REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-95/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB:54382731928, kojeg zastupaju punomoćnice Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4667/2021-3 od 9. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-388/2020-15 od 31. svibnja 2021., u sjednici održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačuju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4667/2021-3 od 9. kolovoza 2023. pod točkom I. izreke i presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-388/2020-15 od 31. svibnja 2021. pod točkama I. i II. izreke i sudi:

Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska, OIB:52634238587, vlasnica nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, k.o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], i to:

- 1. Suvlasnički dio: 210/10000 etažno vlasništvo (E-1) poslovni prostor u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koji se sastoji od predprostora, ureda, pomoćne prostorije i WC-a, ukupne površine 25,31 m2 i

- 17. Suvlasnički dio: 407/10000 etažno vlasništvo (E-17) poslovni prostor u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koji se sastoji od dvije prostorije i WC-a, ukupne površine 49 m2, koji se poslovni prostori nalaze u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], zgrada mješovite uporabe od 299 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. [katastarska općina], pa je tužiteljica Republika Hrvatska ovlaštena temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva na navedenim nekretninama, a tuženik Grad Rijeka je isto dužan trpjeti.

II. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci naknaditi tužiteljici Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 EUR (tisuću sto eura) sa zateznim kamatama obračunatima po stopi koja se određuje za razdoblje od 9. kolovoza 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci naknaditi tužiteljici Republici Hrvatskoj troškove revizijskog postupka u iznosu od 600,00 EUR (šesto eura) sa zateznim kamatama obračunatima po stopi koja se određuje za razdoblje od 18. veljače 2026. isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj Republika Hrvatska, OIB:52634238587, vlasnik nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, u k.o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], i to:

- 1. Suvlasnički dio: 210/10000 etažno vlasništvo (E-1) poslovni prostor u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koji se sastoji od predprostora, ureda, pomoćne prostorije i WC-a, ukupne površine 25,31 m2 i

- 17. Suvlasnički dio: 407/10000 etažno vlasništvo (E-17) poslovni prostor u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koji se sastoji od dvije prostorije i WC, ukupne površine 49 m2, koji se poslovni prostori nalaze u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], zgrada mješovite uporabe od 299 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. [katastarska općina], pa je Republika Hrvatska OIB:52634238587 ovlaštena temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva na navedenim nekretninama, a što je tuženik Grad Rijeka, OIB54382731928, Korzo 16, Rijeka, dužan trpjeti.

2. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci, OIB:54382731928, Korzo 16, Rijeka, da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, naknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 5.312,50 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za nadoknadom parničnih troškova u iznosu od 2.812,50 kn."

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se žalba tužitelja Republika Hrvatska kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-388/2020-15 od 31. svibnja 2021. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Grad Rijeka za naknadu troškova odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 291,99 EUR / 2.200,00 kn."

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 798/2024-2 od 10. rujna 2024. tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Stječe li Republika Hrvatska pravo vlasništva temeljem čl. 47. Zakona o privatizaciji, čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN 145/10 i dalje), čl. 65. st. 2. Zakon o upravljanju i raspolaganju imovnom u vlasništvu Republike Hrvatske (NN 94/13 i dalje), odnosno čl. 56. st 1. i 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom (NN 52/18), na nekretnini koja nije bile predmetom pretvorbe sukladno Zakona o pretvorbi prava društvenih poduzeća tog društvenog poduzeća, na kojoj je društveno poduzeće imalo uknjiženo pravo korištenja/upravljanja/raspolaganja, a koje pravo nije bilo preneseno odlukom nadležnog tijela ili temeljem sudske odluke na drugu osobu, a koju nekretninu isto društveno poduzeće nije faktično koristilo?".

4. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju, na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti obje nižestupanjske presude, a tuženiku naložiti da joj naknadi troškove revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva Republike Hrvatske na dva poslovna prostora, jedan u prizemlju zgrade u [adresa], površine 15,31 m2 i drugi u prizemlju zgrade u [adresa], površine 49 m2, obje sagrađene na kč. br. [katastarska čestica], koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k.[katastarska općina] te zahtjev za upis prava vlasništva tužiteljice na istima.

9. U postupku je utvrđeno:

- da su u zemljišnim knjigama 8. ožujka 1957. predmetne nekretnine uknjižene kao općenarodna imovina na temelju kupoprodajnog ugovora od 8. ožujka 1957., a nalaze se u istoj zgradi koja ima tri ulaza ([adresa] i [adresa]), u kojoj se nalazi 15 stanova i 2 poslovna prostora,

- da je 12. srpnja 1961. upisano pravo upravljanja u korist društvenog poduzeća Transjug međunarodni transporti i špedicija u Rijeci,

- da su ugovore o zakupu predmetnih prostora počevši od 1960. sklapali kao zakupodavci kućni savjet u ime stambene zgrade te nakon toga Gradski fond za stambenu izgradnju, Fond za stambenu izgradnju - Odsjek za poslovni prostor Rijeka, Poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama i Skupština Općine Rijeka - Komisija za davanje u zakup poslovnog prostora,

- da u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Transjug predmetne poslovne prostore nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tog poduzeće,

- da se Grad Rijeka upisao u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnih prostora na temelju presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci broj P-343/16 od 12. listopada 2016. donesene u postupku koji je vođen protiv društva Transadria d.d. u stečaju, pravnog sljednika društvenog poduzeća Transjug, kao tuženika.

10. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev polazeći od zaključka da je pravo upravljanja i korištenja na predmetnim nekretninama imala bivša društveno-politička organizacija, Narodni odbor Općine Sušak, Odjel za komunalne poslove i da stoga predmetne nekretnine potpadaju pod iznimke od pretvorbe prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na koje se odnosi odredba čl. 390. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 i 152/14 – dalje: ZVDSP) pa je u ovoj pravnoj stvari isključena primjena odredbe čl. 362. st. 3. ZVDSP, a teret dokaza da su predmetne nekretnine imale status nekretnina iz čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj 21/96, 16/98, 71/97, 73/00, 92/10 i 145/10 – dalje: ZP) je na tužiteljici. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica nije dokazala da bi te nekretnine bile prenesene Fondu za privatizaciju sukladno čl. 47. ZP pa ne postoji pravna osnova na temelju koje bi sukladno odredbi čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" broj 145/10 i 70/12 – dalje: ZUDI/10) predmetne nekretnine po sili zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske. Ocjena prvostupanjskog suda je da iz istog razloga nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 94/13 i 18/16 – dalje: ZURIV RH) niti odredbe čl. 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" broj 52/18 – dalje: ZUDI/18).

11. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava te je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbio kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu

12. Tužiteljica se u reviziji poziva na odredbu čl. 47. ZP navodeći da nižestupanjski sudovi u pobijanim odlukama ne navode na temelju kojeg propisa je pravni prednik društvenog poduzeća koje je imalo uknjiženo pravo korištenja/upravljanja predmetnih nekretnina to pravo izgubio odnosno na temelju kojeg je propisa pravni prednik tuženika stekao to isto pravo. Navodi i da je njeno stjecanje prava vlasništva originarno i izvodi se iz čl. 47. ZP koji je stupio na snagu prije ZVDSP.

13. Zaključak da društveno poduzeće Transjug nije imalo faktično pravo korištenja, raspolaganja i upravljanja na predmetnim prostorima, već da su to pravo imali pravni prednici tuženika, nižestupanjski sudovi temelje na činjenici da su prednici tuženika sklapali ugovore o zakupu tih prostora počev od 1960. pa nadalje i sudjelovali u raspodjeli zakupnine.

14. Iz spisa proizlazi da tuženik nema pisani ugovor ili drugi akt kojim je na njega ili na nekog od njegovih pravnih prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja predmetnom nekretninom. Ovaj sud je u više odluka (primjerice odlukama broj Rev-x 196/2016 od 19. travnja 2017., broj Rev-x 1131/2017-2 od 16. travnja 2019. i broj Rev 1218/2022-2 od 21. prosinca 2022.) zauzeo pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u meterijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine i da iste na taj način mogu predstavljati njegovu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva. Međutim, navedeno pravno shvaćanje treba primijeniti ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

15. U odnosu na navedeno treba navesti da su u razdoblju u kojem su prednici tuženika davali u zakup predmetne poslovne prostore na snazi bili Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list FNRJ", broj 16/59, 47/59, 27/60, 12/62, 17/62, 10/65 i 57/65 - dalje: ZSO), Zakon o poslovnim zgradama i prostorijama ("Službeni list FNRJ", broj 16/59, 48/59, 12/62, "Službeni list SFRJ", broj 11/65, 43/65, 57/65, "Narodne novine" broj 52/71 i 91/96 – dalje: ZPZP) i Osnovni zakon o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu ("Službeni list SFRJ", broj 35/65 i 50/68 kasnije "Narodne novine" broj 52/71 i 52/74 - dalje: Osnovni zakon o privrednom poslovanju).

16. Prema odredbi čl. 6. st. 1. ZPZP, poslovnom prostorijom, bez obzira da li se nalazi u poslovnoj ili stambenoj zgradi, smatra se jedna ili više prostorija, namijenjenih vršenju poslovne djelatnosti jednog korisnika, što u pravilu čine građevinsku cjelinu i imaju posebni glavni ulaz, a prema odredbi čl. 26. tog Zakona poslovna prostorija, na kojoj ima pravo korištenja radna organizacija, može se davati u zakup društvenim pravnim osobama (radnoj organizaciji, društveno političkoj zajednici, društveno- političkoj organizaciji, udruženjima građana), građanskim pravnim osobama i građanima.

16.1. Odredbom čl. 15. ZPZP propisano je da se stambenim organom, u smislu toga zakona, smatra organ uprave općinske skupštine nadležan za stambene poslove.

16.2. Prema čl. 33. ZPZP, o zakupu poslovnih prostorija u poslovnoj zgradi, što je u društvenom vlasništvu, ugovor zaključuje kao zakupodavac organizacija koja upravlja, a prema odredbi čl. 33. tog Zakona ako se poslovne prostorije nalaze u stambenoj zgradi koja je prenesena u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, ugovor o zakupu tih poslovnih prostorija zaključuje se između te organizacije i zakupca.

16.3. Odredbom čl. 29. st. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju propisano je da stambeno poduzeće zaključuje ugovor o zakupu poslovnih prostorija sa zakupcima kojima su na zakonom propisani način izdate u zakup poslovne prostrije, a odredbom čl. 9. propisano je da se stambenim zgradama, u smislu tog zakona smatraju zgrade koje su u cjelini ili pretežno namijenjene za stanovanje i ako se koriste u tu svrhu, kao i zgrade koje nisu namijenjene za stanovanje, ali se pretežnim dijelom koriste u tu svrhu.

17. S obzirom da su ugovore o zakupu od 1960. prednici tužitelja sklapali na temelju odredbi ZSO, ZPZP, a od 1966. na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, to proizlazi da su isti bili organizacije za gospodarenje stambenim zgradama, te da su postupali u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima.

17.1. Naime, Osnovnim zakonom o privrednom poslovanju propisano je tko se smatra organizacijom za gospodarenje stambenim zgradama, način rada i djelatnost tih organizacija. Tako je odredbom čl. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju propisano da se u okviru svake organizacije za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu osniva fond stambenih zgrada u koji se unose stambene zgrade i druga sredstva određena tim zakonom, a prema čl. 17. istog zakona poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama (dalje: stambeno poduzeće) može osnovati društveno-politička zajednica, radna ili druga organizacija. Odredbom čl. 8. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, organizacijama za gospodarenje stambenim zgradama smatraju se poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama, jedinice radnih organizacija za gospodarenje stambenim zgradama i jedinice za gospodarenje stambenim zgradama osnovane po odredbama glave XVIII. Osnovnog zakona o poduzećima. Prema odredbi čl. 22. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju društveno-politička zajednica, radna ili druga organizacija može na osnovi ugovora unijeti stambenu zgradu ili novčana sredstva u fond stambenih zgrada stambenog poduzeća koja je osnovala druga društveno-pravna osoba, u kojem slučaju ima ista prava i dužnost kao i osnivač stambenog poduzeća, a ugovorom se moglo predvidjeti da prenosilac sredstava ima pravo da u rokovima i na način utvrđen ugovorom traži da mu stambeno poduzeće vrati ta sredstva ili njihovu vrijednost. Odredbom čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju propisano je da ako društveno politička zajednica, radna ili druga organizacija koja je izgradila ili po drugoj osnovi stekla stambene zgrade, ne osnuje organizaciju za gospodarenje stambenim zgradama ili ne prenese te stambene zgrade u fond stambenih zgrada druge organizacije za gospodarenje stambenim zgradama do 1. siječnja 1966., te stambene zgrade unose se u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama koju je osnovala općina na čijoj se teritoriji one nalaze.

18. S obzirom da je 1961. u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama upisano pravo upravljanja u korist društvenog poduzeća Transjug, da iste nisu procijenjene u vrijednost temeljnog kapitala tog poduzeća u postupku pretvorbe i privatizacije i da je tuženik pravo vlasništva upisao na temelju presude donesene u postupku vođenom protiv pravnog sljednika društvenog poduzeća Transjug, tvrdnje tužitelja da od 1960. upravlja, posjeduje i raspolaže predmetnim poslovnim prostorom treba sagledati u okviru roka propisanog odredbom čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju. Naime, okolnost da su pravni prednici tužitelja od 1960. sklapali ugovore o zakupu prema odredbama ZSO, ZPZP te potom prema odredbama Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, ne znači da je tuženik samim time stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja s obzirom da na temelju odredbi naprijed navedenih Zakona tuženik nije stekao pravo koje čini društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim poslovnim prostorijama (nosilac prava davanja u zakup) u smislu naprijed navedenih odredbi ZPZP i Osnovnog zakona o privrednom poslovanju. Navedeno stoga jer se unošenjem stambene zgrade u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama prema odredbi čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju ne prenosi i pravo davanja poslovnih prostora u toj stambenoj zgradi na korištenje, već je osnova prijenosa tog prava ugovor, budući da je odredbom čl. 19. tog Zakona propisano da se unošenjem stambene zgrade u fond stambenih zgrada ne prenosi pravo davanja na korištenje stanova u toj stambenoj zgradi, ako ugovorom nije drugačije određeno (tako i ovaj sud u odluci broj Rev 302/2024-2 od 2. listopada 2024.).

19. Osim toga treba navesti da se niti na temelju odredbe čl. 87. Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92, 94/93, 117/93, 5/97, 17/99., 128/99 i 51/00 – dalje: ZLSU) ne može promijeniti vlasničkopravni status predmetnih nekretnina. Naime navedena zakonska odredba propisuje preuzimanje nekretnina, pokretnina, financijskih sredstva te prava i obveze ali isto ne znači da je tuženik time stekao i pravo vlasništva na nekretninama na kojima njegovi prednici nisu stekli jedno od prava koje čine društveno vlasništvo.

20. Stoga po ocjeni vijeća u konkretnom slučaju tuženik niti njegov prednik, koji je gospodario predmetnim nekretninama sukladno svojim zakonskim ovlaštenjima, nisu stekli pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja na tim nekretninama.

21. U postupku je utvrđeno da je pravo vlasništva tuženika na predmetnim nekretninama upisano na temelju pravomoćne presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci broj P-343/16 od 12. listopada 2016., donesene u postupku koji je vođen protiv društva Transadria d.d. u stečaju, pravnog sljednika društvenog poduzeća Transjug kao tuženika, premda predmetne nekretnine nisu procijenjene u temeljni kapital društvenog poduzeća Transjug u postupku pretvorbe i privatizacije.

22. Prema odredbi čl. 47. ZP, koji je stupio na snagu 11. ožujka 1996. dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

22.1. Odredbom čl. 58. ZUDI propisan je prestanak rada Hrvatskog fonda za privatizaciju i Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. Prema st. 4. tog članka dionice, poslovni udjeli u trgovačkim društvima i nekretnine u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju na dan 31. ožujka 2011. postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

23. S obzirom da sporne nekretnine nisu unesene u društveni kapital prednika društvenog poduzeća Transjug, na njih se primjenjuje odredba čl. 47. ZP sukladno kojoj su prenesene Hrvatskom fondu za privatizaciju. Stoga sporne nekretnine u trenutku stupanja na snagu ZVDSP 1. siječnja 1997. više nisu bile nekretnine u društvenom vlasništvu i na njih upravo iz tog razloga, a ne iz razloga koji navode nižestupanjski sudovi da je pravo upravljanja imala društveno-politička organizacija, ne odnose odredbe čl. 360. do 365. ZVDSP.

24. Odredbom čl. 65. ZURIV RH, koji je stupio na snagu 13. srpnja 20123., definiran je pojam neprocijenjena imovine u postupku pretvorbe i privatizacije. Stavkom 3. tog članka propisano je da imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, te imovina u obliku pokretnina i potraživanja koja nije u cijelosti procijenjena, vlasništvo je Republike Hrvatske.

25. Osim toga treba navesti da je presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci broj P-343/16 od 12. listopada 2016. na temelju koje je tuženik upisao vlasništvo na predmetnim nekretninamam, donesena u odnosu na društvo Transadria d.d. u stečaju, koje ni tada ni ranije nije bilo vlasnik, niti nositelj bilo kakvih knjižnih ili izvanknjižnih prava na predmetnim nekretninama.

26. Slijedom navedenog predmetne nekretnine u trenutku stupanja na snagu ZVDSP više nisu bile nekretnine u društvenom vlasništvu jer su kao imovina neprocijenjena u postupku pretvorbe i privatizacije na temelju čl. 47. ZP i u vezi s čl. čl. 4. st. 1. točka 14. ZURI RH i čl. 65. st. 1. ZURIV RH, vlasništvo Republike Hrvatske. Time je odgovoreno na pravno pitanje za koje je tužiteljici dopušteno podnošenje revizije u ovom predmetu.

27. Budući da su nižestupanjskih sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i odbili tužbeni zahtjev, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, prihvaćena je revizija tužiteljice te su preinačene je drugostupanjska presuda pod točkom I. izreke i prvostupanjska presuda pod točkama I. i II. izreke na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 162. i čl. 154. st. 1. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u vrijednosti 100 bodova i za sastav tužbe u vrijednosti 100 bodova sve prema Tbr. 8/1. Tarife, za sastav podneska od 13. siječnja 2021. u vrijednosti 25 bodova Tbr. 8/3. Tarife, za zastupanje na ročištima 19. siječnja 2021. i 27. travnja 2021. u vrijednosti po 100 bodova za svako prema Tbr. 9/1. Tarife, za sastav žalbe u vrijednosti 125 bodova prema Tbr. 10.1. Tarife, što ukupno iznosi 550 bodova, pa uz vrijednost boda 2 EUR prema Tbr. 54. Tarife, iznosi 1.100,00 EUR, koliko je dosuđeno tužiteljici po osnovi troškova postupka pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

29. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije 150 bodova i revizije 150 bodova prema Tbr. 10.5 odnosno ukupno 600 EUR s osnova troškova revizijskog postupka pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove odluke.

Zagreb, 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina