REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5550/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OO iz O, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ljubomir Vranješ, odvjetnik u Orebiću, protiv tuženika SO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aldo Mirošević, odvjetnik u Veloj Luci, radi predaje u suposjed, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1974/2024-2 od 4. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj P-816/2020 od 8. studenog 2024., u sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu naznačenih pravnih pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja u dijelu u kojem se prijedlog odnosi na povredu prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za predaju u posjed nekretnina opisanih i popisanih u izreci presude suda prvog stupnja.
2. Protiv presude suda drugog stupnja prijedlog za dopuštenje revizije podnos i tužitelj zbog pitanja:
„1. Može li se usmeni ugovor o diobi, kao dvostrano obvezni ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, smatrati izvršenim pa time postati osnova stjecanja prava vlasništva ako nije utvrđeno što je svaki od suvlasnika dobio u posjed i vlasništvo tim pravnim poslom odnosno, ako je samo djelomično izvršen na način da je samo jedna strana izvršila svoju obvezu?
2. Može li se steći pravo vlasništva na temelju usmenog ugovora o diobi nekretnina koji je realiziran za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?
3. Je li sud, u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s odredbom čl. 221. a Zakona o parničnom postupku, bio dužan raspraviti, ocijeniti i utvrditi, te o tome dati razloge, koje su to točno nekretnine ili dijelovi tih nekretnina prilikom sklopljene usmene diobe nekretnina pripale svakoj od parničnih stranaka kao ugovornim stranama na ime njihovih suvlasničkih dijelova, odnosno koje su to nekretnine ili dijelovi tih nekretnina temeljem takve diobe pripale tužitelju na ime njegovog suvlasničkog dijela?“,
ističući kako se radi o pitanjima koja udovoljavaju uvjetima dopuštenosti a u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).
Istovremeno prijedlog podnosi i u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a zbog povrede prava na jednakost svih pred zakonom, prava na pravično suđenje i zbog povrede prava mirnog uživanja vlasništva.
3. Na prijedlog je odgovoreno.
4. Prijedlog je nedopušten.
5.1. U ovoj pravnoj stvari, sudovi su utvrdili da je između stranaka glede nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva sklopljen usmeni dogovor o razvrgnuću nekretnina, što kao utvrđenu činjenicu ovaj sud ne može dovoditi u pitanje, te da stoga tuženik ima valjanu pravnu osnovu da s uspjehom istakne prigovor iz čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17- proč. tekst, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst).
5.2. Imajući to u vidu, prema ocjeni ovog suda prva dva pitanja nisu važna, da bi se zbog njih dopustilo podnošenje revizije jer pravno shvaćanje suda drugog stupnja korespondira s pravnim shvaćanjem ovog suda kao u odluci poslovni broj Rev- 651/2024 od 28. siječnja 2025. gdje je izraženo pravno shvaćanje kako slijedi: „Usmeni ugovor o diobi, kao dvostrano obvezni ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, smatra se izvršenim pa time može postati osnova stjecanja prava vlasništva ako je utvrđeno što je svaki od suvlasnika dobio u posjed i vlasništvo tim pravnim poslom.“ kao i, cit.: „Pravo vlasništva na temelju usmenog ugovora o diobi nekretnina koji je realiziran za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne može se steći prije upisa u zemljišne knjige, ali je time stečena valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva, pa se i u takvoj pravnoj situaciji i bez upisa u zemljišne knjige može osnovano istaknuti prigovor iz čl. 163. st. 1. ZVDSP-a.“,
pa time nisu ostvareni razlozi iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a da bi se zbog tih pitanja dopustilo podnošenje revizije.
5.3. Glede trećeg pitanja radi se o pitanju koje prema ocjeni ovog suda u svojoj biti osporava činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja, pa stoga odgovor na postavljeno pitanje leži u specifičnim činjeničnim i procesnim okolnostima konkretnog spora, i odgovorom na to pitanje ne može se donijeli prano shvaćanje koje bi u budućnosti rješavalo prijepore u primjeni prava, stabiliziralo sudsku praksu ili bilo važno za razvoj prava, što je svrha i cilj revizijskih odluka sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
6. Stoga je u smislu čl. 389.b st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke.
7. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužitelj dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode stranaka. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, čime tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP- a. Pri tome treba naglasiti da je svaka presuda samostalan akt presuđenja i da činjenica da je u istim postupku ranije donesena drugačija presuda koja je u postupku pravnih lijekova ukinuta, više ne postoji, i time niti ne predstavlja relevantnu procesnu činjenicu.
8. Glede istaknutog prigovora postojanja povrede ustavnog prava na mirno uživanje vlasništva, kako su sudovi nižeg stupnja utvrdili postojanje valjane pravne osnove na strani tuženika kojom se s uspjehom može usprotiviti vlasničkom zahtjevu tužitelja, to po ocjeni ovog suda ne može se raditi o nezakonitom ili protuustavnom zadiranju u pravo vlasništva tužitelja, to tim prije što se odluke sudova temelje i na pravnom shvaćanju ovog suda kao u već citiranoj odluci ovog suda (točka 5.2. ovog obrazloženja).
9. Zbog toga je glede prijedloga tužitelja u dijelu u kojem je podnesen u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke u smislu odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
Revd-5550/2025-2-1
Dr. sc. Ante Perkušić
sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske
Na temelju odredbe članka 131. stavka 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 90/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) prilažem
IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz rješenje poslovni broj Revd-5550/2025-2 od 18. veljače 2026.
1. U navedenoj odluci većina članova vijeća prihvaća pravno shvaćanje iznijeto u odluci ovog suda poslovni broj Rev-651/2024 od 28. siječnja 2025. kako slijedi:
„…Usmeni ugovor o diobi, kao dvostrano obvezni ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, smatra se izvršenim pa time može postati osnova stjecanja prava vlasništva ako je utvrđeno što je svaki od suvlasnika dobio u posjed i vlasništvo tim pravnim poslom…“ (…) „…Pravo vlasništva na temelju usmenog ugovora o diobi nekretnina koji je realiziran za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne može se steći prije upisa u zemljišne knjige, ali je time stečena valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva, pa se i u takvoj pravnoj situaciji i bez upisa u zemljišne knjige može osnovano istaknuti prigovor iz čl. 163. st. 1. ZVDSP-a…“.
2. Ne mogu se složiti s mišljenjem većine članova vijeća. Na sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom glasovanja o odluci izdvojio sam glas, pa obrazlažem svoje izdvojeno mišljenje i predlažem da se isto priloži odluci i objavi na isti način kao i odluka.
3. Prema odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17-proč. tekst, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17 - dalje: ZV), pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku. Pisani oblik pravnog posla (sporazuma) zahtijeva se i kod razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina na temelju sporazuma o razvrgnuću u smislu odredbi čl. 55. st. 1. i 2. ZV - a. Kako dikcija navedenih odredbi o pisanom obliku pravnog posla (kao iznimka od načela neformalnosti pravnih poslova koje je prihvaćeno u našem pravu) upućuje na prisilnost tog zahtjeva, riječ je o zakonom propisanom obliku kao uvjetu valjanosti ugovora. U tom smislu, pravni posao kojemu je cilj prijenos prava vlasništva nekretnine (uključujući i pravni posao o sporazumnom razvrgnuću suvlasničke zajednice nad nekretninama), ako nije sklopljen u pisanom obliku je ništetan, dakle ne proizvodi niti
Revd-5550/2025-2-1
obveznopravne učinke. Pritom treba napomenuti da niti iz cilja propisa kojim je pisani oblik ovog pravnog posla određen (stjecanje, promjena i prestanak stvarnih prava na nekretninama temeljem pravnog posla) ne proizlaze drukčije posljedice valjanosti tih pravnih poslova u smislu odredbe čl. 290. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), na što ukazuje i odredba čl. 377. ovog Zakona kad je riječ o ugovoru o kupoprodaji.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Sudac:
dr. sc. Ante Perkušić
