Poslovni broj: Usž-1954/2023-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Horvat – Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić – Babić, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FE iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Tihomir Pančić, odvjetnik u Puli, Tomasinijeva 12, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Selska cesta 136, kojeg zastupa ravnatelj DE, radi zaštite osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 566/2022-12 od 22. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-566/2022-12 od 22. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-041-02/21- 08/46, URBROJ: 567-12/04-21-01 od 21. prosinca 2021., te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

1.1. Osporavanim rješenjem tuženika u točki I. izreke utvrđeno je da je prikupljanjem i obradom osobnih podataka putem video nadzorne kamere, na snimci označenoj nazivom „Camera 2”, postavljene na pročelju stambenog objekta tužiteljice na adresi [adresa], u [adresa], koja kutom snimanja zahvaća susjedne površine i javnu površinu, došlo do prekomjerne i nezakonite obrade osobnih podataka protivno odredbama čl. 5. i 6. Opće uredbe o zaštiti podataka i protivno odredbama čl. 26. i 32. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka ("Narodne novine", broj 42/18, dalje: Zakon). U točki 2. izreke je naloženo tužiteljici, kao voditelju obrade, da kut snimanja video nadzorne kamere („Camera 2”) odgovarajuće ograniči (promjenom mjesta postave/usmjerenja kamere i/ili stavljanjem softverske i/ili fizičke „maske privatnosti”) na način da ista kamera kutom snimanja ne zahvaća susjedne posjede niti javni prostor izvan vlasništva/korištenja njenog stambenog objekta. U točki 3. izreke je naloženo tužiteljici, kao voditelju obrade, brisanje svih zapisa nastalih snimanjem video nadzornim sustavom u sklopu predmetnog stambenog objekta, a koji su prikupljeni protivno odredbama čl. 5. i 6. Opće uredbe o zaštitu podataka te protivno odredbama čl. 26. i 32. Zakona. U točki 4. izreke određen je rok u kojem je tužiteljica dužna obavijestiti tuženika o poduzetim mjerama.

2. Tužiteljica je izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga. Smatra da je u konkretnoj stvari trebalo razmatrati kao prethodno pitanje da li postoji kaznena odgovornost ĆE za krađu drvenog paravana koji se nalazio na zidu i koji je onemogućavao snimanje susjednih parcela. Nadalje, ističe da je površina „ispred ulazne kapije“ u privatnom vlasništvu zbog čega smatra kako nisu ispunjene pretpostavke da se od voditelja obrade osobnih podataka traži njihovo brisanje. Navodi kako je dostavila tuženiku četiri fotografije te da je tražila od tuženika da joj se dostave podaci, a kako to tuženik nije napravio angažirala je odvjetnika koji je izvršio uvid u spis. Navodi kako u kući KE nitko ne živi, već je ista u fazi adaptacije. Ističe kako je u tijeku spor radi stjecanja vlasništva dosjelošću na nekretnini koju obuhvaća Camera 2. S tim u vezi smatra da nije utvrđeno činjenično stanje, te nisu uzeti podaci područnog ureda za katastar Pula, kao ni okolnost postojanja paravana, zbog čega smatra da je paušalno utvrđeno kako tužiteljica snima susjednu javnu površinu. Smatra da ju se sprečava da legalno nadgleda svoju nekretninu. Prigovara da joj je onemogućeno učinkovito štititi svoje interese, te se poziva na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. Broj: Gž-295/17. Prigovara da joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, te da video nadzor nikog od vlasnika susjednih nekretnina ne smeta. Smatra kako bi po nalogu tuženika morala skinuti video nadzor čime bi se omogućilo nanošenje štete na njenoj imovini. Predlaže poništiti osporavanu presudu uz naknadu troška žalbe.

3. Tuženik u odgovor na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane. Navodi da je osporavano rješenje donio po službenoj dužnosti štiteći javni interes zbog obrade osobnih podataka na javnoj površini. Nadalje, ukazuje da nisu relevantne informacije vezane za krađu drvenog paravana, te se nije pojavilo prethodno pitanje u ovoj stvari. Smatra da je postojala osnova za postupanje i primjenu Opće uredbe o zaštiti podataka, te ukazuje da svrha postavljanja videonadzora nije bila isključivo zaštita osobnih potreba. Ističe da se detaljno pozvao na odgovarajuće propise, te ostaje u svemu kod obrazloženja osporavanog rješenja. Predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 29/17 i 110/21; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i sporu, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporavano rješenje doneseno u pravilno provedenom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu citiranog materijalnog prava.

7. U obrazloženju presude izložene su sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, navedeni odlučni razlozi zbog kojih je Sud utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Tuženik je, primjenom svojih zakonskih ovlasti, proveo nadzor postupanja kod voditelja obrade – tužiteljice, u vezi postavljanja dvije videonadzorne kamere u sklopu njezinog stambenog objekta na adresi [adresa].

8.1. Kako je u provedenom postupku utvrđeno da jedna od kamera (na snimci označena nazivom Camera 2), svojim obuhvatom snimanja zahvaća dio [adresa], krošnje drveća, manji dio pročelja stambenog objekta na adresi [adresa] u [adresa] te dio k. č. [katastarska čestica] i dio k. č. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], odnosno prostor izvan vlasništva tužiteljice, tuženik je pravilno utvrdio da je došlo do prekomjerne i nezakonite obrade osobnih podataka protivno čl. 5. i 6. Opće uredbe o zaštiti podataka te čl. 26. i 32. Zakona.

9. Uslijed utvrđene nezakonite obrade osobnih podataka, pravilno je naloženo ograničenje takve obrade u skladu s ovlastima nadzornog tijela iz citiranog čl. 58. st. 2. Opće uredbe.

10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor tužiteljice da bi pitanje kaznene odgovornosti ĆE, predstavljalo prethodno pitanje u ovoj upravnoj stvari. Naime, pitanje kaznene odgovornosti navedene osobe kao prijavitelja, ne predstavlja samostalnu pravnu cjelinu od čijeg rješavanja bi zavisilo rješavanje ove stvari, u kojoj se radi o pitanju ovlasti tužiteljice za obradu osobnih podataka sukladno Zakonu.

11. S tim u vezi, prvostupanjski je sud pravilno iznio razloge da se u konkretnoj stvari postupak mogao voditi po službenoj dužnosti jer tuženik predstavlja nadzorno tijelo u smislu odredbe čl. 51. Opće uredbe o zaštiti podataka i čl. 4. Zakona te je odgovoran za praćenje primjene Opće uredbe o zaštiti podataka kako bi zaštitio temeljna prava i slobode pojedinaca u pogledu obrade.

12. Vezano za prigovor tužiteljice da postoji spor oko vlasništva čestice, odnosno površine ispred ulaza/izlaza u njeno dvorište, ovaj Sud nalazi da je prema podacima spisa utvrđeno da se predmetni prostor (obuhvaćen Camerom 2) koristi kao javna površina – lokalna cesta i to u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno Općine Ližnjan, pri čemu je prvostupanjski sud uzeo u obzir i pozvao se upravo na podatke katastra, kao i podatke iz vlasničkog lista za istu česticu.

12.1. Pored toga iz podataka spisa proizlazi da sporna snimka zahvaća i dio susjedne površine u privatnom vlasništvu, za što tužiteljica nije imala odobrenje, a trebala ga je ishoditi, neovisno o prigovoru da je ista u fazi adaptacije.

13. Nadalje, u odnosu na prigovor tužiteljice da bi po nalogu tuženika morala skinuti video nadzor, Sud nalazi kako je uslijed utvrđenja da je kut kamere oznake "Camera 2" podešen tako da snima više od visine metalnih ulaznih vrata u dvorište tužiteljice (dakle zahvaća i prolaznike koji se zateknu na javnoj površini), pravilno naloženo tužiteljici da kut kamere prilagodi, ako je to moguće, tako da se snima samo "pristup" izlazu iz stambene zgrade, a ne da ukloni kameru.

14. S tim u vezi, valja primijetiti da sama tužiteljica na raspravi održanoj u upravnom sporu navodi kako je postupila po nalogu tuženika i prije donošenja spornog rješenja prilagodila kut zahvata sporne kamere, međutim iako pozvana od strane prvostupanjskog suda, nije tijekom spora dostavila dokaz o tome.

15. Stoga se nije mogao ocijeniti osnovanim prigovor tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Suprotno navodima tužiteljice, pred prvostupanjskim sudom strankama u sporu omogućeno je izjašnjavanje o svim činjeničnim i pravnim pitanjima u ovoj stvari, te su održane dvije usmene i javne rasprave na kojima su stranke davale očitovanje o predmetu ovog spora.

16. Pozivanje tužiteljice na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž- 295/17, koja je donesena u parničnom predmetu suvlasnika oko pitanja ovlasti postavljanja video nadzora i s tim u vezi ishođenja potrebnih suglasnosti suvlasnika, nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, u kojoj je tuženik postupao primjenom svojih ovlasti iz Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka i Općoj uredbi o zaštiti podataka, koji nisu niti bili predmet razmatranja u citiranoj presudi.

17. Kako ovaj Sud ne nalazi da postoje povrede na koje se tužiteljica poziva u žalbi, nisu se mogli uvažiti kao osnovani žalbeni prigovori, već je pobijana presuda ocijenjena pravilnom i zakonitom.

18. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom u ovom sporu, Sud nije našao osnovanim njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora, slijedom čega je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a navedeni zahtjev valjalo odbiti.

19. Stoga je temeljem članka 74. stavka 1. i 79. stavka 6. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Snježana Horvat-Paliska