- 1 -              III Kr 33/2023-6

Broj: III Kr 33/2023-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika V. M. zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.- ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 9. srpnja 2021. broj K-1210/2020. i presuda Županijskog suda u Zadru od 26. siječnja 2022. broj Kž-359/2021-5, u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika V. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 9. srpnja 2021. broj K-1210/2020. i presuda Županijskog suda u Zadru od 26. siječnja 2022. broj Kž-359/2021-5 osuđenik V. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 1. i 3. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora od osam mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. travnja 2021. do 8. srpnja 2021.

1.1. Na temelju članka 70. KZ/11. osuđeniku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja će se izvršiti u ustanovi za izvršavanje kazne zatvora ili zdravstvenoj ustanovi ili pravnoj ili fizičkoj osobi specijaliziranoj za otklanjanje nasilničkog ponašanja, a može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; - dalje: ZKP/08-19), naloženo je osuđeniku da nadoknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.

2. Osuđenik je pravovremeno po branitelju T. B., odvjetniku u S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude jer je „na štetu osuđene povrijeđen Kazneni zakon (čl. 517. st. 1. t. 1. Zakon o kaznenom postupku) te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 517. t. 3. Zakona o kaznenom postupku)“. U zahtjevu je predloženo Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „preinačiti pravomoćnu presudu i okrivljenika osloboditi od optužbe“ a podredno „prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22; - dalje: ZKP/08-22).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08-19, osuđenik navodi da je sud „pogrešno ocijenio da djelo činjenično i pravno sadržano u optužnom aktu po zakonu predstavlja kazneno djelo“, odnosno da „osoba u odnosu na koju su navodno izgovorene prijeteće riječi uopće nema svojstvo odgovorne osobe u smislu odredbe čl. 139. st. 3. Kaznenog zakona“. Prema mišljenju osuđenika D. D. je pred Općinskim sudom u Splitu sudjelovala isključivo kao sudski vještak pa istoj nikako nije moglo biti povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja „niti pravne osobe, niti državnog tijela, niti tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave“ u smislu odredbe članka 87. stavka 6. KZ/11. Kako oštećenica D. D. u predmetnom kaznenom postupku nije imala svojstvo odgovorne osobe, osuđenik smatra da su „sudovi prvog i drugog stupnja iznijeli pogrešnu ocjenu u pogledu postojanja zakonskih obilježja predmetnog kaznenog djela pogrešno ocjenjujući da bi se u konkretnom slučaju radilo o kvalificiranom obliku kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. Kaznenog zakona“.

5.1. Međutim, protivno mišljenju osuđenika, sudovi su pravilno ocijenili da sudski vještak ima svojstvo odgovorne osobe, a to svojstvo proizlazi iz propisa koji određuju formalne uvjete, postupak imenovanja vještaka i nadzor nad njegovim radom, a osobito njegov položaj u sudskom postupku i ulogu vještaka kod utvrđivanja ili ocjene neke važne činjenice zbog čega sud treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom. S obzirom da se nalogom tijela koje vodi postupak vještaku nalaže provedba vještačenja, odnosno povjerava određen djelokrug poslova iz područja djelovanja suda kao državnog tijela, odnosno tijela državne vlasti, sukladno odredbi članka 2. Zakona o sudovima, vještak posjeduje svojstvo odgovorne osobe u smislu odredbe članka 87. stavka 6. KZ/11. (VSRH I Kž-923/04.). Slijedom iznijetoga, i vještakinja D. D. je u konkretnom slučaju imala svojstvo odgovorne osobe pa su sudovi pravilno ocijenili da su u radnjama zbog kojih je osuđenik proglašen krivim i osuđen sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje u njenom kvalificiranom obliku iz članka 139. stavka 3. KZ/11. Stoga, protivno mišljenju osuđenika, nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 1. KZ/11. pa je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u tom dijelu neosnovan.

5.2. U zahtjevu je dalje navedeno da „okrivljenik predmetne prigode nije postupao s ciljem izazivanja straha kod drugog već je postupao isključivo u afektu“ pa da „izgovorene riječi od strane okrivljenika ne mogu predstavljati prijetnju“, na koji način osuđenik zapravo nastoji dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a iz te osnove se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi.

5.3. Osuđenik u zahtjevu ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-19 navodeći da „sud prvog stupnja u razlozima svoje presude nije uopće dao nikakve razloge o obliku krivnje s kojim bi predmetno kazneno djelo bilo ostvareno“, međutim, ta postupovna povreda nije zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz članka 517. ZKP/08-22.

5.4. Osuđenik, također, nije u pravu kada tvrdi da je u drugostupanjskom postupku počinjena povreda odredaba kaznenog postupka koja je mogla utjecati na presudu, jer je drugostupanjski sud pod točkama 6.1. i 6.2. obrazloženja drugostupanjske presude iznio razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-19 koju je osuđenik isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, a ni druge povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa da, stoga, nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08-22.

5.5. Osuđenik smatra da je Općinski sud u Splitu povrijedio i pravo obrane okrivljenika na raspravi „kada je dopustio da uopće sudi u ovoj pravnoj stvari unatoč činjenici što je oštećena vještakinja D. D. gotovo svakodnevno u raznim predmetima tog suda pa tako i u predmetima konkretnog raspravnog suca pozvana na davanje stručnog mišljenja kojim sud raspolaže pa svakako u konkretnom slučaju nije mogla biti ostvarena nepristranost suda i pravo na pravično suđenje kao jedno od osnovnih prava okrivljenika zajamčenog i samim Ustavom“.

5.6. Međutim, prema odredbi članka 517. stavka 2. ZKP/08-22, citirane povrede se mogu isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude. Kako osuđenik prvostupanjsku presudu nije pobijao žalbom zbog navedenih žalbenih osnova, te povrede, na temelju citirane zakonske odredbe, ne može isticati ni u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. No, neovisno o tome, osuđeniku valja skrenuti pozornost na to da navedene okolnosti u biti predstavljaju razloge za podnošenje prijedloga za prenošenje mjesne nadležnosti (članak 28. ZKP/08-22), a prema stanju spisa, taj prijedlog tijekom prvostupanjskog postupka osuđenik nije podnosio.

6. Slijedom iznijetoga, trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08., odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 9. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća

Damir Kos, v.r.