REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1012/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Kosta Lacmanović, odvjetnik u Virovitici, protiv tuženika HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. za distribuciju i opskrbu električne energije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB 46830600751, kojeg zastupa punomoćnica Vedrana Suša Pavić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-195/2023-14 od 7. studenoga 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1118/2019-79 od 27. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-195/2023-14 od 7. studenoga 2023. u točkama II. i III. izreke i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni Pr-1118/2019-79 od 27. prosinca 2019.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana nadoknadi trošak revizijskoga postupka u iznosu od 4.023,76 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.2. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Utvrđuje se da su nezakonite Odluka tuženika broj O-390/15 od 10. veljače 2015. godine o otkazu ugovora o radu i Odluka tuženika broj O -393/15 od 20. veljače 2015. godine, da otkaz tuženika tužitelju nije dopušten i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao 19. veljače 2015. već 31. listopada 2016.

II. Nalaže se tuženiku HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751 da tužitelju GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 8 dana prizna radni staž i sva prava iz radnog odnosa od otkaza ugovora o radu do 31. listopada 2016., da mu u roku od 8 dana isplati naknadu bruto plaće u vremenu od 19. veljače 2015. do 31. listopada 2016. u iznosu od 536.998,87 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak) po zakonom propisanoj stopi od 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa nadalje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim na iznos od:

- 7.647,08 kn od 15.03.2015. do isplate

- 25.490,31 kn od 15.4.2015. do isplate

- 25.490,31 kn od 15.5.2015. do isplate

- 25.490,31 kn od 15.6.2015. do isplate

- 25.636,23 kn od 15.7.2015. do isplate

- 26.636,23 kn od 15.8.2015. do isplate

- 26.636,23 kn od 15.9.2015. do isplate

- 26.636,23 kn od 15.10.2015. do isplate

- 26.636,23 kn od 15.11.2015. do isplate

- 26.636,23 kn od 15.12.2015. do isplate

- 26.636,23 kn od 15.1.2016. do isplate

- 26.781,11 kn od 15.2.2016. do isplate

- 26.781,11 kn od 15.3.2016. do isplate

- 26.781,11 kn od 15.4.2016. do isplate

- 26.781,11 kn od 15.5.2016. do isplate

- 26.781,11 kn od 15.6.2016. do isplate.

- 26.504,34 kn od 15.7.2016. do isplate.

- 26.504,34 kn od 15.8.2016. do isplate.

- 26.504,34 kn od 15.9.2016. do isplate.

- 26.504,34 kn od 15.10.2016. do isplate.

- 26.504,34 kn od 15.11.2016. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu razlika plaća iz točke II. izreke.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 8 dana na ime povrede prava osobnosti plati iznos od 30.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po zakonom propisanoj stopi do 31.7.2015., a od 1.8.2015. pa nadalje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućim od donošenja presude do isplate.“

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 87.156,81 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. prosinca 2019. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u preostalom dijelu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.“.

2.2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1118/2019-79 od 27. prosinca 2019. u točki I. njene izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1118/2019-79 od 27. prosinca 2019. u točkama II. i V. njene izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 37, OIB: 46830600751 da tužitelju GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 8 dana prizna radni staž i prava iz radnog odnosa o otkazu ugovora o radu, da mu u roku od 8 dana isplati naknadu bruto plaće u vremenu od 19. veljače 2015. do 31. listopada 2016. u iznosu od 52.415,27 Eur/394.922,85 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak) po zakonom propisanoj stopi od 31. srpnja 2015. do 1. kolovoza 2015. pa nadalje, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022. a od 1. siječnja 2023. koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena tekućim na iznos od:

698,62 Eur/5.263,77 kuna od 15. 03. 2015. do isplate,

2.507,14 Eur/18.890,02 kuna od 15. 04. 2015. do isplate,

2.507,14 Eur/18.890,02 kuna od 15. 05. 2015. do isplate,

2.507,14 Eur/18.890,02 kuna od 15. 06. 2015. do isplate,

2.526,50 Eur/19.035,94 kuna od 15. 07. 2015. do isplate,

2.526,50 Eur/19.035,94 kuna od 15. 08. 2015. do isplate,

2.523,91 Eur/19.016,42 kuna od 15. 09. 2015. do isplate,

2.523,91 Eur/19.016,42 kuna od 15. 10. 2015. do isplate,

2.523,91 Eur/19.016,42 kuna od 15. 11. 2015. do isplate,

2.523,91 Eur/19.016,42 kuna od 15. 12. 2015. do isplate,

2.523,91 Eur/19.016,42 kuna od 15. 01. 2016. do isplate,

2.671,84 Eur/20.131,01 kuna od 15. 02. 2016. do isplate,

2.671,84 Eur/20.131,01 kuna od 15. 03. 2016. do isplate

2.671,84 Eur/20.131,01 kuna od 15. 04. 2016. do isplate,

2.671,84 Eur/20.131,01 kuna od 15. 05. 2016. do isplate,

2.671,84 Eur/20.131,01 kuna od 15. 06. 2016. do isplate,

2.635,12 Eur/19.854,34 kuna od 15. 07. 2016. do isplate,

2.632,09 Eur/19.831,49 kuna od 15. 08. 2016. do isplate,

2.632,09 Eur/19.831,49 kuna od 15. 09. 2016. do isplate,

2.632,09 Eur/19.831,49 kuna do od 15. 10. 2016. isplate,

2.632,09 Eur/19.831,49 kuna od 15. 11. 2016. do isplate

dok se za više traženo tužitelj odbija.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.181,50 Eur/23.971,01 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. prosinca 2019.do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, do 31. prosinca 2022. a od 1. siječnja 2023. pa do isplate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena tekućim na iznos sve u roku od 8 dana.“.

3. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude u odnosu na točke II. i III. njene izreke podnio reviziju prema članku 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1747/2024-2 od 24. travnja 2024., zbog pravnoga pitanja: „Je li sud nadležan/ovlašten, kada utvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit/nedopušten iznos dosuđene izgubljene zarade umanjiti za iznos mirovine koju je radnik primao?“. U obrazloženju toga rješenja navedeno je: „Glede pitanja prava na punu naknade plaće za vrijeme dok radnik nije radio ili naknade plaće umanjene za iznos mirovine koju je radnik prima za vrijeme dok nije radio kod poslodavca, postoji različita praksa sudova drugog stupnja (presuda Županijskog suda u Zagrebu Gžr-1101/04) a također pravno shvaćanje suda drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda kao u odluci Revr-1359/13 od 18. siječnja 2017., pa su ostvareni uvjeti da se u ovom predmetu dopusti tužitelju podnošenje revizije sukladno odredbi čl. 385.a ZPP-a.“.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u onome dijelu u kojemu je tužitelj pobija, kako mu je revizija i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora pred nižestupanjskim sudovima bili su tužiteljevi zahtjevi:

- da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženika broj O-390/2015 od 10. veljače 2015. o otkazu Ugovora o radu broj O-393/2015 od 20. veljače 2015.,

- da se utvrdi da otkaz tuženika tužitelju nije dopušten i da radni odnos tuženika kod tužitelja nije prestao 19. veljače 2015. već 31. listopada 2016.

- da se tuženiku naloži da tužitelju prizna radni staž i sva prava iz radnog odnosa od otkaza ugovora o radu do 31. listopada 2016. i isplati mu razliku bruto plaće za razdoblje od 19. veljače 2015. do 31. listopada 2016. u iznosu od 536.998,87 kuna sa zateznim kamatama te na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti 30.000,00 kuna sa zateznim kamatama.

8. Nižestupanjski sudovi smatraju da je nezakonita tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu, zbog čega tužitelju valja priznati radni staž i sva prava iz radnoga odnosa od otkaza ugovora o radu sve do 31. listopada 2016. i dosuditi mu naknadu plaće, no, dok prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada naknada plaće u bruto iznosu, drugostupanjski sud smatra da tu naknadu valja umanjiti za iznose koje je tužitelj primio na ime mirovine. Tako je u revizijskome stadiju postupka ostalo sporno ima li tužitelj, radnik, pravo na isplatu bruto plaće za razdoblje od 19. veljače 2015. do 31. listopada 2016. ili tu plaću treba umanjiti za ono što je tužitelj primio na ime mirovine.

9.1. Prvostupanjski je sud, nakon što je utvrdio da je nezakonita odluka tuženika broj O-390/2015 od 10. veljače 2015. o otkazu Ugovora o radu te da otkaz tuženika tužitelju nije dopušten i da radni odnos tuženika kod tužitelja nije prestao 19. veljače 2015. već je prestao 31. listopada 2016. (uz utvrđenje da je tužitelj nakon otkaza ostvario pravo na mirovinu počevši od 20. veljače 2015., koju je i primao, da bi potom ponovno ostvario pravo na mirovinu od 31. listopada 2016.), tužitelju dosudio zatraženih 536.998,87 kuna (kao iznos u visini bruto plaće koju je tužitelj trebao primiti) sa zateznim kamatama obrazloživši:

„Člankom 95. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09., 61/11. i 73/13., u daljnjem dijelu teksta: ZR/09) propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Ako Zakonom o radu ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca (čl. 95. st. 5. ZR-a).

Tužitelj je visinu naknade plaće postavio sukladno izračunu koji je u spis dostavio tuženik.

Tuženik je na ročištu 25. listopada 2019. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva preciziranu podneskom od 20. rujna 2019. (osim u dijelu koji se odnosi na visinu naknade štete).

Slijedom navedenog, valjalo je naložiti tuženiku isplatiti tužitelju naknadu bruto plaće za razdoblje od 19. veljače 2015. do 31. listopada 2016. u iznosu od 536.998,87 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.“.

9.2. Drugostupanjski sud pak odlučnom smatra činjenicu da je tužitelj nakon što je dobio otkaz „otišao u mirovinu“, odnosno, primao je mirovinu, pa je od onoga što je tužitelju dosudio prvostupanjski sud odbio ono što je tužitelj primio na ime mirovine, obrazloživši:

„Međutim, s obzirom na činjenicu da je tužitelj otišao u mirovinu, i da je kroz to vremensko razdoblje primao mirovinu, onda je nesporno utvrđeni bruto iznos mirovine ovaj sud odbio od bruto iznosa plaće, koji bi tužitelj ostvario da je radio i utvrdio raz liku (kao u točki II./1. izreke drugostupanjske presude), dok je za više traženo tužitelja odbio, budući da i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-922/2022-2 od 13. rujna 2022. proizlazi da u tom slučaju tužitelj bi imao pravo na naknadu izgubljene zarade u visini razlike između ugovorene plaće i ostvarene mirovine.

Naime, očitovanje tužitelja da je odnos tužitelja sa hrvatskim Zavodom za mirovinsko osiguranje nevažan za konkretnu situaciju nije opravdan, budući da tužitelj ne može istovremeno primati plaću i mirovinu, dakle ostvarivati svoje prihode iz starosne mirovine i plaće.

Samo je za istaći da je ovaj sud nakon ukidne presude Vrhovnog suda RH broj Rev-922/2022 od. 13. rujna 2022. radi utvrđenja visine mirovine, pribavio relevantne podatke, (na ročištu od 5. listopada 2015. predložen je dokaz dostave podataka o visini mirovine tužitelja) i postupio u smislu odredbe članka 373.b ZPP-a, te utvrdio razliku između plaće i mirovine (iznosi mirovine i plaće nisu bili među strankama sporni). Zbog toga je ovaj sud nakon održavanja rasprave pred drugostupanjskim vijećem 25. listopada 2023. na sjednici od 7. studenog 2023. donio odluku kao u izreci ove drugostupanjske presude i djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. njene izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a preinačio je u točki II. njene izreke temeljem odredbe članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a.“.

10. U postupku inače nije sporno da je, nakon što je tuženik 10. veljače 2015. donio odluku O-390/2015 kojom tužitelju otkazuje ugovor o radu, tužitelj stekao pravo na mirovinu. Pravomoćno je, međutim, nižestupanjskim presudama utvrđeno i da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, te da tužitelju radni odnos prestaje 31. listopada 2016., nakon što je tužitelj već stekao pravo na mirovinu i počeo primati mirovinu od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

11.1. U presudi ovoga suda poslovni broj Revr 1359/2013-2 od 18. siječnja 2017., u primjeni Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 102/98, 127/00, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 139/10, 61/11, 114/11 i 76/12, dalje: ZOMO/98), u situaciji u kojoj je radnik nakon otkaza ugovora o radu stekao pravo na mirovinu koju je počeo i primati, ali je u sudskom postupku, na temelju spora s poslodavcem, utvrđeno da je odluka o otkazu nezakonita, pa je sporno treba li poslodavac isplatiti radniku plaće umanjene za iznos primljene mirovine, obrazloženo je:

- da je prema odredbi članka 92. ZOMO/98 korisnik prava dužan u roku od 15 dana prijaviti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje: Zavod) svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja prava;

- da je člankom 164. stavkom 1. toga Zakona propisano da osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu, a prema stavku 3. toga članka Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava.

- da je stoga nepravilno shvaćanje da pri obvezivanju poslodavca da radniku naknadi plaće za vrijeme dok nije radio na temelju odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu koja je utvrđena nezakonitom dosuđene svote po toj osnovi treba umanjiti za iznos u istom razdoblju primljene mirovine, već je radnik dužan izvijestiti Zavod u smislu članka 92. navedenoga Zakona, a Zavod će potom novim rješenjem (u skladu s pravomoćnom sudskom odlukom) odlučiti o obvezi radnika za vraćanjem primljenih mirovina.

11.2. Sve ono što je propisano navedenim člancima 92. i 164. ZOMO/98, bilo je propisano člancima 102. i 166. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/2022) važećeg u vrijeme kada je tuženik donio nezakonitu odluku o otkazu i kada je tužitelj ostvario pravo na mirovinu da bi potom uspio sa zahtjevom za utvrđenje odluke o otkazu nezakonitom, a sto je propisano i člancima 98. i 161. sada važećega Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 156/25).

11.3. U skladu s navedenim, već izraženim u presudi ovoga suda poslovni broj Revr 1359/2013-2 od 18. siječnja 2017., proizlazi da sud, kada utvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit odnosno nedopušten, iznos izgubljene zarade koji zbog nezakonitosti odluke o otkazu dosuđuje radniku na teret poslodavca,ne treba umanjiti za iznos mirovine koju je radnik primao, što je odgovor na revizijsko pitanje.

11.4. S obzirom na to da je drugostupanjska presuda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskoga suda, odnosno, odgovorom na revizijsko pitanje, odlučeno je na temelju članka 391. stavka 7. ZPP kao u točki I. izreke ove presude.

12. O tužiteljevu zahtjevu za naknadu troškova parničnoga postupka koji se odnosi na troškove revizije odlučeno je na temelju članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP. Tužitelju prema vrijednosti predmeta spora u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23) i u okviru u reviziji postavljenoga zahtjeva pripada pravo na naknadu troška za sastav prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 1.609,50 eura i za sastav revizije u iznosu od 1.609,50 eura (Tbr. 10.6.), na što se dodaje PDV po stopi od 25% (Tbr. 42.) što znači 804,76 eura, tako da tuženiku po toj osnovi pripada ukupno 4.023,76 eura. Tužitelju na taj iznos pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Zato je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude. Pri tome se napominje da su neodlučni tužiteljevi revizijski navodi u vezi s načinom obračuna troškova u drugostupanjskoj presudi, s obzirom na to da se revizijsko pitanje ne tiče te materije. Budući da je ovaj sud drugostupanjsku presudu preinačio tako da je odlučio onako kako je drugostupanjski sud trebao odlučiti da je pravilno primijenio materijalno pravo na koje se odnosi dopušteno revizijsko pitanje (odbio tuženikovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojom je tuženik žalbom pobija), pravomoćnom postaje odluka prvostupanjskoga suda kojom je odlučeno o troškovima postupka u korist tužitelja, dok su ovom presudom tužitelju još dosuđeni troškovi revizije s kojom je uspio u cijelosti.

Zagreb, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek