REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3876/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljice FČ OIB [osobni identifikacijski broj] i III-tužiteljice ŽČ, OIB [osobni identifikacijski broj], sve iz [adresa], koje zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlozima tužiteljice i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3484/2024-4 od 15. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-695/2022-32 od 22. svibnja 2024., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.
III. Dopušta se tuženiku revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3484/2024-4 od 15. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-695/2022-32 od 22. svibnja 2024., zbog pravnog pitanja:
Ima li korisnik kredita valjanu pravnu osnovu na temelju koje može zahtijevati isplatu zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi unatoč tomu što su te odredbe retroaktivno izmijenjene Aneksom koji je sklopljen na temelju ispravne primjene Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) i unatoč tomu što njegov tužbeni zahtjev nije utemeljen na općem razlogu ništetnosti, neovisnom o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15)?
Obrazloženje
1. Tužiteljice i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3484/2024-4 od 15. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-695/2022-32 od 22. svibnja 2024., pozivajući se na odredbe članaka 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2. Tužiteljice su u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačile dva pravna pitanja koja glase:
"1) Da li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ništetnog predmeta tj. valute te djelomično cijene odnosno kamata, može opstati odnosno radi li se o ništetnom Ugovoru o kreditu;
2) Da li je i Županijski sud dužan cijeniti i uzeti u obzir sve navode stranaka odnosno činjenice na temelju kojih stranka ukazuje osnovanost svojeg zahtjeva?".
2.1. Tužiteljice smatraju da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kao razloge važnosti navode odstupanje pravnih shvaćanja iz pobijane odluke od pravnih shvaćanja revizijskog suda izraženih u odluci Gzz-105/02-2, Rev-907/02 od 27. veljače 2003. kao i od pravnih shvaćanja iz odluka Suda EU broj C-118/17 i C-260/18. Nadalje se pozivaju na neujednačenost prakse drugostupanjskih sudova ističući odluke Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-115/2020 od 17. rujna 2020., Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-476/2021 od 3. ožujka 2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-321/2022 od 7. lipnja 2023. i dr.
2.2. Navode da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 19. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) prema kojem pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu te se jamči sudska kontrola pojedinačnih akata upravnih ovlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, kao i pravo na jednakost svih pred zakonom zajamčeno člankom 26. Ustava te pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
3. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio devet pravnih pitanja koja glase:
"1) Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli;
2) Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe članka 241. ZOO;
3) Ima li tuženik na temelju odredbe članka 154. ZOO pravo na naknadu troškova postupak u slučaju kada je u cijelosti odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja, a usvojen podredni tužbeni zahtjev;
4) Je li u primjeni članka 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a ne podnošenja zahtjeva;
5) Ima li korisnik kredita valjanu pravnu osnovu na temelju koje može zahtijevati isplatu zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi unatoč tomu što su te odredbe retroaktivno izmijenjene Aneksom koji je sklopljen na temelju ispravne primjene Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) i unatoč tomu što njegov tužbeni zahtjev nije utemeljen na općem razlogu ništetnosti, neovisnom o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15)?
6) Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine;
7) Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenih povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članaka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje;
8) Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine;
9) Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?".
3.1. Tuženik smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti navodi odstupanje pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama revizijskog suda broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. kao i od prakse Suda EU izražene u odlukama broj C-33/76, C-255/00 i C-186/16. Također ukazuje na neujednačenost prakse drugostupanjskih sudova pozivajući se na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gž-1487/2022 od 6. listopada 2022., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 244/2019-5 od 14. lipnja 2023. i dr.
3.2. Tuženik prijedlog podnosi i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno povrede prava zajamčene člankom 29. stavak 1. u svezi s člankom 3., člankom 14. stavkom 2. i člankom 26. stavkom 1. Ustava.
4. Tužiteljice nisu odgovorile na prijedlog tuženika, a tuženik nije odgovorio na prijedlog tužiteljica.
U odnosu na prijedlog tužiteljica:
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu tužiteljica za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda. U konkretnom slučaju pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Rev-820/23 od 23. travnja 20245., Rev-259/22 od 9. listopada 2024. i Rev-239/25 od 26. ožujka 2025. prema kojima ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge. Nadalje, drugostupanjski je sud svoju odluku valjano i dostatno obrazložio, iznoseći pri tome jasnu ocjenu o pravilnosti utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
5.1. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tužiteljice navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinile vjerojatnim ni da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje te jednakost svih pred sudovima, u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To stoga što im je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tužiteljica i njihove su presude dostatno obrazložene, slijedom čega se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagateljica na jednakost svih pred sudovima treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena, tim više što tužiteljice ne ističu da bi nekoj stranci u istim ili sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njima navodno uskraćena.
6. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tužiteljica valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja, dok je njihov prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja
U odnosu na prijedlog tuženika:
7. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. ZPP valja reći da se u ovoj pravnoj stvari radi o individualnoj parnici za restituciju, proizašlu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na apstraktnoj razini) u kojem je utvrđena nepoštenost (time i ništetnost) ugovornih odredbi koje su predmet ovog spora, pri čemu se u ovoj parnici same odredbe konkretiziraju s obzirom na ugovor između stranaka. U ovom postupku tužiteljice traže restituciju zbog isključenja primjene nepoštene odredbe. Vezano za naznačena pitanja predlagatelj se upućuje na sadržaj odluke ovog suda Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. kojom je izraženo pravno shvaćanje:
„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“
7.1. Nadalje, o spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji Vrhovni je sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje prihvaćeno na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022. (pravno shvaćanje broj Su-IV-33/2022-21) koje glasi:
„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“. Tim je pravnim shvaćanjem praksa najvišeg suda o tom pitanju ujednačena čemu u prilog govore odluke broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. i Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025. koje su utemeljene upravo na tom pravnom shvaćanju.
7.2. Dodatno valja istaći da je u odlukama broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. i Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025. detaljno obrazloženo zbog kojih razloga je mehanizam ujednačavanja neujednačene prakse revizijskog suda putem odjelne sjednice o spornom pravnom pitanju, a u okolnostima konkretnog slučaja, u skladu s vrijednosnim okvirom vladavine prava koji izvire iz članka 19. stavka 1. podstavka 2. Ugovora o Europskoj uniji (Službeni list Europske unije, 202/15 od 7. lipnja 2016.) te su ujedno dani razlozi za odstupanje od drugačijih pravnih shvaćanja izraženih prije ujednačenja prakse revizijskog suda o spornom pitanju u odlukama broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.
7.3. Pobijanom je odlukom potvrđena prvostupanjska odluka u dijelu utvrđenja ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te isplate po osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF od početka otplate do dana konverzije. Petonaznačeno pitanje sadržajno problematizira prava tužiteljica, nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu, na isticanje prema tuženoj banci zahtjeva s osnove utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pri čemu tuženik (banka) polazi od tvrdnje da je ispunio sve obveze propisane odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
7.4. Nižestupanjske su presuda u dijelu koji naznačenim pitanjem osporava tuženik utemeljene, uz ostalo, na pravnom shvaćanju da sklopljeni dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR nije od utjecaja na pravo tužiteljica zahtijevati od tuženika stečeno bez osnove zbog promjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te da činjenica što je prednik tužiteljica iskoristio pravo na sklapanje ugovora o konverziji nema karakter ponašanja iz kojeg se sigurnošću može zaključiti da se odrekao prava na restituciju.
8. Iz navedenog proizlazi da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od prakse revizijskog suda slijedom čega su ostvarene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda dopuštenjem revizije tuženiku na temelju odredbe članka 385.a stavka 1. podstavka 1. u vezi s člankom 387. stavkom 2. točka 3. ZPP radi čega je riješeno kao u izreci ovog rješenja (članak 389.b stavak 3. ZPP).
9. U odnosu na ostala naznačena pitanja kao i u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava jednakosti svih pred sudovima i na pravično suđenje, smatra se da je prijedlog povučen (članak 389.b. stavak 3. ZPP).
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
