REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4968/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zrinki Petković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1236/2025-2 od 17. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-705/2024-17 od 9. svibnja 2025., u sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja odbija se.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1236/2025-2 od 17. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-705/2024-17 od 9. svibnja 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio pravna pitanja koja glase:
„1. Može li sud na temelju odredbe čl. 47., čl. 50., čl. 103. i čl. 143. ZOO/91 utvrditi ništetnim „zahtjev za plaćanje i naplatu za plaćanje“ naknade za obradu kredita, a koji ne čine odredbe Ugovora o kreditu?
2. Može li se tuženik kao kreditor obvezati na plaćanje naknade za obradu kredita na temelju zahtjeva za plaćanje i naplate za plaćanje koji su utvrđeni ništetnima (zahtjev i naplata), ako je tijekom parničnog postupka utvrđeno da takav zahtjev i naplata nisu ugovoreni Ugovorom o kreditu, odnosno kada Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, uz obrazloženje da je takvu odredbu tužitelj mogao pročitati u Općim uvjetima i moraju li se tada Opći uvjeti kreditora nalaziti u sudskom spisu da bi sud u njih mogao izvršiti uvid?
3. Može li sud odlučne činjenice, konkretno visinu tužbenog zahtjeva, utvrditi na temelju jednostranog dokumenta, uplatnice koja nema dokaznu snagu javne isprave u smislu čl. 230. ZPP-a, bez prateće dokumentacije, uzimajući u obzir da je tuženik pravovremeno i u cijelosti osporio visinu tužbenog zahtjeva, a tužitelj nije predložio odgovarajuće vještačenje na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva? 4. Na kojoj stranci je teret dokaza visine potraživanja, odnosno da je iznos koji je naveden na uplatnici zaista uplaćen te da na temelju iste uplatnice ima pravo potraživati povrat navedenog iznosa, ako je tuženik osporio vjerodostojnost uplatnice, uzimajući pritom u obzir činjenicu da tužitelj temelji svoje potraživanje isključivo na toj uplatnici te da je uplatnica teško čitljiva ?
5. Je li na tužitelju, sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a, teret dokaza visine tužbenog zahtjeva u sporu koji pokreće radi isplate kao posljedice ništetnosti?
6. Mora li sud, kad je za odlučivanje o utvrđenju činjenice visine tužbenog zahtjeva radi isplate potrebno provesti vještačenje sukladno odredbi čl. 250. ZPP -a , postupiti u smislu odredbe čl. 221a. ZPP-a odnosno primijeniti pravila o teretu dokazivanja, te imajući u vidu da tužitelj nije predložio vještačenje, zaključiti da tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine i odbiti tužbeni zahtjev?“.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), jer tuženik smatra da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u navedenom prijedlogu tuženika nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje, valja napomenuti kako u odlukama na koje se kao razlog važnosti poziva podnositelj (presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., rješenju Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-189/2024-2 od 8. svibnja 2025. i presudi Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-575/2025-2 od 28. svibnja 2025.) nije izraženo pravno shvaćanje o postavljenim pitanjima u okviru procesnopravne situacije podudarne sa situacijom u ovom predmetu. Prema tome, u odnosu na navedena pitanja izostali su razlozi važnosti u smislu čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP, zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenja revizije.
7. U odnosu na treće, četvrto, peto i šesto postavljeno pitanje, ocijenjeno je kako navedena pitanja ne predstavljaju pitanja u smislu čl. 385.a ZPP, budući da je doseg tih pitanja ograničen samo na ovaj konkretni slučaj, pri čemu se istim pitanjima sadržajno osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što samo po sebi nije dopušten razlog za dopuštenje revizije. Stoga je ocijenjeno kako navedena pitanja nisu važna za ujednačavanje sudske prakse, odnosno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije.
8. Nadalje, prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom, te da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
9. Ocjena je ovoga suda da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a kako to tvrdi u svojem prijedlogu. Naime, ocijenjeno je da presuda drugostupanjskog suda sadrži jasne razloge o svim bitnim činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima, uslijed čega se ne može smatrati arbitrarnom, pri čemu činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava, a posljedično i ishodom spora, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje. Stoga je ocijenjeno kako nisu ispunjene pretpostavke ni po ovoj osnovi za intervenciju ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.
10. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke, dok je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
