Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4189/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Tatjani Figač Gregurić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić i Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, stalna služba u Čazmi, Poslovni broj P-652/2019-71 od 28. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, stalna služba u Čazmi, Poslovni broj P-652/2019-71 od 28. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. II. i VII.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovan i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, stalna služba u Čazmi, Poslovni broj P-652/2019-71 od 28. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, stalna služba u Čazmi, Poslovni broj P-652/2019-71 od 28. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. III. i VI. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčanu tražbinu u iznosu od 7.316,92 EUR (55.129,32 kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućima od 01. listopada 2015. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.523,17 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana".

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, stalna služba u Čazmi, Poslovni broj P-652/2019-71 od 28. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. IV. i V. izreke bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. U toč. I. izreke, utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu od 21. lipnja 2006. broj Ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607-5103035469, zaključen između tužitelja i tužene u dijelu čl. 7. i u dijelu čl. 8.

Točkom II. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je naloženo tuženoj platiti tužiteljici novčanu tražbinu u iznosu od 603,09 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenom u toč. II. izreke; odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je naloženo tuženoj platiti tužiteljici novčanu tražbinu u iznosu od 7.135,38 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenom u toč. II. izreke; odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je naloženo tuženoj platiti tužiteljici novčanu tražbinu u iznosu 452,27 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od

1. listopada 2015. do isplate.

Točkom III. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.316,92 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom IV. izreke, utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove zakonskih zateznih kamata na iznos od 26.242,52 kuna od 01.10.2015. do isplate, a toč. V. izreke, utvrđeno je da ne postoji niti potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 270,20 Eur, s kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u toč. V. izreke. Točkom VI. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.523,17 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2025. do isplate, a toč. VII. izreke odbije je tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka za iznos od 1.131,18 Eur.

2. Presudu u dijelu odluke pod toč. II. i VII. izreke, pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. I. III. IV., V. i VI. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženiku, podredno, presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na žalbu tuženika, tužiteljica je podnijela odgovor u kojem osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

5. Žalba tužiteljice je neosnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-u daljnjem tekstu ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP te kako je prvostupanjska presuda u tom dijelu jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 1. listopada 2025. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl., 7. i 8. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 21. lipnja 2006. zaključili tužiteljica kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) u kojim dijelovima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak kao i promjenjiva kamatna stopa kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju tih ugovornih odredbi.

10. Potom sud prvog stupnja prihvaća dio zahtjeva na utvrđenje ništetnim zatraženih dijelova odredbe čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu i to u dijelu gdje je ugovorena protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj te prema kojoj je ugovorena valutna klauzula, upućujući na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača ocjenjujući da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo pa se radi o nepoštenim te ništetnim ugovornim odredbama.

10.1. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje kako sklapanje Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103035469 kojega su nesporno 21. lipnja 2016. sklopili tužiteljica i tuženik (dalje: Aneks) nije utjecalo na pravni interes tužiteljice podnijeti deklaratorni zahtjev jer se ništetnost utvrđuje u trenutku zaključenja ugovora te ugovor ne postaje valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane.

10.2. U odnosu na izvršenu konverziju zaključuje da su stranke dana 14. prosinca 2015. sklopile Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 21. lipnja 2006. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice i postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ali da to ne znači da je time tužiteljica izgubila pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je intencija donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u Eur.

10.3. I naposljetku, prema nalazu vještaka konverzijom tužiteljevog kredita iz Chf u Eur je tužitelj matematički izjednačen s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u Eur te je na temelju takvog vještačenja prvostupanjski sud utvrdio da je prilikom konvertiranja obveze na dan 30. rujna 2015. nastala razlika nedospjele glavnice po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice po početnom tečaju. Vještak navodi kako preplata anuiteta za tečajnu razliku iznosi 7.135,38 Eur (ne uključuje razdoblja primjene nižeg tečaja Chf od onog koji je bio na dan isplate kredita), preplata anuiteta za kamatnu stopu iznosi 603,09 Eura (ne uključuje razdoblja primjene niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu), a razlika glavnice nakon konverzije (uvećanje glavnice) iznosi 452,27 Eura. Vještak je naveo kako nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje tužiteljice na ime preplaćenih anuiteta iznosi 6.864,65 Eur uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01. listopada 2015. do isplate kao i razlika glavnice nakon konverzije, a što iznosi 452,27 Eur.

11. Odredbom čl. 502. b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502. a st. 1. ZPP.

12. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

13. U tijeku postupka je pročitan pisani iskaz djelatnice tuženika HN, koja je u trenutku uvođenja stambenog kredita vezanog za Eur, CHF i USD, kao djelatnik Službe za upravljanje ciljanim proizvodima, poslala e-mail na Sektor građanstva, kako bi utvrdila način na koji djelatnici trebaju komunicirati s klijentima i na što ih treba upozoriti. međutim ista nije sudjelovala u zaključenju predmetnog Ugovora. Tužiteljica i svjedok ŠN su naveli da im je djelatnica tuženika ponudila kredit u valuti CHF a prilikom sklapanja ugovora nitko im nije objasnio razliku između valuta obveze, niti uloge HNB prilikom praćenja tečaja valuta te im je ugovor bio predočen već sastavljen, samo radi potpisivanja zbog čega je utvrđeno kako nije bilo pregovaranja o odredbama ugovora pa nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača--korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

15. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

18. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 7. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dijelovi Ugovora o kreditu suprotni su odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

19. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

20. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 2221/2018--11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Pž--6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

21. Označenim dijelom odredbe Ugovora o kreditu gdje je ugovorena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

22. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

23. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015 – dalje: ZIDZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK, pravilno je ocijenjeno da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

24. Između stranaka je nesporno da su sklopili Aneks kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora nakon što je stupio na snagu ZIDZPK i njime su potpisnici, ovdje stranke suglasno utvrdile da su sklopile Ugovor o kreditu te je već preambulom Aneksa utvrđeno kako stranke pristupaju potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz Ugovora o kreditu isključivo i jedinu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza banke te da njegovim sklapanjem nastupaju učinci propisani ZID ZPK.

25. Odredbom čl. 2. Aneksa su stranke suglasno utvrdile sklapanje Ugovora o kreditu te da će sklapanjem Aneksa promijeniti broj partije kredita a sve promjene u načinu ispunjenja obveze utvrđuju i provode radi usklađenja sa ZID ZPK. Tako je odredbom čl. 4. Aneksa tužitelj izričito izjavio koliko u vrijeme konverzije iznosi nedospjela glavnica kredita (5.387,23 Chf) dok su odredbom čl. 8. Aneksa stranke suglasno utvrdile iznose obroka koje je tužitelj obvezan uplaćivati za vrijeme važenja Aneksa (382,38 Eur) a odredbom čl. 5. da obveza tužiteljice na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 3.724,74 Eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. S tim u vezi, stranke su bile suglasne, kako glede iznosa nedospjele glavnice, tako i mjesečne svote obroka koje je tužitelj dužan plaćati, koji se sastoji od mjesečnog anuiteta uvećanog za mjesečnu kamatu obračunatu na iznos ostatka vrijednosti kao i novog otplatnog plana (čl. 9.) u valuti Eur, a koji je sastavljen uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja Ugovora o kreditu imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka.

26. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

27. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Aneksa pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

28. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19. c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

29. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

30. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u Chf u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

31. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika jer je uz ostalo, i odredbom čl. 9. toč. 2. Aneksa tužitelj izrijekom izjavio da mu je tuženik uručio novi otplatni plan u kojem su određeni i uvjeti kredita s dospijećem svakog obroka te da ga prihvaća.

32. Dakle, tražbina tužiteljice na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključila Aneks na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

33. Sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZID ZPK tužiteljica je restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli te načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ju s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila su vraćene u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim Aneksom, na čije je odredbe tužiteljica izrijekom pristala pa joj ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

34. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato, što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZIDZPK st. 1. uključuje i te uplate.

35. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19. b ZID ZPK.

36. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

37. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorištene u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelju, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

38. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom III izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO, u svezi čl. 19. c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

39. Budući da je tužiteljica kao korisnik kredita prihvatila konverziju na temelju odredbi ZID ZPK sklapanjem Aneksa sa tuženikom, ona više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1. ZID ZPK uključuje i te uplate. S obzirom na iznijeto neosnovana je žalba tužiteljice u odnosu na dio presude kojim je odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 603,09 Eur, na ime preplate zbog promjenjive kamatne stope, za iznos od 7.135,38 Eur, na ime preplate zbog valutne klauzule u Chf, te na ime razlike u glavnici prilikom konverzije iz Chf u Eur u iznosu od 452,27 Eur, pa je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbijena njezina žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod II. izreke, kao i žalba tuženika glede pobijanog dijela prvostupanjske presude pod točkom I izreke.

40. Tuženik je žalbu podnio i protiv točke IV. i V. izreke presude kojom je utvrđeno nepostojanje prijebojnog potraživanja, ali obzirom da je pobijana odluka preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev, to je žalba u odnosu na točku IV. i V. postala bespredmetna jer ne postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku, pa stoga ne može postojati niti prijebojni zahtjev tuženika prema tužiteljici. S tim u vezi valjalo je ukinuti presudu u tom dijelu bez vraćanja na ponovno odlučivanje.

41. Kako je pobijana odluka preinačena, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP ovaj sud odlučio o troškovima cjelokupnog postupka primjenom članka 154. stavak 4. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu djelomični uspjeh stranaka u postupku.

42. Iako je uspjeh tuženika veći u odnosu na uspjeh tužiteljice ovaj sud imao je na umu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova jer u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno niti je postojala ustaljena sudska praksa, pa tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZPK, nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga određivanje znatnog financijskog tereta tužiteljici nakon završetka postupka u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu članka 154. stavak 2. ZPP nije spojivo s njezinim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

43. Iz istih razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

U Zagrebu, 24. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis