kojim je utvrdilo određene nepravilnosti u poslovanju tužitelja. Naime, provedenim nadzorom je utvrđeno da je tužitelju za razdoblje od 1. travnja do 31. prosinca 2016. osporeno pravo na odbitak pretporeza, jer nije dostavio odgovarajuću dokumentaciju kojom bi dokazao osnovanost iskazanog odbitka pretporeza po računima dobavljača Start usluge i Trgovina d.o.o. za usluge oglašavanja na društvenim mrežama, niti je ta dokumentacija dostavljena od dobavljača, zatim je osporeno pravo na odbitak pretporeza temeljem računa za nabavu odjeće ispostavljenih od drugih poreznih obveznika, jer isporuke nisu obavljene u svrhu njegove gospodarske djelatnosti te je osporeno pravo odbitka pretporeza za nabavu goriva za osobna vozila kategorije M1. Nadalje, nadzorom poreza na dodanu vrijednost za razdoblje poslovanja od 1. siječnja do 31. prosinca 2017. osporeno je pravo na odbitak pretporeza, jer nije dostavljena odgovarajuća dokumentacija kojom bi tužitelj dokazao osnovanost iskazanog odbitka pretporeza po računima dobavljača Kursan promet d.o.o. za usluge oglašavanja i reklamiranja na društvenim mrežama, niti je ta dokumentacija dostavljena od dobavljača, a osporeno je i pravo odbitka pretporeza na temelju računa za nabavu odjeće ispostavljenih od drugih poreznih obveznika, jer isplate nisu obavljane u svrhu njegove gospodarske djelatnosti te je osporeno pravo odbitka pretporeza za nabavu goriva za osobna vozila kategorije M1. Nadalje, proizlazi da je za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. tužitelju povećana osnovica poreza na dobit za nadzorom osporene troškove na kto 4.015, kto 4.150 i kto 4.158 te mu je utvrđena obveza poreza na dobit.
9. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj tužbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
10. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da tužitelj za nadzirano razdoblje nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi koje su to usluge obavljene, jer dostavljeni računi ne sadrže podatke propisane odredbom članka 79. stavka 1. točke 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, odnosno ne sadrže količinu i uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara te vrstu i količinu ili opseg obavljenih usluga. Dakle, tužitelj nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju o obavljenim uslugama, pa je prvostupanjsko porezno tijelo zatražilo tu dokumentaciju od dobavljača tužitelja, ali isti dokumentaciju nisu dostavili. Dakle, iz navedenog proizlazi da se tužitelju ne stavlja na teret propust trećih osoba, nego mu se osporava pravo na odbitak pretporeza zato što u postupku poreznog nadzora nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi koje su mu to usluge obavljene, odnosno vrsta, količina i opseg usluga, a s obzirom da je na računima od dobavljača Start usluge i Trgovina d.o.o. navedeno "usluga oglašavanja na društvenim mrežama (Facebook kampanje)", a na računima dobavljača Kursan promet d.o.o. je navedena "usluga oglašavanja na društvenim mrežama (Facebook, Instagram) za UL, HR, SLO" i "usluga reklamiranja na društvenim mrežama", a što se dakle nije moglo utvrditi niti iz priloga Exsel tabela i dostavljenog očitovanja.
Pravilno smatra tuženik da račun, odnosno popratna dokumentacija mora sadržavati sve podatke koji omogućavaju identifikaciju samog poslovnog događaja, koje su to usluge obavljene i u kojem opsegu te dokaze o tome da je upravo osoba koja je izdala račune i obavila zaračunate usluge.
11. Prema ocjeni ovoga Suda na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 57. stavka 1. i 2. i članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16.), članka 131. i 133. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14. i 130/15.), članka 56. stavka 3. i članka 6. stavka 1. i 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.
12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
13. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a napominje se i da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.
14. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 18. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
