Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv I okrivljene pravne osobe Gavranović d.o.o. i II okrivljence odgovorne osobe ŽL, zastupani po po branitelju Borisu Anišiću, odvjetniku iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 14. stavka 1. i stavka 2. Zakona o iznimnim mjerama kontrole cijena (Narodne novine broj: 73/97, 128/99, 66/01) u svezi članka 92. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22 i 88/22),i članka 149. stavka 1. točke 49 i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 19/22 i 59/23), odlučujući o žalbi tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: Pp-2076/2024-13, od 13. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača i potvrđuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom I okrivljena pravna osoba Gavranović d.o.o. i II okrivljenca odgovorna osoba ŽL proglašeni su krivima i kažnjeni i to I okrivljena pravna osoba novčanom kaznom u iznosu od 270,00 eura, te II okrivljenica odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 120,00 eura, zbog prekršaja iz članka 14. stavka 1. i stavak 2. Zakona o iznimnim mjerama kontrole cijena, činjenično opisanog u točki I izreke, dok su u točki II izreke te presude temeljem članka 182. točka 1. Prekršajnog zakona oslobođeni optužbe zbog prekršaja iz članka 149. stavak 1. točka 49. i stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, s obrazloženjem da djelo, koje se okrivljenicima stavlja na teret, a na način kako ga je opisao tužitelj, po propisu nisu prekršaj.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu svaki po 50,00 eura.

3. Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu u odnosu na oslobađajući dio odluke toče II izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da je potrošač doveden u zabludu glede cijene proizvoda jer se navedeni proizvod nije smio prodavati po istaknutim cijenama.

4. Žalba je neosnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj.

6. Naime, neosnovano žalitelj ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava i navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Takav navod ne stoji jer je sud ispravno utvrdio pravni okvir i pravnu kvalifikaciju djela. Razlog je u tome što Odluka o izravnim mjerama kontrole cijena za određene proizvode (‘Narodne novine’ broj 104/22.), na koju se žalitelj poziva predstavlja provedbeni propis Zakona o iznimnim mjerama kontrole cijena, donesenu na temelju članka 6. tog Zakona, i ne proizlazi iz Zakona o zaštiti potrošača.

7. Odluka o izravnim mjerama kontrole cijena uređuje najvišu dopuštenu cijenu određenih proizvoda i obveze trgovca u tom pogledu, ali je poseban propis izvan materijalnog sadržaja Zakona o zaštiti potrošača, te se njezini prekršaji sankcioniraju po propisima Zakona o iznimnim mjerama kontrole cijena, a ne kao nepoštena poslovna praksa iz Zakona o zaštiti potrošača.

8. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača definiraju nepoštenu poslovnu praksu kao onu koja suprotno zahtjevima profesionalne pažnje i bitno utječe ili je vjerojatno da će bitno utjecati na ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača i obuhvaćaju konkretne elemente zavaravanja potrošača ili agresivne prakse.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se iz opisanog činjeničnog opisa ne mogu izvesti ti elementi nepoštene poslovne prakse jer nije dokazano da je u pogledu isticanja cijena postojala radnja koja bi dovela prosječnog potrošača u zabludu o uvjetima kupnje.

10. Ne radi se o zavaravajućoj poslovnoj praksi, već se radi o kršenju posebnog propisa o kontrolama cijena, koji nije pravna osnova za sankcioniranje prema Zakonu o zaštiti potrošača.

11. Stoga, po ocjeni ovog suda navodi žalbe, ne dovode u sumnju ispravnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda, te je pravilno prvostupanjski sud u točki II. izreke okrivljenike oslobodio od optužbe za terećeni prekršaj, temeljem čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona.

12. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. veljače 2026.

Zapisničar :

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.