REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-24/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić- Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb protiv prvotuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885 i drugotuženika Lovačko društvo za uzgoj, zaštitu i lov divljači „Šljuka“, Šćitarjevo, Velika Kosnica, OIB: 32797942338, radi isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4614/2024-2 od 24. prosinca 2024. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1654/2019-50 od 11. listopada 2024., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4614/2024-2 od 24. prosinca 2024. pod točkom II. izreke i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da mu tuženici solidarno isplate iznos od 837,00 EUR sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.
2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u odnosu na drugotuženika. Pod točkom II. izreke uvažena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika tako da je naloženo prvotuženiku pod točkom 1. isplatiti tužitelju iznos od 837,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2018. do isplate, a pod točkom 2. naloženo je prvotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.983,94 eura.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1801/2025- 2 od 27. kolovoza 2025., prvotuženiku Hrvatskim cestama d.o.o. je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4614/2024-2 od 24. prosinca 2024. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
„Primjenjuju li se na utvrđivanje odgovornosti za štetu uslijed naleta vozila na divljač na cesti opće odredbe o odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima, ako nije utvrđena odgovornost na temelju posebnih propisa i to niti odgovornost osobe koja upravlja cestom u smislu odredbe čl. 50. Zakona o cestama, niti lovoovlaštenika na temelju odredbi Zakona o lovstvu, niti vozača vozila koje je naletjelo na divljač prema odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude prvotuženik Hrvatske ceste d.o.o. je podnio reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja radi isplate za štetu koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku zbog naleta automobilom na divljač na kolniku državne ceste.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:
- da je osiguranik tužitelja 8. kolovoza 2017. naletio automobilom na srnu na kolniku državne ceste D 430, 300 m istočnije od međunarodne zračne luke Zagreb, ulice Rudolfa Fizira br. 21, u Velikoj Gorici i da mu je tužitelj na temelju kasko police isplatio štetu na vozilu,
- da šteta nije nastala zbog provođenja lova,
- da prvotuženik upravlja cestom na kojoj se dogodio štetni događaj,
- da drugotuženik upravlja lovištem kroz koje prolazi državna cesta D 430 na kojoj se dogodio štetni događaj,
- da na spornoj prometnici nije bio postavljen prometni znak „divljač na cesti“,
- da drugotuženik lovačko društvo nije od prvotuženika Hrvatske ceste d.o.o. tražilo postavljanje prometnog znaka „divljač na cesti“,
- da je osiguranik tužitelja vozio brzinom od 66 km/h, a da je dopuštena brzina 70 km/h te da je vozač mogao izbjeći štetni događaj da je vozio brzinom od najviše 46 km/h.
10. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika. U odnosu na prvotuženika Hrvatske ceste d.o.o. prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom čl. 50. st. 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014., dalje: ZC), jer drugotuženik lovačko društvo nije dokazao da je zahtijevao od prvotuženika Hrvatskih cesta d.o.o. da na predmetnoj cesti postavi prometni znak "divljač na cesti“. Nadalje, u odnosu na drugotuženika lovačko društvo prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 75/2009., dalje: ZID ZL) kojom je izmijenjen čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/2005.) smatrajući da štetu snosi ovlaštenik prava lova ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova, a tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da je šteta nastala uslijed skupnog lova.
11. Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužitelja potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na drugotuženika lovačko društvo, a preinačio je prvostupanjsku presudu u odnosu na prvotuženika Hrvatske ceste d.o.o. tako da je u odnosu na tog tuženika prihvatio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da zbog same činjenice da se šteta dogodila na državnoj cesti kojom upravlja prvotuženik i u odnosu na koju on odgovara kako za njeno održavanje tako i za sigurnost na njoj te kako je utvrđeno da vozač vozila nije odgovoran za ovu nezgodu, odgovornost za ovu štetu je na temelju odredbe čl. 50. st. 1. ZOC-a, isključivo na prvotuženiku koji se od odgovornosti, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, ne može eksklupirati činjenicom da ga drugotuženik nije pozvao na postavljanje prometnog znaka „divljač ne cesti“.
12. U konkretnom slučaju s obzirom na nastanak štetnog događaja 8. kolovoza 2017. valja primijeniti odredbe Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/2005., 75/2009., 14/2014. i 62/2017, dalje: ZL) koji je u čl. 86. st. 3. ZL propisivao da odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.
13. Nadalje, valja primijeniti i čl. 50. st. 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014., dalje: ZC) prema kojem se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje kao i čl. 50. st. 2. ZC-a prema kojem pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.
14. Iz navedene odredbe 86. st. 3. ZL-a i iz članka 50. st. 1. ZC-a proizlazi da je u vrijeme ovog štetnog događaja posebnim zakonom, a to je Zakon o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14), bila uređena odgovornost pravne osobe koja upravlja cestama za štete koje nastanu na javnoj prometnici zbog naleta vozila na divljač pa se stoga u ovom konkretnom slučaju odgovornost pravne osobe koja upravlja cestama ne prosuđuje prema odredbama Zakona o obveznim odnosima nego prema odredbi čl. 50. st. 1. ZC-a. To ujedno predstavlja i odgovor na postavljeno pitanje.
15. Nadalje, prema shvaćanju ovoga suda izraženog u nizu odluka pa tako u odlukama broj: Rev-1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019., Rev-352/2022-2 od 5. travnja 2022., Rev-429/2023-2 od 19. studenoga 2024. odgovornost lovačkog društva za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti, jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar.
16. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: 352/2022-2 od 5. travnja 2022. izraženo je daljnje pravno shvaćanje da pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar, odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima odnosno da se krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači. Nadalje, u istoj odluci je izraženo i pravno shvaćanje da se lovoovlaštenik može osloboditi od objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ako dokaže da je propust pravne osobe koja upravlja cestom koji je vezan uz nepostavljanje prometnog znaka opasnosti "divljač na cesti" na predmetnoj prometnici, usprkos zahtjevu lovoovlaštenika, bio u uzročnoj vezi sa štetnim događajem te da nepostupanje osobe ovlaštene upravljati javnom cestom po zahtjevu lovoovlaštenika iz članka 50. stavka 2. ZC-a oslobađa lovoovlaštenika od objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na cesti samo ako je to nepostupanje u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i štetom.
17. Slijedom navedenog pravnog shvaćanja, koje nije dovedeno u pitanje, odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom prosuđuje se prema čl. 50. st. 1. i 2. ZC-a te pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara u skladu s čl. 50. st. 1. i 2. ZC-a po osnovi krivnje i to samo ako javna cesta nije na zahtjev osobe koja gospodari lovištem označena odgovarajućom prometnom signalizacijom, dok osoba koja gospodari lovištem odnosno lovoovlaštenik odgovara na temelju objektivne odgovornosti.
18. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-166/2024-2 od 24. rujna 2024. na koju se poziva prvotuženik u reviziji, izraženo je pravno shvaćanje u odnosu na odgovornost lovoovlaštenika i to u primjeni odredbi Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj: 99/18, 32/19 i 32/20), a ne u odnosu na osobu koja upravlja javnom cestom zbog čega ta odluka nije primjenjiva na konkretan slučaj kada se prosuđuje odgovornost pravne osobe koja upravlja cestom.
19. Pri tome se napominje da odgovornost osobe koja gospodari lovištem i pravne osobe koja upravlja cestom nije jednaka niti se prosuđuje prema istim propisima budući da je odgovornost lovoovlaštenika regulirana odredbama Zakona o lovstvu, a podredno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te lovoovlaštenik odgovara po objektivnoj odgovornosti, dok je odgovornost pravne osobe koja upravlja cestom regulirana odredbama Zakona o cestama, te se njegova odgovornost prosuđuje po osnovi krivnje.
20. Iz obrazloženja drugostupanjskog suda proizlazi da, iako taj sud načelno prihvaća odgovornost osobe koja upravlja cestom po načelu krivnje, drugostupanjski sud odgovornost prvotuženika ocjenjuje kroz objektivnu odgovornost kada navodi da prvotuženik Hrvatske ceste d.o.o. odgovara zbog same činjenice da se šteta dogodila na državnoj cesti kojom upravlja prvotuženik i u odnosu na koju odgovara za njezino održavanje.
21. Takvo pravno shvaćanje prema kojem je odgovornost pravne osobe koja upravlja cestom zapravo objektivna je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovoga suda da pravna osoba koja upravlja cestom odgovara po načelu krivnje i to samo ako pravna osoba koja upravlja javnom cestom nije na zahtjev osobe koja gospodari lovištem označila cestu odgovarajućom prometnom signalizacijom.
22. Budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava sadržanog u čl. 50. st. 1. i 2. ZC-a nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je ukinuti drugostupanjsku presudu na temelju čl. 391. st. 7. ZPP-a i riješiti kao u izreci.
23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. zpp te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
