REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4145/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-210/2025-2 od 28. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6009/2019-30 od 31. siječnja 2025., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije se odbijaju u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije se odbacuju u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-210/2025-2 od 28. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6009/2019-30 od 31. siječnja 2025., prijedloge za dopuštenje revizije podnijeli su tužitelj i tuženik.
2. Tužitelj je podnio prijedlog zbog pravnih pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i mirno uživanje imovine zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav). Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:
"1) Predstavljaju li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj: 016- 486/2005 sklopljenog dana 21.03.2005., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bitne sastojke spornog ugovora ili ne; Je li zaključak suda kojim utvrđuje da sporni ugovor može opstati bez bitnih sastojaka ugovora protivan interpretativnoj odluci Suda EU, primjenjujući shvaćanje iz odluke Suda EU C-260/18, Dziubak u kojoj se utvrđuje da je odredba o indeksaciji strane valute i odredba o riziku promjene tečaja glavni predmet ugovora?
2) Je li nacionalni sud ovlašten preispitivati sadržaj nepoštenih odredbi ugovora o kreditu ili ima eliminirati nepoštenu odredbu i utvrditi da je ugovor kao cjelina ništetan sukladno shvaćanju Suda EU iz odluke C-260/18 po kojem sud nije ovlašten zamijeniti nepoštenu odredbu nekom drugom odredbom nacionalnog prava jer je to protivno Direktivi 93/13, a jedina situacija u kojoj sud može zamijeniti nepoštenu odredbu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava je ona kada je to u interesu potrošača, odnosno kada bi ništetnost ugovora kao cjeline potrošača izložilo posebno štetnim posljedicama; U tom slučaju je odlučujući interes potrošača koji odlučuje odgovara li mu održanje ugovora na snazi ili ne, stoga jesu li u konkretnom slučaju učinci osporavanih odluka protivni odlučujućem interesu tužitelja kao potrošača koja traži utvrđenje ugovora ništetnim u cijelosti;
3) Je li moguće utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora odnosno ništetnost ugovorne odredbe o cijeni, iznosu kredita, uvjetima davanja, uvjetima korištenja i vraćanja kredita- odnosno dovodi li ništetnost navedenih bitnih sastojaka ugovora do ništetnosti cijelog ugovora? Jesu li stoga osporene odluke sukladne dosadašnjoj praksi VSRH prema kojoj (primjerice odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1172/18-2, od 19. ožujka 2019.) Vrhovni sud RH obrazlaže: "S obzirom na to da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na redovne kamate sadržajno odredbe o bitnom sastavnom dijelu ugovora (cijeni) , potpuna ništetnost odredaba o kamatama ujedno bi dovela do ništetnosti cijelog ugovora, što bi u smislu odredbe članka 104. stavak 1. ZOO imalo za posljedicu da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora"…;
4) Je li zaključak suda kojim vlastitom odlukom mijenja pojedinu odredbu ugovora o kreditu, bez da je tužitelj isto tražio postavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno je li sud ovlašten bez da su to parnične stranke od njega zatražile zamijeniti ništetnu odredbu ugovora koja se odnosi na bitne sastojke (odredbu Ugovora o kreditu kojom se iznos kredita odobrava u valuti CHF i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi), drugom odredbom (odredbom kojom se kredit odobrava u kunskom iznosu i odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi od 5,15% godišnje);
5) Je li tužitelj ovlašten, sukladno interpretativnim presudama Suda Europske Unije, a s obzirom na to da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti spornog Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, zahtijevati utvrđenje ništetnim cijelog ugovora, obzirom održavanje na snazi istog nije u interesu tužitelja, kao potrošača;
6) Može li se činidba u konkretnom spornom ugovoru o kreditu u CHF smatrati određenom i odredivom u slučaju kada je ugovorena promjenjiva kamatna stopa čija visina je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u konkretnom slučaju tužene banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena; te, dovodi li neodređenost i neodredivost činidbe konkretnog ugovora o kreditu do ništetnosti cijelog ugovora?".
2.1. Tužitelj kao razlog važnosti navodi da pravna shvaćanja iz pobijane odluke odstupaju od pravnih shvaćanja revizijskog suda izraženih u odlukama broj Rev- 907/2002 od 27. veljače 2003., Rev-111/96 od 27. kolovoza 1997., Rev-1172/18-2 od 19. ožujka 2019., kao i da je nepodudarno pravnim shvaćanjima iz odluka Suda EU broj C-260/18, C-70/17 i C-118/17. Također se poziva na neujednačenost prakse drugostupanjskih sudova ističući odluku Županijskog suda u Vukovaru broj Gž- 415/2019-3 od 2. ožujka 2021.
3. Tuženik je također podnio prijedlog zbog pravnih pitanja za koja navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glase:
"1) Je li, u slučaju kad utvrdi da su pojedine promjene ugovorne kamatne stope neodredive, sud ovlašten ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope iz ugovora o kreditu ili je dužan utvrditi na koji se način kamata trebala mijenjati;
2) Može li sud, u slučaju pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom o kojem ovisi ispunjenje obveze na plaćanje ugovorne kamate korisnika kredita, a kad tužitelj potražuje isplatu kao da se radi o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule;
3) Je li, prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP) u postupku utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe između potrošača i trgovca, potrebno utvrditi stupanj pažnje s kojim je potrošač postupao;
4) Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu;
5) Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?".
3.1. Tuženik smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti u odnosu na prvo naznačeno pitanje poziva se na pravna shvaćanja izražena u odlukama revizijskog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Revt-304/11 od 4. travnja 2012. U odnosu na drugo naznačeno pitanje navodi da je potrebno zauzeti jedinstveno pravno stajalište o načinu popunjavanja pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule, a da o istome Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije zauzeo shvaćanje. U odnosu na treće naznačeno pitanje navodi da pobijana odluka odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Suda EU broj C-210/96 i C-186/16, te odluku Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1960/2020 od 22. rujna 2021. U odnosu na četvrto i peto naznačena pitanja predlagatelj navodi da pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda odstupaju od shvaćanja prihvaćenog na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održanoj 5. ožujka 2024., kao i od prakse revizijskog suda izražene u odlukama Rev-1242/2014 od 6. lipnja 2018. i Rev- 2781/2011 od 16. lipnja 2015.
4. Tužitelj u odgovoru na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije predlaže istog odbaciti, a podredno odbiti te ujedno potražuje troškove sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
4.1. Tuženik nije odgovorio na tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
U odnosu na prijedlog tužitelja
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je drugostupanjska odluka u pobijanom dijelu utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno shvaćanju ovog suda iznesenom u odluci broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. U takvim okolnostima naznačena pitanja tužitelja ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju dopuštenje revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tužitelja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
5.1. Nadalje, nasuprot navodima tužitelja, kako je to već naglašeno i u presudi ovog suda broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije. S tim u vezi ocjena je ovoga suda da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a kako to tvrdi u prijedlogu, zbog teške povrede materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na pristup sudu te u aspektu zabrane arbitrarnog postupanja (pravo na legitimna očekivanja). Nadalje, tužitelj nije učinio vjerojatnim ni da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava na djelotvorno pravno sredstvo, na jednakost pred zakonom te na mirno uživanje imovine (vlasništva), slijedom čega je prijedlog tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
U odnosu na prijedlog tuženika
6. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da niti pitanja naznačena u tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
7. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na naznačena pitanja u skladu su s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. i dr. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Na navode tuženika valja odgovoriti da niti potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu ne opravdavaju dopuštenje revizije, budući da je prema ocjeni revizijskog suda pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova. U odnosu na treće naznačeno pitanje, podnositelju valja odgovoriti da pobijana odluka sadrži obrazloženu i jasnu ocjenu pravilnosti utvrđenja prvostupanjskog suda, prema kojima u situaciji kada tužitelju nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule i parametri promjene kamatne stope, a stranke o ovim ugovornim odredbama nisu pregovarale, okolnost je li tužitelj Ugovor pročitao ne može biti odlučna za ocjenu je li tužitelj shvatio rizike valutne klauzule ili parametre promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
8. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno pravo vlasništva (imovine) te pravo na pravično suđenje kroz pravo na legitimno očekivanje kao dio aspekta zabrane arbitrarnog postupanja ovog temeljnoga ljudskog prava kojemu je smisao zaštita od proizvoljnih postupanja. Ovo sve radi shvaćanja nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju tuženik nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja, imajuću na umu da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora). Ovdje valja ukazati na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U- III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., koje je ponovno reafirmirano u odlukama U-III-5247/2022, U-III-5248/2022, U-III-5173/2022 i U-III- 5330/2022 od 18. rujna 2024., a prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena djelomična ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi elemente proizvoljnosti u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga je prijedlog tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
9. Tužitelju nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
