REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-322/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB 66486182714, Zagreb, Sarajevska 7, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1055/2023-4 od 22. srpnja 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-588/2017-35 od 11. svibnja 2023., na sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1055/2023-4 od 22. srpnja 2025., zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Može li se smatrati da je djelatnik valjano osporavao evidencije o radu poslodavca ukoliko je vlastoručno na pisani način na istima evidencijama o radu isticao prigovore o sadržaju istih (npr. glede satnice rada i sl.) ili je nužno da djelatnik pokreće zaseban postupak osporavanja evidencija o radu i da vodi zasebne (vlastite) evidencije o radu da bi se iste smatrale osporavanim?
2. Moraju li sadržaji iskaza tužitelja i svih saslušanih svjedoka biti u potpunosti i u svim detaljima suglasni ili je dovoljno da su suglasni u pretežitom dijelu i u bitnim činjenicama, da bi sadržaji iskaza bili prihvaćeni kao dokaz u parničnom postupku?“.
1.2. Smatra da je riječ o pitanjima u pogledu kojeg odluka drugostupanjskog suda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u presudama revizijskog suda poslovni broj Rev-429/25 od 17. lipnja 2025., Rev-850/24 od 17. rujna 2024., Rev-927/22 od 7. veljače 2023., kao i u mnogobrojnim rješenjima povodom odbijanja prijedloga za dopuštenje revizije tuženika sa podudarnim pravnim pitanjima (npr. Revd-1530/25 od 14. svibnja 2025., Revd-4386/24 od 6. svibnja 2025. i dr.).
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike u plaći s osnova prekovremenog rada i dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe za razdoblje od travnja 2012. do lipnja 2014., sve sa pripadajućim zateznim kamatama.
5. Tužitelj je u prijedlogu naznačio pravna pitanja koja smatra da su važna pitanje za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, postavljena pitanja nisu važna pitanja za odluku u sporu, jer polaze od drugačijih činjeničnih navoda od utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda.
5.1. Naime, odgovor na drugo postavljeno pitanje proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - iz smisla koje je odredbe za zaključiti da dokazna snaga pojedinog dokaza ne zavisi od toga je li riječ o personalnom ili materijalnom dokazu, jer se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se od ovih radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti. Podredno, valja reći i to da niti u jednoj od odluka koje tužitelj navodi kao razlog važnosti u odnosu na postavljeno pitanje nije izraženo pravno shvaćanje o postojanju hijerarhijskog odnosa između pojedinih dokaznih sredstava pa i o tome da „materijalni“ dokazi imaju prednost pred „personalnima“ u smislu njihove dokazne snage.
5.2. Uz to, u odluci ovoga suda poslovni broj Rev-927/22-3 od 7. veljače 2023., odgovoreno na postavljeno pitanje, na način da je objašnjeno da pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Na opisani način postupio je i drugostupanjski sud zaključujući da je tužitelj trebao dokazati da je tuženik neuredno i netočno vodio evidencije o radnom vremenu, a što u konkretnom slučaju nije s uspjehom dokazao obzirom izvedeni personalni dokazi nisu doveli u pitanja vjerodostojnost vođenih evidencija od strane tuženika. U vezi prvog pitanja, za napomenuti je da bi iz spisa proizlazilo da je tužitelj doduše osporavao evidencije o radu na način da je vlastoručno na pisani način isticao prigovore o sadržaju istih, ali tijekom 2012., dok za druge godine (2013. i 2014.) evidencije nije osporavao.
6. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
