REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1099/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., Zagreb, Folnegovićeva 1, OIB 83416546499, kojeg zastupa punomoćnik Dražan Crnković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ustanova za zdravstvenu njegu u kući, Zagreb, Preradovićeva 17/I, OIB 64192076379, kojeg zastupa punomoćnik Igor Radelić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1251/2022-3 od 5. lipnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv - 3651/2021-13 od 11. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom je presudom prihvaćena tužiteljeva žalba i preinačena je prvostupanjska presuda, kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tako da je na snazi održan platni nalog sadržan u javnobilježničkom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati 53,54 eura sa zateznim kamatama te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.

2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1003/2024-2 od 13. ožujka 2024., zbog pravnoga pitanja: „Može li se smatrati da je ovršeniku oduzeto odgovarajuće procesno oružje ako za svoje navodno dugovanje sazna prvi puta nakon 17 godina i to krivnjom sudova i ovrhovoditelja?“. Predložio je ovome sudu da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predloži ovome sudu da reviziju odbije i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak toga podneska.

4. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tuženik prema dopuštenju ovoga suda pobija i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu određene novčane svote od tuženika na ime naknade za isporučene vodne usluge za razdoblje od 19. veljače do 21. srpnja 2004. Tuženik nije osporio da je usluge primio, već je ustvrdio da ih je platio, ali da to ne može dokazati zbog proteka vremena od kada ih je platio pa do kada je saznao da tužitelj u postupku pred javnim bilježnikom i potom u sudskom postupku potražuje isplatu. Tako i u reviziji, na što se pozivao u tijeku prvostupanjskoga postupka, tvrdi da nakon što mu je javni bilježnik nakon petnaest godina od njegova donošenja dostavio rješenje o ovrsi „ne posjeduje više dokumentaciju kojom može dokazivati svoje tvrdnje“. Zato smatra da mu je onemogućeno dokazivanje njegovih tvrdnji, odnosno, da mu je „oduzeto odgovarajuće procesno oružje“ da dokaže svoje tvrdnje o odlučnoj činjenici.

7.1. Prvostupanjski je sud prihvatio iznesenu tuženikovu argumentaciju te se pozvao na to:

- da je javni bilježnik donio rješenje o ovsi 12. listopada 2006., a u tom je rješenju „istaknuto da tuženik ima sjedište u [adresa], na adresi [adresa], no čitanjem povijesnog izvatka iz sudskog registra … sud je utvrdio da tuženik na navedenoj adresi nikada nije imao sjedište“;

- da je „javni bilježnik dostavio spis ovom sudu 4. ožujka 2014. … radi preispitivanja mogućnosti obustave ovrhe ili donošenja druge zakonite odluke, s obzirom da dostava predmetnog rješenja tuženiku nije uspjela, a tužitelj nije dostavio nikakav dokaz o pravnom statusu tuženika“;

- da „Zaključkom od 3. studenog 2014. … ovaj sud je naložio tužitelju da dostavi dokaz o pravnom statusu tuženika, no istome nije naložio da to učini unutar određenog roka“;

- da „nastavno, sud je zaključkom od 27. siječnja 2016. … naložio tužitelju da u roku od 30 dana dostavi sudu točnu adresu tuženika ili stavi drugi prijedlog, s obzirom da je pismeno za tuženika vraćeno sudu s naznakom „odselio“;

- da je „Podneskom od 25. veljače 2016. …. tužitelj dostavio adresu tuženika, uz izvadak iz sudskog registra, i predložio da sud na istu izvrši dostavu za tuženika“;

-da je „Sud … 31. kolovoza 2018., uz popratni dopis vratio predmetni spis javnom bilježniku s obzirom da je tuženik dostavio naprijed navedene podatke“;

- da „javni bilježnik je 25. listopada 2018. vratio spis sudu navodeći da tužitelj nije u roku dostavio dokaz o pravnom statusu tuženika, te da su slijedom toga trebale nastupiti pravne posljedice propisane zakonom“;

- da „Tužitelj se po pozivu suda očitovao na navode javnog bilježnika podneskom od 17. studenog 2020. … i u bitnom istaknuo da je po pozivu suda u svom podnesku od 25. veljače 2016. jasno naznačio tuženika, te da nije bilo nikakve zapreke da se postupak nastavi u odnosu na tako naznačenog tuženika“;

- da je „u nastavku postupka sud … tuženiku dostavio predmetno rješenje o ovrsi, na koje je isti 3. ožujka 2021. izjavio prigovor, radi čega je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage rješenjem ovog suda od 3. svibnja 2021. … pa je ovršni postupak nastavljen kao parnični“.

7.2. Prvostupanjski sud je zaključio:

- „da zbog duljine trajanja ovršnog postupka, koji se kasnije nastavio kao parnični, nije razumno očekivati da tuženik čuva dokaze o plaćanju računa 17 godina (koliko vremena je proteklo od dospijeća utuženih računa pa do primitka rješenja o ovrsi od strane tuženika“;

- da „ne postoji niti zakonom propisana obveza tuženika da kao ustanova čuva račune 17 godina nakon dospijeća“;

- da je „tuženiku, zbog duljine trajanja ovršnog postupka, oduzeto odgovarajuće procesno oružje kojim bi tuženik, a da je ovršni postupak vođen ekspeditivno, mogao dokazati svoje navode u ovom postupku“.

7.3. S takvim je obrazloženjem prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pritom prvostupanjski sud značajnim ocijenio i to da je „Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-357/2016 od 1. veljače 2018. izrazio stav da svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u suprotnom moglo proizvesti apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava.“ i da je „Europski sud za ljudska prava u predmetu Comingersoll SA. protiv Portugala (GC) broj 35382/97 utvrdio je da se s ovršnim postupkom treba postupati ekspeditivno, upravo zbog naravi istog.“

8. Drugostupanjski sud smatra:

- da „prvostupanjski sud pogrešno dugotrajnost postupka dovodi u svezu s osnovanosti tužbenog zahtjeva“;

- da „se u našem sustavu građanskog postupovnog prava primjenjuje načelo stranačke istine u kojem sustavu posebno dolazi do izražaja pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a“;

- da „tuženik svoju tvrdnju da je dug platio nije ni pokušao dokazati pa samo iznošenje te tvrdnje predstavlja tek pretpostavku“;

- da „Kod takvog stanja stvari, ne može se izvesti zaključak da je tuženiku oduzeto odgovarajuće procesno oružje kojim može osporiti tvrdnje tužitelja, kada nije niti predložio dokaze kojim bi se eventualno moglo utvrditi jesu li utuženi računi plaćeni ili ne.“, dok „Tužitelj je u spis priložio utužene račune iz kojih proizlazi visina duga, a koja između stranaka i nije sporna, te je iz priložene knjigovodstvene kartice razvidno da tuženik nije podmirio utuženo potraživanje.“.

9.1. Ovaj sud smatra, što je ujedno i odgovor na predmetno revizijsko pitanje, da ovršeniku odnosno tuženiku može biti oduzeto „odgovarajuće procesno oružje“, u smislu gubitka mogućnosti dokazivanja tvrdnji o činjenicama odlučnima za odluku suda o tužbenom zahtjevu, ako kao ovršenik odnosno tuženik tek nakon više godina, i to krivnjom sudova i ovrhovoditelja odnosno tužitelja kao vjerovnika, sazna da vjerovnik u ovršnom ili u parničnom postupku zahtijeva od njega ispunjenje neke obveze.

9.2. Takav odgovor, međutim, ne dovodi do zaključka kako i u ovom slučaju ishod mora biti sudska odluka kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

9.3. Prije svega valja reći da, iako se sam tuženik u reviziji ne poziva na neku činjenicu iz koje bi proizašla tužiteljeva „odgovornost“ za to što mu je rješenje o ovrsi dostavljeno tek, kako to tvrdi, petnaest godina nakon što ga je javni bilježnik donio, tu „odgovornost“ nalazi prvostupanjski sud, ali razlozi kojima svoj zaključak o tome obrazlaže nisu valjani. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da tužitelj podnoseći javnom bilježniku prijedlog za ovrhu nije naveo točnu tuženikovu adresu sjedišta, i to doista proizlazi iz predmetnoga spisa. Kasnije je tužitelj, po pozivu javnoga bilježnika, naveo tuženikovu adresu na kojoj mu je predmetno rješenje o ovrsi i dostavljeno. Međutim, u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu i donošenja rješenja o ovrsi člankom 8. stavkom 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 151/04) bilo je propisano: „Pravnoj osobi koja je upisana u sudski ili drugi upisnik dostava se obavlja na adresu navedenu u prijedlogu. Ako dostava na adresu navedenu u prijedlogu ne uspije, dostava će se obaviti na adresu sjedišta upisanoga u upisnik. Ako dostava ne uspije ni na toj adresi, obavit će se isticanjem pismena koje je trebalo dostaviti na oglasnoj ploči suda. Smatrat će se da je dostava obavljena is tekom osmoga dana od dana isticanja pismena na oglasnoj ploči.“. Tuženik je pravna osoba upisan je sudski registar i u tom je registru kao adresa njegova sjedišta upisana upravo adresa na kojoj mu je konačno dostavljeno rješenje o ovrsi. Nije, dakle, bilo zapreke da se tuženiku odmah nakon što se rješenje o ovrsi vratilo nedostavljeno s adrese naznačene u prijedlogu za ovrhu, ono dostavi na adresu upisanu u sudski registar. Umjesto toga, sud se poziva na to da „je naložio tužitelju da dostavi dokaz o pravnom statusu tuženika“. Ovom revizijskom sudu nije jasno što stranka na poziv suda treba dostaviti kako bi dokazala „pravni status“ tuženika, inače upisanoga u sudski registar, pa vjerojatno to nije moglo biti poznato ni tužitelju. Zato se u ovome postupku ne može naći značajnih okolnosti koje bi upućivale na tužiteljevu „odgovornost“ za protek vremena od donošenja rješenja o ovrsi do njegove dostave tuženiku, a druga je stvar bi li se u postupanju javnoga bilježnika mogle naći takve okolnosti. No, i to je u ovome slučaju neodlučno.

10. Naime, u pravu je drugostupanjski sud kada polazi od toga da samo to što se tuženik može pozvati na to da zbog okolnosti o kojima je ovdje riječ ne može ispravama dokazati tvrdnju o plaćanju predmetne novčane obveze, a to zato što nije u tako dugom vremenu dužan čuvati te isprave, ne znači da ne treba pokušati na drugi način dokazati svoje tvrdnje i da tužbeni zahtjev mora biti automatski odbijen kao neosnovan. Tuženika nije ništa spriječilo da, na primjer, pokuša dokazati saslušanjem osoba koje za njega obavljaju plaćanje s računa da je predmetna obveza ispunjenja, da dokaže da inače svoje obveze prema tužitelju s osnove vodnih usluga uredno ispunjava, da predloži da se od tužitelja zatraži uvid u njegove poslovne knjige iz toga razdoblja, ako ih još čuva, ili predloži neki drugi dokaz, što bi sve sud mogao, ali iznimno u ovoj parnici, a zbog iznesenih okolnosti, cijeniti pri utvrđenju činjeničnoga stanja. Ako sud i ne bi uvažio takve tuženikove dokaze, tuženik je odgovarajućim pravnim lijekovima mogao pobijati sudsku odluku i pozivati se na „oduzimanje odgovarajućega procesnog oružja“. Umjesto toga, tuženik je u prvostupanjskom postupku odabrao biti pasivan u dokaznome postupku, odnosno, pozvati se samo na to da nije dužan u duljem razdoblju čuvati isprave kao dokaz o plaćanju. Drugostupanjski sud pravilno zaključuje i da shvaćanja iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava ne dovode sama po sebi do zaključka da u svakom slučaju kada se ovršni ili parnični postupak odugovlači treba automatski zaključiti da je nekoj od stranaka onemogućeno dokazivanje odlučnih činjenica.

11. Dakle, u konkretnom slučaju tuženiku nije onemogućeno dokazati tvrdnje kojima se suprotstavlja tužbenom zahtjevu, odnosno, nije mu „oduzeto odgovarajuće procesno oružje“.

12. Zato je revizija neosnovana te je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

13. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (točka II. izreke) jer se, s obzirom na sadržaj toga podneska (u kojem uglavnom ponavlja žalbene tvrdnje), ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka (članak 155. stavaka 1. i članak 166. stavak 2. ZPP).

Zagreb, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek