REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4234/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-339/2025-2 od 27. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-16/2024-17 od 6. ožujka 2025., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-339/2025-2 od 27. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-16/2024-17 od 6. ožujka 2025.. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav).
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članaka 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje sedam pravnih pitanja koja glase:
„1) Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli;
2) Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe članka 241. ZOO;
3) Je li u primjeni članka 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a ne podnošenja zahtjeva;
4) Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine;
5) Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenih povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članaka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje;
6) Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine;
7) Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?".
2. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti poziva se na neujednačenost pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda i pravnih shvaćanja izraženih u odluci Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12 od 11. studenoga 2013., kao i na odstupanje pravnih shvaćanja iz pobijane odluke od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u odlukama broj Rev-895/2003 od 9. veljače 2005., Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. te od prakse Suda EU izražene u odlukama broj C-33/76, C-255/00 i C-186/16.
3. Na prijedlog nije odgovoreno.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
5. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na naznačena pitanja u skladu su s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i dr. U odnosu na prvo naznačeno pitanje valja dodatno napomenuti da iz odluka nižestupanjskih sudova razvidno da je tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika odbijen, a u pobijanoj je odluci iznesena ocjena drugostupanjskog suda o opravdanosti odbijanja ovog dokaznog prijedloga.
5.1. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
5.2. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje te jednakost svih pred zakonom i sudovima, u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To stoga što mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a njihove presude su dostatno obrazložene pa time što nižestupanjski sudovi nisu prihvatili baš sve tuženikove dokazne prijedloge, a koje odbijanje je obrazloženo, nije povrijeđeno predlagateljevo pravo na pristup sudu, jer je u smislu odredbe članka 220. ZPP sudu pridržano pravo odlučiti o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Pravo tuženika na raspravljanje pred sudom ostvareno je upravo omogućavanjem iznošenja činjenica i predlaganja dokaza te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na jednakost svih pred zakonom te pred sudovima, zajamčenih člankom 14. stavkom 2. i člankom 26. Ustava, treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena, tim više što tuženik ne ističe da bi nekoj stranci u istim ili sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njemu navodno uskraćena.
7. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava – pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred sudovima te pred zakonom, zajamčena Ustavom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
