Poslovni broj: Usž-5/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja BĆ, državljanina Alžira, smještenog u Prihvatnom centru za strance, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Samobor, Samobor, Mirnovečka cesta 23a, OIB: 36162371878, radi odgodnog učinka tužbe u predmetu protjerivanja iz Europskog gospodarskog prostora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3835/2025-4 od 30. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3835/2025-4 od 30. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.
2. Tužitelj u žalbi navodi da je osporeno rješenje prvostupanjskog suda doneseno na temelju pogrešnog tumačenja članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Ističe da sud pogrešno tumači pojam teško popravljive štete, a koja se u konkretnom slučaju ogleda u činjenici da će rješenje o protjerivanu biti izvršeno prije donošenja odluke o njegovoj zakonitosti. Navodi da udaljavanje s teritorija Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) otežava komunikaciju s opunomoćenikom, prikupljanje dokaza i potencijalno sudjelovanje na raspravi, što ga stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a svrha odgodnog učinka je upravo da se spriječe takve negativne posljedice izvršenja rješenja. Ističe da se nalazi u Prihvatnom centru za strance i da je pod kontrolom državnih tijela, pa njegov trenutni boravak u Republici Hrvatskoj ne predstavlja izravnu i neposrednu opasnost za javni red i mir. Uzimajući u obzir navedeno, smatra da ostvarivanje prava na pravično suđenje prevladava u odnosu na sprječavanje teško popravljive štete u konkretnom slučaju. Predlaže poništiti osporeno rješenje i odrediti odgodni učinak tužbe.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom. Iznoseći činjenična utvrđenja iz upravnog postupka na temelju kojeg je doneseno rješenje o protjerivanju, ističe da je tužitelj nezakonito boravio u Republici Hrvatskoj i da je bio dužan po službenoj dužnosti donijeti rješenje o protjerivanju u skladu s člankom 190. stavkom 1. podstavkom 2. i člankom 193. stavkom 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.). Ističe da je tužitelj u Republiku Hrvatsku u više navrata ulazio nezakonito, da je zlouporabio institut međunarodne zaštite i da je izjavio da ne želi dragovoljno napustiti područje EGP-a, a što ukazuje da postoji veliki rizik da će tužitelj odlaziti u druge države članice EGP-a kako bi nastavio nezakonito boraviti na području EGP-a. Navodi da subjektivno nezadovoljstvo tužitelja osporenim rješenjem ne znači da je isto i objektivno nezakonito. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući rješenje Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. u vezi s člankom 128. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
6. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj u upravnom sporu radi protjerivanja iz EGP-a predložio određivanje odgodnog učinka tužbe, smatrajući da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastala teško popravljiva šteta jer bi mu bilo onemogućeno sudjelovanje u upravnom sporu koji je pokrenuo radi ocjene zakonitosti rješenja o protjerivanju.
7. Prvostupanjski sud je odbio tužiteljev prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao da bi mu izvršenjem osporenog rješenja tuženika od 2. listopada 2025. nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti jer nije iznio relevantne okolnosti i razloge za eventualno odobrenje međunarodne zaštite i razloge zbog kojih bi bila potrebna njegova neposredna prisutnost u upravnom sporu, dok bi zbog ranije izrečenih zabrana ulazaka i boravka u EGP-u sama odgoda bila protivna javnom interesu. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud nije našao da izvršenjem osporenog rješenja tužitelju prijeti teško popravljiva šteta u smislu članka 42. stavka 2. ZUS-a.
8. Ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u konkretnom slučaju nije osnovan jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 42. stavka 2. ZUS-a. Naime, polazeći od podataka razvidnih iz spisa predmeta koji se odnose na tužiteljevo ponašanje tijekom boravka u Republici Hrvatskoj (više puta nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, nereguliranje boravka, zlouporaba instituta međunarodne zaštite, ranije protjerivanje i zabrana ulaska boravka u trajanju od jedne godine), kao i izdano upozorenje Savezne Republike Njemačke i Švicarske Konfederacije u Schengenskom informacijskom sustavu vezano za odluke o povratu, ovaj Sud ocjenjuje da bi odgoda bila protivna javnom interesu, a što je, samo po sebi, dostatan razlog za odbijanje tužiteljeva prijedloga. Pri tome valja naglasiti da se ocjena o tome da je odgoda protivna javnom interesu daje na temelju svih činjenica s kojima sud raspolaže, a imajući na umu tužiteljevo ponašanje za vrijeme boravka na području EGP-a, pravilno je ocijenjeno da zaštita javnog interesa u konkretnom slučaju opravdava odbijanje tužiteljeva prijedloga za određivanje odgodnog učinka tužbe.
9. Pravilno je pri tome prvostupanjski sud ocijenio da nema dokaza o postojanju trajnije veze tužitelja s Republikom Hrvatskom, da nije istaknuo relevantne okolnosti koje bi ukazivale na to da mu prijeti ozbiljna nepravda u slučaju povratka u zemlju podrijetla, odnosno nije naveo razloge zbog kojih bi se mogla odobriti međunarodna zaštita niti konkretne razloge zbog kojih je potrebna njegova neposredna prisutnost u upravnom sporu (konkretne okolnosti o kojima bi trebao iskazivati, a nije ih iznio prije donošenja osporenog rješenja niti se o istima može očitovati putem svojeg opunomoćenika), dok paušalni navod da bi mu mogla nastati šteta jer će biti udaljen prije donošenja meritorne odluke o njegovom zahtjevu, nije dostatan za određivanje odgodnog učinka tužbe.
10. S obzirom na navedeno, ovaj Sud navode žalbe ocjenjuje neosnovanima, a osporeno rješenje prvostupanjskog suda pravilnim i zakonitim.
11. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. ZUS- a, odlučiti kao u izreci rješenja.
U Zagrebu 18. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
