REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1097/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske-Ministarstvo obrane, OIB 22739488071, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1094/2024-2 od 12. ožujka 2024., kojima je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda te djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-29/2023-90 od 21. prosinca 2023., na sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u odnosu postavljena pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u odnosu na povredu temeljnih ljudski prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1094/2024-2 od 12. ožujka 2024., kojima su djelomično preinačeni i djelomično potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-29/2023-90 od 21. prosinca 2023., postavljajući dva pravna pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi koja glase:
„1. Kojim kriterijima, odnosno kojim kvalifikatornim okolnostima se rukovodi sud prilikom utvrđivanja visine naknade neimovinske štete zbog nehumanih i ponižavajućih uvjeta boravka u zatvorima, odnosno utvrđuje li se visina iznosa za svaki dan proveden u navedenim uvjetima ili u ukupnom iznosu za cijelo vrijeme trajanja izloženosti ponižavajućim i nehumanim uvjetima u zatvoru?
2. Predstavlja li primjena pravila iz čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku prilikom donošenja odluke o naknadi troškova parničnog postupka, u postupcima radi naknade štete zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavnom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pokrenutima protiv Republike Hrvatske zastupane po državnom odvjetništvu, u slučajevima kada je tužitelj imao legitimno očekivanje uspjeha u parnici, povredu prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na pristup sudu i povredu prava na mirno uživanje vlasništva?“.
2. Tužitelj navodi da su mu nižestupanjskim odlukama povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija).
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.
5. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj je sud ocijenio da postavljena pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije , nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
6. U odnosu na prvo postavljeno pitanje navodi se da odgovor na njega ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i ocjeni suda, te stoga na tako postavljeno pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor s obzirom da isti ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.
7. Drugo postavljenim pitanjem tužitelj prigovara drugostupanjskoj odluci u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku odluku na način da je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka sukladno njegovom uspjehu u sporu. S obzirom na navedene konkretne okolnosti predmetnog slučaja, pozivanje predlagatelja na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klaus protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10) i Mafalani protiv Hrvatske (zahtjev broj 38765/16), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-13/24 od 9. siječnja 2024. i dr.) kao i odluke drugostupanjskih sudova (primjerice Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-765/2022 i dr.) koje su donesene o bitno različitim činjeničnim i pravnim situacijama, ne može se smatrati navođenjem relevantnih razloga zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
8. Slijedom navedenoga, kako je ovaj sud ocijenio da postavljena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, prijedlog za dopuštenje revizije je u tom dijelu odbijen, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a i odlučeno kao pod točkom I. izreke ovoga rješenja.
9. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojem je donesena pobijana presuda, nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, a čime su ujedno povrijedili njegova temeljna ljudska prava zajamčena čl. 23. Ustava, čl. 25. Ustava, odnosno čl. 3. Konvencije , kao i njegovo prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. točka 1. Konvencije , u vidu prava na pristup sudu, pravo na obrazloženu odluku.
10. U odnosu na navode da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnoga prava, navodi se da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava su sadržana određena procesna jamstva. Stoga, do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnoga prava , osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, a što ovdje nije slučaj. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U presudama su nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, nižestupanjske su presude detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je odlukom o troškovima postupka došlo do neprihvatljivog ograničavanja njegovog prava na pristup sudu, navodi se da je drugostupanjski rješenjem preinačeno prvostupanjsko rješenje na način da je tuženica obvezna naknaditi tužitelju parnični trošak sukladno njegovu uspjehu u sporu, a što ne upućuje na to da bi u konkretnim okolnostima tužitelju bio nametnu prekomjeran teret. Uzevši u obzir sve izneseno , ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje niti da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva.
11. Budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, njegov prijedlog za dopuštenje revizije temeljen na navedenoj zakonskoj odredbi, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a je odbačen i odlučeno je kao u točki II. izreke ovoga rješenja.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
