REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-460/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1385/2025-4 od 20. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1072/2024-10 od 25. kolovoza 2025., u sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja odbija se.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1385/2025-4 od 20. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 1072/2024-10 od 25. kolovoza 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio pravna pitanja koja glase: „1. Je li u skladu s načelom pravne sigurnosti i vladavinom prava da zastarni rok u odnosu na restitucijski zahtjev korisnika kredita počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u slučajevima u kojima je od saznanja korisnika kredita o ništetnosti sporne ugovorne odredbe do pokretanja parničnog postupka za utvrđenje ništetnosti protekao opći zastarni rok, odnosno 5 godina?
2. Kada počinje teći zastarni rok u odnosu na restitucijski zahtjev korisnika kredita temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, u slučajevima u kojima je od saznanja korisnika kredita za ništetnost sporne odredbe do pokretanja parničnog postupka za utvrđenje ništetnosti protekao opći zastarni rok – je li rok zastare teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost ili od dana saznanja za ništetnost sporne odredbe?
3. Je li nastupila zastara restitucijskog zahtjeva u slučaju u kojemu je od saznanja korisnika kredita za ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva do pokretanja parničnog postupka za utvrđenje ništetnosti protekao opći zastarni rok?
4. Je li protivno načelu djelotvornosti predviđenim Direktivom 93/13 da tuženik dokazuje kako je tuženik znao ili razumno mogao znati za ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva znatno prije pokretanja postupka kojim traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe?
5. Je li sud dužan precizno utvrditi trenutak saznanja korisnika kredita o nepoštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u slučajevima iz kojih proizlazi da je trenutak saznanja znatno vremenski udaljen od vremena pokretanja postupka za utvrđenjem ništetnosti, a obzirom na pitanje zastare restitucijskog potraživanja?“.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), jer tuženik smatra da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u navedenom prijedlogu tuženika nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. U odnosu na prvo postavljeno pitanje, valja napomenuti kako je pobijana odluka donesena u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednicama Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanim 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) i 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl . 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu se ne radi o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.
7. Naime, u presudi Suda Europske unije donesenoj u predmetu broj C-561/21 dana 25. travnja 2024., na koju se podnositelj poziva kao razlog važnosti, istaknuto je kako se odredbama čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993 . o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993, L 95, str. 29.) ne protivi da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Iz navedenog proizlazi kako je citirano shvaćanje ovog suda u skladu sa pravnim shvaćanjem sadržanim u navedenoj odluci Suda Europske unije, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za postupanje u smislu odredbe čl. 385. st. 1. alineje 4. ZPP.
8. U odnosu na preostala postavljena pitanja, valja istaknuti kako navedena pitanja polaze od pogrešne pretpostavke da je tužitelj, kao korisnik kredita, znao, odnosno razumno mogao znati za ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva znatno prije pokretanja postupka u ovom predmetu, te da je od njegovog „saznanja“ za ništetnost pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao opći zastarni rok, budući da navedeno ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, niti je tuženik radi utvrđenja navedene okolnosti u tijeku postupka predlagao ikakve dokaze. Stoga je ocijenjeno je kako odgovor na navedena pitanja nije važan za odluku u ovom sporu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
9. Nadalje, prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom, te da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
10. Ocjena je ovoga suda da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a kako to tvrdi u svojem prijedlogu. Naime, ocijenjeno je da presuda drugostupanjskog suda sadrži jasne razloge o svim bitnim činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima, uslijed čega se ne može smatrati arbitrarnom, pri čemu činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava, a posljedično i ishodom spora, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje. Stoga je ocijenjeno kako nisu ispunjene pretpostavke ni po ovoj osnovi za intervenciju ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.
11. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke, dok je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
