REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-695/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB 52634238587 kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru protiv tuženika GR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2019/2025-2 od 7. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-910/2023-29 od 23. siječnja 2025., na sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2019/2025-2 od 7. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-910/2023-29 od 23. siječnja 2025., postavljajući pet pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi , a koja glase:
„1. Da li podnošenje revizije i znanje za podnošenje revizije generalno isključuje pravo na legitimno očekivanje da tuženik zadrži ovršno naplaćene plaće prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi ili svaki konkretni slučaj treba u smislu legitimnog očekivanja procjenjivati prema činjenicama i dokazima u tom predmetu i već postojećim odlukama VSRH po reviziji u istovrsnom predmetu i istom revizijskom pitanju kao i praksi i stavu ESLJP po pitanju mirnog vlasništva?
2. Da li je ovršno naplaćena plaća tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude u kontekstu stava ESLJP kada se radi o potraživanjima postala njegovo mirno vlasništvo, jer je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti, kao i kada pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu u određenim okolnostima to ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1 Protokola br. 1.?
3. Da li je tuženik dužan vraćati zakonske zatezne kamate preko iznosa koji je legalno mogao ostvariti na ime kamata u bankama u Republici Hrvatskoj oročenjem naplaćenih novčanih sredstava po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, budući su kamate po oročenju u svim bankama desetak puta manje od zakonskih zateznih kamata te da li je presuđenjem na platež zakonskih zateznih kamata preko iznosa koje je legalno moguće ostvariti oročenjem narušeno načelo ravnopravnosti i ravnoteže jer tuženik nema nikakovu mogućnost ostvariti prihod u visini zakonskih zateznih kamata na iznos naplaćen temeljem pravomoćne i ovršne presude i da je do obračuna kamata imao oročen sav naplaćeni novac na ime plaća?
4. Da li selektivno podnošenje tužbe Republike Hrvatske samo prema tuženiku radi vraćanja stečenog bez osnove temeljem iste pravomoćne i ovršne presude po kojoj su po tužbi tuženika naplaćeni i drugi stjecatelji na proračunske račune predstavlja diskriminaciju tuženika te povredu prava na ravnopravnost i jednakost pred zakonom?
5. Da li je tuženik u obvezi vraćati iznos doprinosa za mirovinsko osiguranje koji je uplaćen u Državni proračun kao i da li je tuženik u obvezi vraćati parnični trošak iz prethodnog postupka ukoliko tužitelj iznos troška postupka koji je točno određen u neto iznosu nije zatražio u zahtjevu za mirno rješenje spora niti u protutužbi već samo bruto iznos koji će naknadno precizirati, a parnični trošak nije bruto iznos?“
1.2. Kao razlog zbog kojeg pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
1.3. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) te pravo vlasništva (imovine) i pravo na zaštitu legitimnih očekivanja (čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).
2. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije osporava navode iz prijedloga i predlaže prijedlog odbiti.
3. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer iz sadržaja postavljenih pitanja jasno proizlazi da su usko vezana za okolnosti konkretnog slučaja i zapravo tuženik kroz istu još jednom izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom. Prema tome, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenja revizije. Pritom, a što se tiče pozivanja na praksu Europskog suda za ljudska prava valja odgovoriti da se radi o predmetu koji proizlazi iz drugačije procesne situacije nastalih podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu tadašnje odredbe čl. 401. ZPP, koji pravni lijek više i ne postoji. Europski sud za ljudska prava zaključio je u tim okolnostima da je ukidanje pravomoćnih presuda donesenih u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti zbog čega je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije). Naime, u tom predmetu nije ustanovljeno postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdavale ukidanje pravomoćne sudske odluke u koju se aplikant imao pravo pouzdati. Tijekom ovog postupka, međutim, a prema sadržaju obrazloženja pobijane presude, tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je ukinuta pravomoćna presuda bila protivna načelu pravne sigurnosti niti da se u konkretnom slučaju tuženik na presudu imao pravo pouzdati. Protom treba reći da je i prema praksi Europskog suda za ljudska prava odstupanje od poštovanja načela res iudicata opravdano kada je to nužno zbog značajnih i uvjerljivih okolnosti, kao što je, primjerice, ispravljanje temeljnog nedostatka ili pogrešne primjene prava: (Ryabykh protiv Rusije, 2003., stavak 52., i OOO Link Oil SPB protiv Rusije (odl.), 2009.).
4.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije. To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
4.2. Što se tiče povrede legitimnih očekivanja, koju povredu također u prijedlogu ističe tuženik, treba reći da legitimno očekivanje nema neovisno postojanje već ono mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu tj. ono se mora temeljiti na pravnoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka. Pritom, treba još reći u vezi navoda prijedloga i da se prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava eventualne razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Konačno, uz ono što je već rečeno u točki 3. ovog rješenja, poštovanje načela res iudicata ne znači oduzimanje mogućnosti revizijskog suda da odlučuje u pogledu izjavljenog pravnog lijeka, već da se revizija donesene odluke vrši, u načelu, putem uobičajenih faza žalbenog i kasacijskog postupka, u okviru ograničenja propisanog pravnog lijeka i u predvidljivim rokovima.
5. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
