REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1162/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Jadranke Anić-Matić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CT /OIB: [osobni identifikacijski broj]/, iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane /OIB: 66486182714/, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 1, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R- 145/2023-3 od 20. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-107/2022-8 od 1. prosinca 2022., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-145/2023-3 od 20. veljače 2024., i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-107/2022-8 od 1. prosinca 2022., u točki I. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju s naslova neisplaćenih dodataka na plaću ukupno bruto iznos od 12.072,63 kn /1.602,31 EUR- a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke te presude, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.125,00 kuna/ 4.130,99 EUR-a sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 1. prosinca 2022., pa do isplate, sve u roku 8 dana, dok je u točki II. izreke odbijen za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I izreke, i u točki III. izreke odbijen s viškom tužbenog zahtjeva.

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-107/2022-8 od 1. prosinca 2022., u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici po osnovi neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti tužitelju bruto iznos od 12.072,63 kn sa zateznim kamatama i u dijelu u kojem je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 24.250,00 kn/3.218,53 eura sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2022. do isplate. U točki II izreke preinačena je presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 107/2022-8 od 1. prosinca 2022. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa od 24.250,00 kn/3.218,53 eura do iznosa od 31.125,00 kn/4.131,00 eura (za iznos od 6.875,00 k/912,47 eura) na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.875,00 k/912,47 eura sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2022. do isplate. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-2638/2025-2 od 25. lipnja 2025., tuženici dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, koje je tuženik vodio sukladno propisima, u kojima je radno vrijeme evidentirano približno istodobno kad se vršio rad i koje su potpisane od strane tužitelja“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80 i 155/23 – dalje: ZPP) zbog procesno pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu uz naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku, podredno da ukine presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje, te potražuje naknadu troškova revizijskog postupka.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije te predlaže istu odbiti, kao neosnovanu.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći s osnove prekovremenog rada i ostalih dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe za dane provedene na terenu u vremenskom razdoblju od 23. studenoga 2011. do 1. lipnja 2014. na temelju Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj: 118/09 i 118/12), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj: 118/09), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, 73/13, u daljnjem tekstu: ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine“, broj: 73/13, 75/15 i 50/16, u daljnjem tekstu: ZSOS/13), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (“Narodne novine“, broj: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15), Odluke o rasporedu radnog vremena (“Narodne novine“, broj: 66/14, 23/15 i 84/15), zajedno sa zateznim kamatama zbog kašnjenja u isplati temeljem čl. 84. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 6/11, 82/12 , 88/12 i 73/13 - u daljnjem tekstu: ZR/09) i čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 i 127/17 - u daljnjem tekstu: ZR/14) u svezi s čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) te za naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 1. ZPP) u svezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - u daljnjem tekstu: OT).

8. Prema sadržaju pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena proizlazi da je sporan način utvrđivanja sati prekovremenog rada, i u svezi s tim imaju li personalni dokazi, poput iskaza tužitelja, prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja.

9. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja:

- da je tužitelj kao vojnik u razdoblju od 22. rujna 2011. do 22. rujna 2016. bio raspoređen na dužnost rukovatelj utovarivača sa mjestom službe u Kninu, odnosno da se radi se o djelatnoj vojnoj osobi,

- da iz suglasnih iskaza svjedoka DT i OT, kao i tužitelja, kao izvjesno proizlazi da je tužitelj radio na terenu u utuženom razdoblju (Udbina, Slunj, Zemunik, Škabrnja, Gospić i dr.), koji rad je trajao dulje od redovnog radnog vremena od 8,00 do 16,00 sati i to radnim danom od 7,00 do 19,00 sati, subotom od 7,00 do 14,00 sati;

- da je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Damiru Karinu, dipl. oec. (list 242 do 269 spisa) kojim su dane četiri varijante i to:

a) temeljem dokumentacije u spisu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu nisu umanjeni za korištene slobodne dane za ukupno manje evidentiranih 171,50 prekovremenih sati, 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu manje je isplaćen iznos od 10.628,74 kn.

b) temeljem svih provedenih dokaza u ovom predmetu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu nisu umanjeni za korištene slobodne dane za ukupno manje evidentiranih 529 prekovremenih sati, 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu je manje isplaćen iznos od 30.353, 97 kn.

c) temeljem dokumentacije u spisu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane za ukupno manje evidentiranih 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu manje je isplaćen iznos od 984,88 kn,

d) temeljem svih provedenih dokaza u ovom predmetu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane

- za ukupno manje evidentiranih 200,67 prekovremenih sati, 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu manje je isplaćen iznos od 12.072,64 kn, te da nije bilo primjedbi na izračun vještaka.

10. Prihvaćajući nalaz i mišljenja vještaka financijske struke, sačinjen na temelju iskaza svjedoka i iskaza tužitelja o ostvarenim prekovremenim satima, prvostupanjski sud je dosudio tužitelju razliku bruto plaće na ime dodataka na plaću za prekovremeni rad na terenu prema d) varijanti, prema kojoj se prekovremeni rad umanjuje za sate rada po slobodnim danima) u visini od 12.072,63 kn /1.602,31 EUR-a. Navedenu varijantu nalaza i mišljenja vještaka je prihvatio jer je „iz iskaza svjedoka te tužitelja utvrdio nespornim da tužena u dnevne evidencije nije upisivala stvarno radno vrijeme, jer se prema nalazu vještaka priložene evidencije radnog vremena razlikuju od stvarnog radnog vremena koje je tužitelj proveo na terenu, na straži te u dežurstvu“. Uz navedeno taj sud „smatra da rad djelatnih vojnih osoba na višednevnim stražarskim osiguranjima, jednodnevnim dežurstvima i terenskom radu treba tretirati kao prekovremeni rad, pa u tom smislu djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatke na rad odrađen noću, subotom, nedjeljom ali i na dodatke za odrađeni prekovremeni rad obzirom da se takvi dodaci međusobno ne isključuju.“

11. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, a s obzirom na tvrdnju tužitelja da tuženica kao poslodavac nije vodio evidenciju radnog vremena na propisani način i da nije evidentirao sve sate koje je tužitelj odradio, teret dokaza je na tuženici (u smislu članka 131. stavka 4. ZR/09), da činjenične tvrdnje tužitelja nisu istinite, odnosno da je pravilno i točno vodila evidencije o radnom vremenu. Stoga je iz personalnih dokaza (iskaza tužitelja i svjedoka DT i OT), utvrdio (prihvaćajući ih istinitim), da tužitelju nisu evidentirani svi odrađeni sati koji se odnose na rad na terenu pa dnevne evidencije radnog vremena nisu uredno vođene (točka 13. obrazloženja presude). Pri tome taj sud smatra da „ činjenica da tužitelj nije osporavao evidenciju o radu u upravnom postupku ne dovodi u pitanje pravo tužitelja da u parnici dokazuje koliki je broj radnih sati prekovremeno odradio koje mu poslodavac nije platio odnosno eventualno nije evidentirao na točan način u evidenciji radnog vremena.“

12.1. Odredbom članka 14. ZSOS/02 propisana je supsidijarna primjena propisa o državnim službenicima i namještenicima, za pitanja koja tim propisima nisu uređena, te primjena općih propisa o radu odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

12.2. Prema odredbi članka 4. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema odredbi članka 131. stavak 4. ZR-u, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

12.3. Prema odredbi čl. 169. st. 1. ZSOS/02 plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, a prema odredba čl. 97. st. 5. ZSOS/02 djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, a st. 6. citiranog članka da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

13.1. Tuženica u reviziji navodi da sudovi u pobijanim presudama prihvaćaju varijantu vještačenja po prijedlogu tužitelja prema iskazima tužitelja i svjedoka, pozivajući se na podatke iz podnesaka tužitelja, međutim, smatra da, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, podnesci tužitelja ne predstavljaju dokaz o činjenicama rada tužitelja, a da podaci iz evidencije tuženice, iz predmeta istovjetne činjenične i pravne osnove, predstavljaju dokaze o konkretnom prekovremenom radu, pri čemu u pobijanoj presudi sudovi uopće ne daju ocjenu vjerodostojnosti službene dokumentacije o radu tužitelja niti činjenice koje su utvrdili na temelju te dokumentacije i zbog čega prihvaćaju varijantu vještačenja koja se temelji na toj dokumentaciji. Tvrdi da je postupala sukladno članku 4. stavku 1. i 2. ZR/09 u vezi s člankom 131. ZR/09 i članku 8. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ broj 37/11.), te vodila evidenciju o tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi i njegovom radnom vremenu, i sukladno članku IV. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (“Narodne novine” broj 118/09, 118/12.) uz naznaku oblika i trajanja rada tužitelja. Navodi da je evidencija o radu tužitelja predstavlja ispravu koju je tuženica kao poslodavac sastavila sukladno propisima koje dokazuju istinitost onoga što je u njima evidentirano (čl. 230. st. 2. ZPP), te se u njihov sadržaj sud i sudionici u postupku mogu pouzdati, a u slučaju sumnje u autentičnost isprave kojom se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, sud je ovlašten po službenoj dužnosti zatražiti izjašnjenje o tome od tijela koje ju je izdalo, a tuženica je upravo takvo očitovanje dostavila uz podnesak od 5. travnja 2019.

13.2. Dalje navodi da pri ocjeni valjanosti pojedinih dokaza nižestupanjski sudovi nisu cijenili imaju li osobe koje vode evidencije ikakvih motiva za zakidanje, lažno ili nepotpuno vođenje evidencije, te bi li time i sami sebe zakinuli budući da su zapovjednici koji vode evidencije i sudionici tih poslova, odnosno konkretnih zadaća bilo u postrojbi, bilo na terenu. Posebno naglašava da pri ocjeni personalnih dokaza nije cijenjeno da tužitelj u svom iskazu, kao i svjedoci, nisu isticali da im evidencije nisu dane na uvid, odnosno da su ih odbijali potpisati zbog nepotpunosti ili neistinitosti podataka, te da tužitelj neposredno nakon njihovog sastava, nadležnom tijelu tuženika nije iskazivao da bi nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, već da to čini tek za vrijeme trajanja parničnog postupka (podnescima), nakon proteka šest godina, računajući od vremena kada je radio na terenu, i zavisno od toga kakvu težinu mogu imati ti dokazi. Navodi i da tužitelj i svjedoci u svojim iskazima uopće se nisu osvrnuli na konkretne isprave i evidentirane oblike rada i satnicu rada, već su samo paušalno iskazivali o prosječnoj satnici rada na svim terenima i „specifičnim terenima, s obzirom na priloženu opsežnu dokumentaciju o radu tužitelja i to ne samo dnevne i mjesečne evidencije rada (na čijim poleđinama su navedene napomene o vremenu i mjestu obavljanja radnih zadataka, terena, svrhe korištenja slobodnih dana i slično), već i izvodi iz evidencije o korištenju radnog vremena, odobrenja o korištenju slobodnih dana, rješenja o korištenju godišnjeg odmora, uz isplatne liste i knjigovodstvena kartica terenskog dodatka, tužitelj i svjedoci u svojim iskazima uopće se nisu osvrnuli na konkretne isprave i evidentirane oblike rada i satnicu rada, već su samo paušalno iskazivali o prosječnoj satnici rada na svim terenima i „specifičnim terenima“.

13.3. Posebno, vezano za ocjenu personalnih dokaza navodi da nije cijenjeno da je svjedok DT tužio tuženika iz iste pravne osnove u predmetu Općinskog suda u Karlovcu br. Pr-483/2017, te nije prosuđivana njegova nezainteresiranost za pozitivan ishod parnice za tužitelja, pogotovo što su svjedoci iskazivali „da se na terenima uvijek radilo u istoj satnici, radnim danom od 7.00 do 19.00 sati, subotom od 7.00 do 14.00 sati, a nedjeljom se nije radilo, te da je s obzirom na protek vremena, upitna pouzdanost takvih iskaza glede točnosti podataka o radu tužitelja, tim više što nisu precizirali kada je točno obavljan terenski rad, koliko puta u nekom vremenskom periodu po godini ili mjesecu i na kojem terenu, a također, svjedoci nisu trebali uvijek sa tužiteljem biti na istom terenu, tim više što ni sam tužitelj nije točno precizirao konkretni rad na terenu i činjenica da rad na terenu koji obuhvaća većinom vojne vježbe, nije mogao trajati uvijek isto, već je ovisio o konkretnim zadaćama i vježbama koje su se provodile, a kamoli da je u istoj satnici trajao rad na vojnim vježbama, pružanje pomoći civilnom stanovništvu kod elementarnih nepogoda i drugom radu na terenu.

13.4. Personalni iskazi su, prema navodima tuženice, kontradiktorni postojećim službenim evidencijama, u kojima je evidentiran prekovremeni rad kad je i odrađen, pa je primjerice u evidenciji rada za lipanj 2013. evidentirano da se tužitelj 105. lipnja nalazio na zadaći na terenu Vitaljina u radnom vremenu od 8.00 do 21. te ostvario 5 sati prekovremenog rada, 11. lipnja u radnom vremenu od 7.00 do 21.00 sat i ostvario 6 prekovremenih sati rada (dakle, da je tužitelj radio i više od onoga što proizlazi iz iskaza i podnesaka tužitelja). U evidenciji rada za travanj 2014. evidentirano je da se tužitelj 10. travnja nalazio na zadaći na terenu Gospić, radio od 8.00 do 18.00 sati i ostvario 2 prekovremena sata rada, sljedećeg dana na istoj zadaći od 7.30 do 18.30 te ostvario 3 prekovremena sata rada. Stoga smatra da podnesci tužitelja nisu dokaz o radu tužitelja tijekom utuženog razdoblja, jer nisu potvrđeni samim iskazima tužitelja i svjedoka, pa nije bilo osnove za prihvaćanje 4. varijante nalaza i mišljenja koja se temelji na podacima tih podnesaka.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju poslovni broj Rev-927/2022-2 od 7. veljače 2023. na sadržajno isto pitanje odgovorio:

„Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.“ Isti pravni stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-941/2023-2 od 27. kolovoza 2024.

15. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a prema čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

16. Prema navedenim procesnim pravilima, i prema shvaćanju ovoga suda, svaka stranka može predložiti da se na okolnost njezinih tvrdnji provedu odgovarajući dokazi, pa je tako i tužiteljica mogla, osporavajući tvrdnju tuženice prema kojoj je vodila urednu evidenciju radnog vremena, predložiti saslušanje određenih svjedoka, kojim dokazom bi osporila vjerodostojnost navedene evidencije tuženice. Pri tome ovaj sud ističe da tuženica ovdje tvrdi da je evidenciju radnog vremena vodila uredno, pa ako je to tako tada je osporavanje istinitosti te evidencije bilo na tužitelju, a da s druge strane tužitelj istovremeno tvrdi i dokazuje da ta evidencija nije točna. U tim okolnostima sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti iskaza saslušanog svjedoka i utjecaja toga iskaza na zaključak o ocjeni kvalitete evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova, pri čemu je potrebno neizostavno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima koji su saslušani, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, jesu li ili nisu te evidencije potpisivane i ako nisu zašto, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju bilo tužitelj bilo svjedoci, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbe na (ne)obračunate prekovremene sate rada ili slobodne dane, jesu li saslušani svjedoci pristrani pri iskazivanju o prekovremenim satima s obzirom da i oni vode protiv istog tuženice po istoj osnovi postupke pred sudom, te pažljivije ocijeniti od kakvog je utjecaja činjenica da prije podnošenja tužbe nije osporavana evidencija o radu na terenu i prekovremenim satima te nepodnošenje pisanog prigovora, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se isključivo svjedocima, koji su potencijalne stranke u identičnim predmetima (konkretno DT u predmetu Općinskog suda u Karlovcu br. Pr-483/2017.), osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

17. Kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

18. Stoga, ostajući dosljedan ranijoj praksi revizijskog suda, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

19. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, pogrešno su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim u cijelosti.

20. Slijedom iznesenog, budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni dokaza sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva nisu u dovoljnoj mjeri raspravili, valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić