REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1005/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Irini Daskal, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-70/2024-2 od 5. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr -15598/2021- 18 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-70/2024-2 od 5. prosinca 2024., i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15598/2021-18 od 21. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

“Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, platež tužitelju RT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznosa od 648,93 eur/4.889,34 kn na ime naknade plaće sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- 52,13 eur/392,80 kn od 15.07.2016.g.,

- 49,85 eur/375,60 kn od 15.09.2016.g.,

- 49,85 eur/375,60 kn od 15.12.2016.g.,

- 49,85 eur/375,60 kn od 15.01.2017.g.,

- 12,54 eur/94,54 kn od 15.05.2017.g.,

- 50,38 eur/379,60 kn od 15.06.2017.g.,

- 25,19 eur/189,80 kn od 15.07.2017.g.,

- 12,59 eur/94,90 kn od 15.12.2017.g.,

- 12,59 eur/94,90 kn od 15.01.2018.g.,

- 12,68 eur/95,56 kn od 15.02.2018.g.,

- 51,11 eur/385,12 kn od 15.07.2018.g.,

- 51,11 eur/385,12 kn od 15.07.2018.g.,

- 51,11 eur/385,12 kn od 15.11.2018.g.,

- 63,89 eur/481,40 kn od 15.01.2019.g.,

- 51,70 eur/389,60 kn od 15.06.2019.g.,

- 51,70 eur/389,60 kn od 15.07.2019.g.,

- 51,70 eur/389,60 kn od 15.01.2020.g.,

pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023. pa do isplate, po stopi izračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku platež tužitelju troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom po stopi izračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od dana donošenja presude, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 648,93 EUR, odnosno 4.889,36 kuna bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.581,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2024. do isplate., dok je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1191/2025-2 od 2. srpnja 2025., dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja, koje glasi:

"Treba li odredbu članka 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: ”Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće” u primjeni tumačiti na način da je poslodavac svakom zaposleniku, neovisno o tome je li na dan blagdana bio obvezan raditi ili ne, dužan isplatiti naknadu plaće za blagdan ili je za isplatu naknade plaće za blagdan preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (te bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću)?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19,114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena i u dijelu u kojem je dopuštena, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. U povodu revizije pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za dane blagdana i neradnih dana, u kojima tužitelj kao smjenski radnik zaposlen kod tuženika prema rasporedu radnog vremena nije radio i to u vremenskom razdoblju tijekom 2016., 2017., 2018., 2019. i 2020., a sve temeljem odredbe čl. 71 Kolektivnog ugovora Hrvatske autoceste iz 2014. ("Narodne novine" broj 85/14 - dalje: KU/14) i čl. 74. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste održavanje i naplate cestarine d.o.o. ("Narodne novine" broj 22/18 - dalje: KU/18) jer radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili pa stoga smatraju da je tuženik stavio radnike u smjenskom radu u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.

9. I u revizijskom stadiju postupka sporno je pitanje pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike plaće za praznike i neradne dane prema Zakonu o radu, Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj i Kolektivnom ugovoru, a koje dane nije radio prema rasporedu radnog vremena.

10. Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, pozivom na naprijed citirane odredbe KU/14 i KU/18., u bitnom navodeći da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za utuženo vremensko razdoblje za dane blagdana i neradnih dana, za one dane kada prema rasporedu radnog vremena nije radio. Taj sud nadalje navodi kako je došlo do nejednakosti između obračuna fonda sati tužitelja kao smjenskog radnika i ne smjenskog radnika, i to na način da je za isti period smjenski radnik trebao odraditi daleko veći broj radnih sati od ne smjenskog radnika, a sve kako bi ostvario istu plaću. Iz tabele sudskog vještaka proizlazi da se ta razlika događa upravo zbog neevidentiranja i neisplate naknade za blagdan tužitelju kao smjenskom radniku. Slijedom navedenog, tužitelj je za taj broj sati morao raditi više da bi ispunio redovni fond sati te je usporedni radnik na dane blagdana koje je tužitelj utužio primio naknadu plaće za blagdane i neradne dane, dok tužitelji nije.

11. Drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 95. ZR te odredbu čl. 73. st. 1. KU/14 i čl. 74. KU/18 prvostupanjsku odluku. Navodeći kako pravo tužitelja proizlazi iz članka 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, kojim je propisano pravo radnika na naknadu plaće u neradne dane i blagdane te je u skladu s navedenim odredbama članka 73. KU/14 te članka 74. KU/18. Nadalje, navodi, kako pogrešno je upućivanje tuženika na primjenu analogije u odnosu na radnike koji ne rade u smjenama, a kojima se dani tjednog odmora (subota i nedjelja) ne uračunavaju u satnicu niti kada u navedene dane pada blagdan odnosno neradni dan. Isto tako taj sud ističe kako se subote i nedjelje kao dani tjednog odmora ne uračunavaju u redovni mjesečni fond sati neovisno od toga radi li se ujedno o blagdanu odnosno neradnom danu, dok, dani između ponedjeljka i petka se uračunavaju u redovni mjesečni fond sati. Zaključuje ne samo da je neuračunavanje navedenih dana u redovni mjesečni fond sati u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona i Kolektivnih ugovora, već ima za posljedicu stvaranje razlike u broju stvarno odrađenih sati potrebnih da bi se ostvario redovni mjesečni fond sati između radnika koji rade u različitim smjenama i ostalih radnika, na štetu prvih te u cijelosti potvrđuje prvostupanjsku presudu.

12. Tuženik u reviziji ponavlja da, kako se tužbeni zahtjev odnosi isključivo na dane koji su prema rasporedu rada dani tjednog odmora tužitelja, na koje tužitelj nije radio, tužitelj za te dane nije mogao ostvariti plaću te posljedično tome nije ni postojala pravna osnova za isplatu naknade plaće. Smatra da pogrešno prvostupanjski sud zaključuje, a drugostupanjski sud prihvaća, da su blagdani i neradni dani propisani u članku 1. stavku 2. Zakona o blagdanima neradni dani za sve radnike u RH, neovisno o činjenici je li radnik dužan raditi na blagdan ili ne, iz čega izvode zaključak da tužitelji imaju pravo na utuženu naknadu plaće za blagdane iako su na iste koristili tjedni odmor.

13. Odredbom čl. 95. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 - dalje: ZR) propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće.

14. Odredbom čl. 1. te čl. 3. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11), taksativno su propisani blagdani i neradni dani u Republici Hrvatskoj, a čl. 5. toga Zakona propisano je da zaposleni u te dane imaju pravo na naknadu plaće.

15. Odredbom čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. ("Narodne novine" broj 85/2014 - dalje: KU/14) propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, a ista odredba sadržana je i u čl. 74. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. (''Narodne novine'' broj 22/2018).

16. Ovaj sud smatra kako je u pravu tuženik kada navodi da relevantne odredbe Zakona o radu i kolektivnih ugovora, daju tužitelju pravo na: uvećanu plaću za svaki odrađeni blagdan, naknadu plaće za blagdane na koje je prema rasporedu rada trebao raditi no zbog opravdanih razloga nije radio, ali mu ne daju pravo na utuženu naknadu plaće za blagdane na koje nije radio jer nije ni trebao raditi (dane tjednog odmora). Isto tako tuženik pravilno navodi kako je utvrđeno da su svi blagdani u odnosu na koje tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu plaće njegovi neradni dani/dani tjednog odmora (u evidenciji radnih sati evidentirani kao „slobodan iz smjene“), stoga da ne postoji pravna osnova iz koje bi proizašlo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.

17. Slijedom navedenog, prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene dane blagdana nije imao obvezu rada, već je koristio tjedni odmor, i prema shvaćanju ovoga suda, u primjeni odredbe čl. 95. st. 1. ZR-u i čl. 5. Zakona o blagdanima i citiranih odredbi KU/14 i KU/18, tužitelj nema pravo na naknadu plaće jer na taj dan nije niti imao obvezu rada.

18. Tužitelj smatra da mu pripada pravo na utuženu naknadu plaće na temelju čl. 73. KU/14, odnosno 74. st. 1. KU/18, jer prema tim odredbama "Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenim u toj odredbi (blagdan i neradni dan utvrđeni zakonom)". Ovaj sud smatra da navedeno "kao da je radio" podrazumijeva da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer je bio blagdan/neradni dan. Na takav zaključak upućuju i svi drugi navedeni slučajevi u tom članku (plaćeni dopust, upućivanje na liječnički pregled, obrazovanje za potrebe poslodavca i dr.), jer se radi o situacijama kada se radniku isplaćuje naknada plaće u njegove inače radne dane na koje, zbog pojedinih propisanih opravdanih okolnosti, nije radio. U suprotnom smjenski radnik bi imao pravo na naknadu plaće za blagdan koji pada u njegov neradni dan, dok ne smjenski radnici koji nemaju pravo na naknadu plaće za blagdane koji padnu u njihove neradne dane (subotu i nedjelju).

19. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova svi blagdani u odnosu na koje tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu plaće su njegovi neradni dani/dani tjednog odmora koji su u evidenciji radnih sati evidentirani kao "slobodan iz smjene" pa prema mišljenju ovog suda ne postoji pravna osnova iz koje bi proizašlo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.

19.1. Neosnovani su i navodi tužitelja vezani uz fond sati. Naime, fond sati tužitelja koji rade od ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz čl. 61. ZR te kao takav predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati radnika ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu radio, ali iz opravdanih razloga nije radio (npr. zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora, plaćenog dopusta). Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani na koje je radnik trebao raditi i zbog toga ne ulaze u fond sati niti jednog radnika.

19.2. Organizacija rada tuženika vezana uz naplatu cestarine i održavanje autoceste zahtijeva organizaciju rada u smjenama i preraspodjeli radnog vremena. Takva organizacija rada utemeljena je na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad smjenskih radnika tuženika može se odvijati na način određen u čl. 38. KU/14., čl. 40. KU/18. Smjenskim radom, u smislu navedenih KU, smatra se rad trajno organiziran u najmanje dvije smjene, a ako je rad organiziran u dvije smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 7 sati do 19 sati, a rad u II. smjeni obavlja se od 19 sati do 7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u I. smjeni, jedan dan u II. smjeni nakon čega je dva dana slobodan. Ako je rad organiziran u tri smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 6 sati do 14 sati, u II. smjeni od 14 sati do 22 sata, a u III. smjeni od 22 sata do 6 sati idućeg dana. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi: dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni, dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. "Iznimno zbog potrebe posla, rad na naplati cestarine može se organizirati i u među smjenama."

20. Slijedom navedenog, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje su tužitelji koristili tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Stoga za bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje su tužitelji koristili tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio ''odrađenih sati'' tužitelja u ukupnom fondu sati veći u odnosu na ne smjenskog radnika, nema pravne osnove.

21. Tužitelju je u fondu sati, baziranom na 40-satnom radnom tjednu kao i za sve druge radnike evidentirano više "odrađenih" sati u odnosu na odrađene sate u fondu ne smjenskog radnika za onaj broj sati koje su tužitelji odradili na blagdane, a ne za broj sati blagdana na koje nisu morali raditi (tjedne odmore), a za koje su u ovom postupku utužili potraživanje. Dakle, razlika u broju "odrađenih sati" koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskih radnika i ne smjenskih radnika nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, ovdje utuženim blagdanima (danima tjednog odmora), već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik radio na blagdane. Temeljem te činjenice da rade na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatka za rad blagdanom i sl., u skladu ZR i KU.

22. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: "Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće" u primjeni tumačiti na način da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor, neovisno što je u čl. 95. Zakona o radu propisano: "Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće", jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe (tako i ovaj sud u odluci Rev-307/25-2 od 2. srpnja 2025.).

23. Stoga je zaključiti da je revizija tuženika osnovana te je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, valjalo preinačiti obje nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Zagreb, 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug