Poslovni broj: 6 Gž-1219/2022-2

1

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.M. iz U., OIB: ….., zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A.K.-N. & N.K. u Z., protiv tuženice RH, zastupane po zz. ODO-GUO u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 44 P-788/2021-24 od 25. listopada 2022., u sjednici održanoj 9. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se žalba tuženice RH kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 44 P-788/2021-24 od 25. listopada 2022.

 

II Odbija se zahtjev tužitelja Z.M. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj Z.M., OIB: …. vlasnik

nekretnine oznake k.č. br. 1871/2 k.o.U. u naravi oranica ukupne površine 1320 m2, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime i u svoju korist za cijelo u zemljišnim knjigama nadležnog suda, sve u roku od 15 dana.

II. Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.375,00 kuna/ 1.111,55 eura (tečaj 7,53450) kuna u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude tuženica je izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga. Ističe da tužitelj nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da bi njegovi prednici K.M. odnosno M.M. bili vlasnici predmetne kat. čest. 187172 k.o. U. Svjedok I.M. u iskazu navodi da mu nije poznato na koji način je tužiteljev djed M.M. stekao predmetnu nekretninu, a svjedok M.B. paušalno navodi da je djed tužitelja nekretninu stekao od svog oca. Iz povijesti posjedovanja prema kojoj se sporna nekretnina od prve I. revizije 1948. nalazi u posjedu prednika tužitelja i to M.M. ž. M., odnosno K.M. pok. M. proizlazi da nije utvrđena osnova upisa. Tužitelj nije mogao predmetnu nekretninu steći na temelju ugovora o darovanju sklopljenog s ocem, niti je K.M. mogao istu steći na temelju darovnog ugovora sklopljenog sa svojim ocem, s obzirom da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što sam ima. Tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju upis prava vlasništva predmetne nekretnine na imenu tuženice niti predložio dokaze da je takva uknjižba prava vlasništva pogrešna. Predlaže preinaku pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U odgovoru na žalbu tuženice, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška za sastav odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica ne konkretizira žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene. 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik nekretnine oznake k. č. 1871/2 k.o. U., oranica ukupne površine 1320 m2, što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na ime tužitelja.

7. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da iz ugovora o darovanju predmetne nekretnine između darodavca K.M. i daroprimca Z.M. od 4. ožujka 2008. proizlazi da K.M. daruje svom sinu Z.M. nekretninu u katastarskoj općini U. čestica broj 1871/2 u naravi vinograd površine 1320 m2,

- da iz ugovora o darovanju predmetne nekretnine između darodavca M.M. pok. I.kao darodavca i M.M.M. kao daroprimca od 6. studenoga 1969. proizlazi da M.M. daruje sinu K.M. parcelu čest.zem. 1871/2 koja je uknjižena u k.o. U.,

- da je tužitelj upisan kao posjednik čest zem. 1871/2 k.o. U. zvane B. ukupne površine 1320 m2 i to površina od 560 m2 kultura oranica, a površina od 760 m2 kultura pašnjak,

- da iz povijesti posjedovanja za čest. zem. 1871/2 k.o. U. proizlazi da se pregledom najstarijih podataka kojima se za k.o. U. raspolaže, a koji datiraju iz 1883., čest. zem. 1871/2 nalazi evidentiranom u starom posjedovnom listu broj 239, koje stanje ostaje neizmijenjeno do I revizije ove katastarske općine 1948., a kojom je utvrđena izmjena posjednika čest. zem. 1871/2 pa je, od tada, njezinim posjednikom evidentirana M.M. ž. M. odnosno M.K. pok. M. (osnova upisa nije utvrđena), a 2009. prema ugovoru o darovanju nekretnina br.ov. 130/08 sklopljenom između M. K. kao darovatelja i M.Z. kao primatelja slijedi nova izmjena posjednika čest. 1871/2, ujedno i posljednja pa je, od tada njezinim posjednikom evidentiran tužitelj,

- da iz izvatka iz zemljišne knjige od 18. travnja 2021., proizlazi da je kao vlasnica na čest. zem. 1871/2 k.o. U. oznake zemljišta vinograd površine 1320 m2 upisana RH,

- da je na sudskom očevidu konstatirano da je prijepor u naravi nekretnina omeđena suhozidom, kamenim gribljama te ostalim međnim znakovima i da na istoj nekretnini egzistiraju stabla crnike i ostalo nisko raslinje te se na nekretnini nalazi kamp kućica i drvena montažna baraka,

- da je svjedok I.M. izjavio da sporna nekretnina ima naziv "R." ili slično i dobro zna o kojoj se nekretnini radi jer ima nekretninu koja graniči s tom nekretninom. Radi se o oranici i poznato mu je da je navedena nekretnina vlasništvo tužitelja, a koju je isti (tužitelj) naslijedio od svog oca K., a K. od svoga oca M. Otprilike pola nekretnine se obrađivalo i toga se dobro sjeća te su nekretninu obrađivali djed tužitelja, zatim roditelji tužitelja, a kasnije i Z. Sada je nekretnina zapuštena odnosno ne obrađuje se zadnjih 3-4 godine. Tužitelja kao ni njegove prednike nitko nije smetao dok su obrađivali nekretninu i to sasvim dobro zna. Sporna nekretnina nije ograđena, ali sa dvije strane na međi se nalaze "gromile" (hrpa kamenja i zemlje), a sa dvije strane su omeđene "gribljama" (kanali) koji su iskopali još prednici tužitelja. Griblje je kopao tužiteljev djed M., a za „gromile“ ne zna, samo zna da odavno postoje. Da mu nije poznato kako je djed tužitelja M.M. stekao spornu nekretninu,

- da je svjedok M.B. izjavio da se dobro sjeća da su spornu nekretninu i to polovicu – obrađivali roditelji tužitelja, a kasnije tužitelj, budući se na drugoj polovici nalaze crnike, makija i slično. Budući tu nema vode uglavnom se sadio krumpir, sijalo se žito i ječam, a na jesen bi se sadio kupus i druge kulture koje ne traže puno vode. Inače radi se o parceli širine svega nekih 15-ak metara, po njegovoj slobodnoj procjeni, dužine 70-ak metara i sjeverni dio navedene parcele graniči s njegovom parcelom koju je on naslijedio od svojih prednika, a jedan dio parcele graniči sa parcelom prethodnog svjedoka I.M. U zadnjih nekoliko godina sporna parcela je zapuštena i ne obrađuje se. Da mu nije poznato niti je vidio da bi itko tužitelja ili njegove prednike smetao dok su obrađivali spornu parcelu. Poznato mu je da je tužitelj navedenu parcelu stekao od svog oca K., a njegov otac od svog oca M. Da mu nije poznato na koji način je tužiteljev djed M. stekao predmetnu nekretninu, jedino zna da je M. dugo godina živio vani u inozemstvu i to u A. i kada je on (svjedok) bio dečkić – da se M. iz A. vratio kao stariji čovjek,

- da tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetnu nekretninu dobio darovnim ugovorom od svog oca K.M., a koji je predmetnu nekretninu stekao od svog oca M. M., njegovog djeda, a djed je stekao nekretninu od svog oca, njegovog pradjeda. On i njegovi prednici su dugogodišnji posjednici i to još od davne 1883., međutim kako je njegov djed M.M. bio dugo godina u A., preko 40 godina, to se imovinskopravni odnosi nisu sređivali. Inače do prije 15-ak godina pola ove nekretnine je bila obradiva i to sjeverni dio te se sadilo žito, krumpir, kupus i druge kulture gdje ne treba puno vode. Da ga nitko nikada nije smetao u posjedu ove nekretnine, kao niti njegove prednike, niti je ikada bilo ikakvog spora o ovoj nekretnini. Nekretnina je oduvijek bila omeđena u istom obliku i površinom, a kako to i danas izgleda,

prvostupanjski sud zaključuje, prihvaćajući iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja koji suglasno iskazuju o mirnom, dugogodišnjem i neometanom posjedu tužitelja i njegovih prednika, a što korespondira s posjedovnim podacima prema kojima se predmetna nekretnina od I. revizije 1948. nalazi u posjedu M.M. ž. M., odnosno K.M. pok. M., a od 2009. je kao posjednik upisan tužitelj, da je tužitelj sa svojim prednicima bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine najmanje 70 godina koji posjed im nitko nikada nije osporavao, slijedom čega je tužitelj stekao pravo vlasništva iste dosjelošću, imajući u vidu odredbu čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15.-pročišćeni tekst; dalje ZVDSP).

8. Odredbom čl. 150. st. 4. ZVDSP, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu RH stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u st. 2. i 3. istog članka (za nekretnine 10, odnosno 20 godina), dakle, protekom 20, odnosno 40 godina, a istovremeno je odredbom čl. 388. st. 4. toga Zakona bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana pa, iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama br. U-I-58/1997., U-I-1235/1997., U-I-237/1997., U-I-1053/1997. i U-I-1054/1997), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država.

8.1. Naime u ovim presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i dr. je zauzeto slijedeće stajalište: "… da podnositelj zahtjeva, koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država da se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

8.2. Dakle, prema citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, slijedom čega je u postupku valjalo utvrditi dosjelost tužitelja na spornoj nekretnini do 17. studenoga 1999. do kada je bila na snazi ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP pri tome vodeći računa da pravu posjednika kao stjecatelja nije suprotstavljeno pravo neke treće osobe.

9. Činjenična osnova tužbe prema kojoj je tužitelj predmetnu nekretninu stekao na temelju Ugovora o darovanju nekretnina sklopljenog s ocem K.M. 4. ožujka 2008., a on na temelju Darovnog ugovora sklopljenog s ocem M.M. 6. studenoga 1969. potvrđena je u postupku kako iskazima saslušanih svjedoka I.M. i M.B. i materijalnim dokazima u spisu, iz kojih proizlazi da se tužitelj osobno i putem svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine, neometan ni od koga, nalazi od I revizije katastarske općine Ugljan 1948., kada su posjednicima predmetne nekretnine evidentirani M.M. ž. M., odnosno K.M. pok. M., dakle više od 50 godina računajući od studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njihovu posjedu suglasno i detaljno iskazivali saslušani svjedoci.

9.1. Naime, svjedok I.M. je iskazao da je otprilike pola nekretnine obrađivao djed tužitelja, zatim roditelji tužitelja, a kasnije i Z. (tužitelj), da tužitelje ni njegove prednike nitko nije smetao dok su obrađivali predmetnu nekretninu, kojoj se sa dvije strane na međi nalaze "gromile" (hrpa kamenja i zemlje), a sa dvije strane su omeđene "gribljama" (kanali) koji su iskopali još prednici tužitelja, što je potvrdio i svjedok M.B. koji navodi da se dobro sjeća da su spornu nekretninu i to polovicu – obrađivali roditelji tužitelja, a kasnije tužitelj, budući se na drugoj polovici nalaze crnike, makija i slično, da je tužitelj navedenu parcelu stekao od svog oca K., a njegov otac od svog oca M. koji je dugo godina živio u A. i kada je on (svjedok) bio dečkić, da se M. iz A. vratio kao stariji čovjek, te konačno da mu nije poznato niti je vidio da bi itko tužitelja ili njegove prednike smetao dok su obrađivali spornu parcelu.

10. U odnosu na navode tuženice da nema dokaza da bi tužiteljevi prednici bili vlasnici predmetne nekretnine te da je tužitelj nije mogao steći na temelju ugovora o darovanju sklopljenog s ocem, niti je K.M. mogao istu steći na temelju darovnog ugovora sklopljenog sa svojim ocem, s obzirom da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što sam ima, valja reći da iz rezultata raspravljanja proizlazi da je tužitelj putem osobno i putem svojih prednika stekao pravo valsništva predmetne nekretnine dosjelošću, pri čemu tuženica ne tvrdi niti dokazuje da posjed tužitelja i njegovih prednika nije bio pošten (savjestan) u smislu pravnih pravila iz § 1460. u vezi 328. Općeg građanskog zakonika (Austrijski opći građanski zakonik objavljen 1. 6. 1811.), koja pravna pravila se primjenjuju na temelju čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91.), čl. 28. st. 2 i 4. u vezi čl. 72. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92.; dalje ZOVO) te čl. 18. st. 3. u vezi čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP, koje poštenje (savjesnost) se pretpostavlja.

11. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, kao i kod odluke o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

12. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, dakle odlučiti kao u toč. I izreke ove presude.

 

13. Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

 

U Zadru 9. siječnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov