REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-10/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Klinički bolnički centar Osijek, OIB 89819375646 iz Osijeka, J. Huttlera 4., koga zastupa zaposlenica ŽĆČ, dipl. prav., protiv tuženika ŽĆ iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Roberta Gottwald, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-8541/15-4 od 7. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-13324/10-22 od 31. kolovoza 2015., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl.br. Ovrv-261/08 od 16. prosinca 2008. javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka (toč. I izreke), te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak od 37.500,00 kn (toč. II izreke). Rješenjem je utvrđeno da je protutužba povučena.
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Presudom ovog suda, poslovni broj Rev-x 330/2018-2 od 16. travnja 2019. preinačene su nižestupanjske presude na način da je održan u cijelosti na snazi predmetni platni nalog te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak od 88,80 kn.
4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3526/2019 od 15. prosinca 2020. ukinuta je odluka ovog suda broj: Rev-x 330/2018-2 od 16. travnja 2019. te je predmet vraćen na ponovni postupak Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
5. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
6. U dogovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži naknadu troška sastavljanja odgovora na reviziju.
7. Revizija nije osnovana.
8. Sukladno odredbi članka 392. stavak 1. ZPP-a u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
9. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka je pridržano za nižestupanjske sudove (članak 8. ZPP), kojima pripada i ovlast (članak 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utrošenih sredstava uplaćenih za usavršavanje tuženika na temelju Ugovora o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine od 7. studenoga 2003. (dalje: Ugovor o specijalizaciji) koji je sklopljen između tužitelja i tuženika.
11. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:
- da su tužitelj i tuženik sklopili su 8. kolovoza 2003. ugovor o radu na određeno vrijeme na temelju kojeg se podnositelj prima na radno mjesto liječnika na specijalizaciji s početkom rada 18. kolovoza 2003. i za trajanje kako se u ugovoru o radu navodi da "traje do roka po Rješenju o odobrenju specijalizacije Ministarstva zdravstva RH". Rješenjem Ministarstva zdravstva od 20. listopada 2003. podnositelju je odobrena specijalizacija,
- tužitelj i tuženik sklopili su 16. rujna 2003. ugovor o specijalizaciji sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine,
- da je člankom 2. ugovora o specijalizaciji sporazumno utvrđeno da tužitelj ima troškove specijalizacije u skladu s Pravilnikom o stručnom školovanju i usavršavanju u ukupnom iznosu od 500.000,00 kuna,
- da se člankom 4. ugovora o specijalizaciji podnositelj se obvezao položiti specijalistički ispit u roku od 48 mjeseci od dana izdavanja rješenja o specijalizaciji Ministarstva zdravstva, a nakon položenog specijalističkog ispita zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme s KBC-om Osijek i u bolnici provesti na radnom mjestu liječnika specijaliste dvostruko vrijeme od onog koliko je trajala specijalizacija, odnosno 96 mjeseci,
- da se člankom 3. ugovora o specijalizaciji, između ostalog, propisano je da će bolnica liječniku omogućiti osobni dohodak i druga prava iz radnog odnosa koja imaju i ostali radnici u skladu s Pravilnikom o radu,
- člankom 5. ugovora o specijalizaciji ugovoreno je da će liječnik specijalizant odnosno specijalist vratiti bolnici sva utrošena sredstva za specijalističko usavršavanje (u vidu isplaćenih plaća, naknada troškova i to u jednokratnom bruto iznosu sa svim doprinosima, porezima i prirezima), ako tijekom trajanja specijalizacije, liječnik specijalizant prekine istu ili raskine radni odnos svojom voljom prije okončanja specijalizacije…,
- da je tuženik 5. prosinca 2007. položio specijalistički ispit i postao specijalist ginekologije i opstetricije,
- da se tuženik po položenom ispitu obratio prvo šefu odjela kojem je donio uvjerenje o položenom ispitu, budući da je očekivao novi ugovor o radu jer je postao specijalist, da bi se potom obratio kadrovskoj službi i tražio razgovor s ravnateljem,
- ravnatelj ga nije primio a niti itko drugi pa je 10. prosinca 2007. napisao dopis kojim otkazuje ugovor o radu, nakon čega je drugi dan dobio odluku o otkazu od 11. prosinca 2007.,
- dolazio je na posao premda je bio neraspoređen te obavljao svakodnevne poslove uz plaću do 11. prosinca 2007., kad mu je uručena radna knjižica.
12. Iz navedenog dakle proizlazi da je podnositelj sklopio 8. kolovoza 2003. ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto "liječnik na specijalizaciji" zbog obavljanja specijalizacije iz ginekologije i opstetricije u trajanju utvrđenom u rješenju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbe o odobravanju specijalizacije u skladu s čim je podnositelj počeo raditi u KBC-u Osijek 18. kolovoza 2003., te obavio specijalizaciju u ugovorenom roku. Sukladno tom rješenju, specijalizacija je bila određena u trajanju od 48 mjeseci, dok je istim rješenjem određeno da je specijalizant dužan specijalistički ispit položiti najkasnije u roku od 6 mjeseci nakon završene specijalizacije, što je tuženik i učinio 5. prosinca 2007.
12.1. U tom smislu, polaganjem specijalističkog ispita opravdano je tuženik smatrao da nema osnova za trajanje ugovora o radu na određeno vrijeme njega kao "liječnika na specijalizaciji". U skladu s tim, podnositelj je imao legitimna očekivanja da će KBC Osijek ispuniti svoju obvezu preuzetu ugovorom o specijalizaciji i ponuditi mu ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto "liječnik-specijalist ginekologije i opstetricije" (kako to zaključuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III- 3526/2019 od 15. prosinca 2020.).
13. Budući da je završetkom specijalizacije i položenim specijalističkim ispitom istekao ugovor o radu na određeno vrijeme, to otkaz koji je tuženik poslao tužitelju 10. prosinca 2007. kao i otkaz koji je njemu tuženik uručio 11. prosinca 2007., nemaju utjecaj na ovaj predmetni spor.
13.1. To da je ugovor o specijalizaciji prestao nakon izvršenja programa specijalizacije i polaganja ispita proizlazi i iz članka 3. stavka 1. alineje 2. ugovora o specijalizaciji u kojoj je navedeno da će se liječniku specijalizantu omogućiti nakon položenog specijalističkog ispita zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu liječnika specijaliste.
13.2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik svoju obvezu da završi specijalizaciju i položi specijalistički ispit te se potom javi tužitelju radi sklapanja ugovora o radu za radno mjesto specijaliste – ispunio. Naprotiv, tužitelj svoju obvezu da tuženiku ponudi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto specijaliste nije ispunio niti je o eventualnim poteškoćama oko sklapanja tog ugovora izvijestio tuženika.
14. Naime, člankom 5. ugovora o specijalizaciji ugovoreno je da će liječnik specijalizant odnosno specijalist vratiti bolnici sva utrošena sredstva za specijalističko usavršavanje (u vidu isplaćenih plaća, naknada troškova i to u jednokratnom bruto iznosu sa svim doprinosima, porezima i prirezima), ako tijekom trajanja specijalizacije:
- prekine specijalizaciju ili raskine radni odnos svojom voljom i krivnjom prije okončanja specijalizacije,
- ili Pravilnikom predviđenim rokovima ne pristupi polaganju specijalističkog ispita,
- ili ne položi specijalistički ispit,
- ili ne ostane na radu u bolnici najmanje 96 mjeseci nakon položenog specijalističkog ispita.
15. Međutim, budući da se tuženik javio tužitelju radi sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a da tužitelj svoju obvezu da tuženiku ponudi ugovor nije ispunio niti je u tom smislu tražio prolongiranje roka, to tužitelj ne može pozivom na članak 5. ugovora o specijalizaciji tražiti da mu tuženik vrati utrošena sredstva za specijalističko usavršavanje.
16. Slijedom navedenog, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju članka 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.
17. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potreban za vođenje parnice (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a), pa je stoga odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
