Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1091/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, predsjednice vijeća, Marijana Vugića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku, Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4366/2023-20 od 16. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4366/2023-20 od 16. prosinca 2024. pod točkama II., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 186,83 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

7,43 EUR od dana 27.10.2008. do isplate

0,46 EUR od dana 29.12.2008. do isplate

7,14 EUR od dana 26.01.2009. do isplate

8,40 EUR od dana 27.02.2009. do isplate

3,32 EUR od dana 27.03.2009. do isplate

4,66 EUR od dana 27.04.2009. do isplate

0,74 EUR od dana 27.05.2009. do isplate

0,07 EUR od dana 31.07.2009. do isplate

1,39 EUR od dana 31.08.2009. do isplate

1,28 EUR od dana 30.09.2009. do isplate

sve to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

II./ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-3055610 od 21.09.2005. sklopljenog između NADICA KOS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, a koja u čl. 3. glasi:

''Naknada 2.00 % (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

III./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 197,09 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 22.09.2005. do isplate i to do 31.prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak od 1.800,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

1.1. Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi riješeno je:

"Dozvoljava s preinaka tužbe povećanjem zahtjeva tužiteljice iz podneska od 24.06.2023. u iznosu od 186,83 EUR i 197,09 EUR sa pripadajućim kamatama iz razloga svrsishodnosti."

2. Protiv ove presude pod točkama II., III., IV. i V. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23. - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

"U odnosu na pitanje ništavosti odredbe o ulaznoj naknadi iskazom tužiteljice sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao da i u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita i troškovima obrade kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi one iznosile.

U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati."

5. Stoga prvostupanjski sud, a odbijajući tuženikov prigovor zastare kao neosnovan, utvrđuje ništetnim odredbu Ugovora o kreditu u odnosu na čl. 3. Ugovora, dosuđuje tužiteljici traženi restitucijski zahtjev kao pod točkom III. izreke te obvezuje tuženika da tužiteljici naknadi parnični trošak kao pod točkom IV. izreke.

6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

7. Na navode žalbe valja reći da je prvostupanjski sud uz davanje jasnih i dostatnih razloga zbog kojih je ništetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na čl. 3. Ugovora i koja se odnosi na tzv. "ulaznu naknadu", dao i razloge za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora koja se odnosi na tzv. "izlaznu naknadu", a u odnosu na koju odredbu tužiteljica nije ni tražila pravnu zaštitu, ali to nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

8. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, tijekom postupka je i utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

9. Prvostupanjski sud smatra, a pozivom na odluku Suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je izneseno shvaćanje da ukoliko je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) takva odredba je nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

10. Međutim, potrebno je ukazati na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019. godine, KISSI CIB BANK C-621/17 gdje je odlučeno:

"Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kad ih treba platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

11. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetima o dobroj vjeri, znatniju ravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora."

12. Za napomenuti je da se te odredbe Direktive 93/12 ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

14. Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

15. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

17. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20. Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, zatim se ukazuje da je odlukom ovog suda i potvrđena i odluka prvostupanjskog suda glede utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na tzv. valutnu klauzulu.

21. Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I, a posljedično time i pod točkom II izreke.

22. To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

23. Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužiteljica snositi troškove u vezi s izradom ugovora, troškove solemnizacije, a povrh toga i troškove obrada kredita u iznosu od 2 % od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćala veći troškovi obrade u nominalnom iznosu (1,00 % od ukupnog iznosa kredita), a ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

24. U odnosu na po tuženiku istaknuti prigovor zastare glede restitucijskog zahtjeva pravilno je prvostupanjski sud ukazao na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. - dalje: ZOO), počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem prvostupanjske presude, pa utoliko je prigovor zastare pravilno ocijenjen kao neosnovan.

25. Pritom je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, pa onda, sukladno čl. 214. ZOO-a kamate teku od dana stjecanja.

26. Pritom je potrebno reći i to da je Ugovor o kreditu zaključen dana 21. rujna 2005. pa se glede primjene materijalnog prava treba primijeniti raniji Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.), a ne novi ZOO obzirom da sukladno čl. 1165. novog ZOO-a taj zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2006., ali relevantne odredbe starog ZOO-a (čl. 103. st. 1., čl. 104. st. 1. i čl. 214.) su identične odredbama novog ZOO-a na kojeg se je pozvao prvostupanjski sud.

27. I odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP-a)

28. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene i one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 1. ZPP-a, to je temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi s st. 4. i čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci (točka I.).

29. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a (točka II.).

U Zagrebu 17. veljače 2026. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić