REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-325/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž- 2367/2024-3 od 10. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli- Pola broj P-328/2021-33 od 28. lipnja 2024. i dopunska presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-328/2021-34 od 1. srpnja 2024., na sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2367/2024-3 od 10. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-328/2021-33 od 28. lipnja 2024. i dopunska presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-328/2021-34 od 1. srpnja 2024., postavljajući četiri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
"1. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?
2. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) članak 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
3. Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, smatrati cijenom ugovora o kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) članak 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva?
4. Ima li utvrđenje nepoštenosti i posljedične ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbi iz ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule u CHF i naplati naknade za obradu kredita), za izravnu posljedicu i utvrđivanje nepoštenosti stjecatelja (sastavljača takve odredbe), u smislu opsega vraćanja iznosa primljenih na temelju ništetne odredbe?
odnosno
Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovornih odredbi potrošačkog ugovora o kreditu i to odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF i naplati naknade za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF /denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?".
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugostupanjskih sudova, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
1.3. Tuženik je naveo i da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99- ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 – dalje: Konvencija) – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) te pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava i 13. Konvencije).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Naime, pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18 od 19. ožujka. 2019., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024., Rev 308/22-2 od 19. travnja 2022. i dr. Tuženiku valja ukazati i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022, a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
5.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora tuženika istaknutih tijekom postupka pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
5.2. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčenog čl. 13. Konvencije, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao na raspolaganju pravno sredstvo - žalbu kojom se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini ta pravna sredstva nedjelotvornima. Stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo.
6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
