Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3269/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Golubiću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Golubić & Šikić j.t.d. u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Josipu Mađariću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-534/2023-44 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 534/2023-44 od 19. svibnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I i III izreke i sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.794,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:
- 4,37 eura od 31. ožujka 2010.
- 6,99 eura od 30. travnja 2010.
- 7,67 eura od 31. svibnja 2010.
- 13,55 eura od 30. lipnja 2010.
- 12,34 eura od 31. srpnja 2010.
- 15,43 eura od 31. kolovoza 2010.
- 14,20 eura od 30. rujna 2010.
- 12,22 eura od 31. listopada 2010.
- 16,39 eura od 30. studenog 2010.
- 21,70 eura od 31. prosinca 2010.
- 17,94 eura od 31. siječnja 2011.
- 19,26 eura od 28. veljače 2011.
- 17,58 eura od 31. ožujka 2011.
- 17,89 eura od 30. travnja 2011.
- 25,00 eura od 31. svibnja 2011.
- 25,15 eura od 30. lipnja 2011.
- 30,97 eura od 31. srpnja 2011.
- 27,98 eura od 31. kolovoza 2011.
- 24,71 eura od 30. rujna 2011.
- 24,36 eura od 31. listopada 2011.
- 24,10 eura od 30. studenog 2011.
- 25,67 eura od 31. prosinca 2011.
- 27,03 eura od 31. siječnja 2012.
- 27,21 eura od 29. veljače 2012.
- 26,27 eura od 31. ožujka 2012.
- 26,90 eura od 30. travnja 2012.
- 27,34 eura od 31. svibnja 2012.
- 26,61 eura od 30. lipnja 2012.
- 26,80 eura od 31. srpnja 2012.
- 26,25 eura od 31. kolovoza 2012.
- 25,06 eura od 30. rujna 2012.
- 26,33 eura od 31. listopada 2012.
- 26,93 eura od 30. studenog 2012. i
- 26,51 eura od 31. prosinca 2012.
- 24,13 eura od 31. siječnja 2013.
- 26,15 eura od 28. veljače 2013.
- 26,33 eura od 31. ožujka 2013.
- 25,53 eura od 30. travnja 2013.
- 23,07 eura od 31. svibnja 2013.
- 23,00 eura od 30. lipnja 2013.
- 23,61 eura od 31. srpnja 2013.
- 24,58 eura od 31. kolovoza 2013.
- 25,93 eura od 30. rujna 2013.
- 25,23 eura od 31. listopada 2013.
- 25,73 eura od 30. studenog 2013.
- 26,28 eura od 31. prosinca 2013.
- 23,62 eura od 31. siječnja 2014.
- 24,74 eura od 28. veljače 2014.
- 24,06 eura od 31. ožujka 2014.
- 23,34 eura od 30. travnja 2014.
- 23,11 eura od 31. svibnja 2014.
- 23,21 eura od 30. lipnja 2014.
- 24,03 eura od 31. srpnja 2014.
- 24,72 eura od 31. kolovoza 2014.
- 24,57 eura od 30. rujna 2014.
- 25,17 eura od 31. listopada 2014.
- 25,57 eura od 30. studenog 2014.
- 25,33 eura od 31. prosinca 2014.
- 25,66 eura od 31. siječnja 2015.
- 25,66 eura od 29. veljače 2015.
- 25,66 eura od 31. ožujka 2015.
- 25,66 eura od 30. travnja 2015.
- 25,66 eura od 31. svibnja 2015.
- 25,66 eura od 30. lipnja 2015.
- 25,66 eura od 31. srpnja 2015.
- 25,66 eura od 31. kolovoza 2015.
- 25,66 eura od 30. rujna 2015.
- 0,59 eura od 28. veljače 2010.
- 7,25 eura od 31. ožujka 2010.
- 6,92 eura od 30. travnja 2010.
- 7,58 eura od 31. svibnja 2010.
- 13,30 eura od 30. lipnja 2010.
- 12,12 eura od 31. srpnja 2010.
- 14,20 eura od 31. kolovoza 2010.
- 13,08 eura od 30. rujna 2010.
- 10,21 eura od 31. listopada 2010.
- 1,06 eura od 03. studenog 2010.
- 15,08 eura od 30. studenog 2010.
- 12,26 eura od 31. prosinca 2010.
- 7,67 eura od 5. siječnja 2011.
- 14,85 eura od 31. siječnja 2011.
- 1,65 eura od 3. veljače 2011.
- 17,07 eura od 28. veljače 2011.
- 16,17 eura od 31. ožujka 2011.
- 16,44 eura od 30. travnja 2011.
- 22,94 eura od 31. svibnja 2011.
- 22,97 eura od 30. lipnja 2011.
- 28,25 eura od 31. srpnja 2011.
- 21,97 eura od 31. kolovoza 2011.
- 3,57 eura od 03. rujna 2011.
- 22,44 eura od 30. rujna 2011.
- 0,12 eura od 04. listopada 2011.
- 22,24 eura od 31. listopada 2011.
- 25,26 eura od 30. studenog 2011.
- 26,89 eura od 31. prosinca 2011.
- 28,31 eura od 31. siječnja 2012.
- 28,50 eura od 29. veljače 2012.
- 27,51 eura od 31. ožujka 2012.
- 19,33 eura od 30. travnja 2012.
- 8,84 eura od 04. svibnja 2012.
- 28,63 eura od 31. svibnja 2012.
- 27,87 eura od 30. lipnja 2012.
- 28,07 eura od 31. srpnja 2012.
- 27,50 eura od 31. kolovoza 2012.
- 26,26 eura od 30. rujna 2012.
- 27,58 eura od 31. listopada 2012.
- 28,21 eura od 30. studenog 2012. i
- 27,77 eura od 31. prosinca 2012.
- 25,28 eura od 31. siječnja 2013.
- 27,39 eura od 28. veljače 2013.
- 27,58 eura od 31. ožujka 2013.
- 26,75 eura od 30. travnja 2013.
- 24,18 eura od 31. svibnja 2013.
- 24,1 eura od 30. lipnja 2013.
- 24,74 eura od 31. srpnja 2013.
- 25,76 eura od 31. kolovoza 2013.
- 27,16 eura od 30. rujna 2013.
- 26,44 eura od 31. listopada 2013.
- 26,95 eura od 30. studenog 2013.
- 27,53 eura od 31. prosinca 2013.
- 24,74 eura od 31. siječnja 2014.
- 25,42 eura od 28. veljače 2014.
- 25,20 eura od 31. ožujka 2014.
- 24,45 eura od 30. travnja 2014.
- 24,21 eura od 31. svibnja 2014.
- 24,32 eura od 30. lipnja 2014.
- 25,17 eura od 31. srpnja 2014.
- 25,88 eura od 31. kolovoza 2014.
- 25,73 eura od 30. rujna 2014.
- 26,36 eura od 31. listopada 2014.
- 26,78 eura od 30. studenog 2014.
- 26,53 eura od 31. prosinca 2014.
- 26,87 eura od 31. siječnja 2015.
- 26,87 eura od 29. veljače 2015.
- 26,87 eura od 31. ožujka 2015.
- 26,87 eura od 30. travnja 2015.
- 26,87 eura od 31. svibnja 2015.
- 26,87 eura od 30. lipnja 2015.
- 26,87 eura od 31. srpnja 2015.
- 26,87 eura od 31. kolovoza 2015.
- 26,87 eura od 30. rujna 2015.
- 868,20 eura od 01. listopada 2015.
- 800,54 eura od 01. listopada 2015. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.090,00 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena." kao neosnovan.
2. Svaka stranka snosi svoj trošak.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-534/2023-44 naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.794,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose s početkom tijeka posljednjih dana u mjesecima od veljače 2010. do listopada 2015. pa do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.
1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja utvrđeno je da se tužba smatra povučenom u dijelu preko dosuđenog iznosa od 4.794,61 eura do traženog iznosa od 4.924,24 eura.
1.3. Tuženiku je naloženo naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 3.090,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.
2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i III izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate a podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. Žalba je osnovana.
4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondemnatornu odluku iz stavka I izreke prvostupanjske presude. Posljedično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03).
6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da se u ovom sporu radi o dva ugovora o kreditu. Prvi je Ugovor o [broj kredita] sa stambenom namjenom u svojstvu potrošača dana 4. listopada 2006. s tuženikom zaključila BĐ, u protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 Chf, s rokom otplate u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti anuiteta od 115,52 Chf prema srednjem tečaju kreditora za valutu Chf i s godišnjom kamatnom stopom od 3,95%, promjenjivom prema odlukama tuženika. Nije sporno da je tražbinu iz navedenog ugovora BĐ ustupila tužitelju Ugovorom o ustupu tražbine od 6. lipnja 2023.
6.2. Drugi je Ugovor o [broj kredita] sa stambenom namjenom u svojstvu potrošača dana 16. listopada 2006. s tuženikom zaključio tužitelj, u protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 Chf, s rokom otplate u 300 mjesečnih anuiteta od 115,52 Chf u kunskoj protuvrijednosti anuiteta prema srednjem tečaju kreditora za valutu Chf i s godišnjom kamatnom stopom od 3,95% koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika.
6.3. Nije sporno da je dana 9. veljače 2016. zaključen Dodatak ugovoru o [broj kredita] dok je Dodatak ugovoru o [broj kredita] zaključen 5. veljače 2016. Ovim je dodacima temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) suglasno izvršena konverzija kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrđeni su iznosi preplate i iznosi preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjeti otplate preostalih anuiteta kredita u eurima.
6.4. Prvostupanjski je sud rješavanjem prethodnog pitanja utvrdio ništetnost odredbi navedenih ugovora o [broj kredita] od 4. listopada 2006. i ugovora o [broj kredita] od 16. listopada 2006. o valutnoj klauzuli u valuti Chf i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te je, prihvaćajući kao osnovane tvrdnje tužitelja da je pri izračunu konverzije pogrešno utvrđena preostala glavnica kredita jer je više obračunata u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema tečaju Chf u odnosu na HRK te da su krediti preplaćeni na temelju previše obračunate glavnice, naložio tuženiku isplatu iznosa od 4.794,61 eura uz zakonske zatezne kamate.
7.1. U odnosu na osporenu odluku iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja kojom je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 4.794,61 eura valja reći kako zbog između stranaka sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi i navodnog pogrešnog obračuna glavnice ne potpada pod direktni učinak navedene presude P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
7.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatke uz ugovor o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. u kojima su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj i položaj njegove prethodnice s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.
7.3. Kada je tuženiku naložio isplatu iznosa od 4.794,61 eura prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti s Dodacima uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.
8.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
8.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodataka uz ugovore od 5. i 9. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetne ugovore o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
9. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
10.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodataka uz ugovore od 5. i 9. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju i njegovoj prethodnici kao potrošačima prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg su tužitelj i njegova prethodnica prihvatili te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodataka uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje su tužitelj i njegova prethodnica u anuitetima otplatili a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u njihovu imovinu tako da se njima podmiruju obveze korisnika kredita po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
10.2. Slijedom navedenih Dodataka uz ugovor od 5. i 9. veljače 2016. zaključenog pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i njegova prethodnica te tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 4. i 16. listopada 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje su tužitelj i njegova prethodnica platili na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njihovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodacima uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni korisnicima kredita da bi ih oni potom očitovanjem svoje volje iskoristili za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenim Dodacima uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 4. i 16. listopada 2006. kao niti razliku zbog navodno pogrešno utvrđene preostale glavnice kredita pri izračunu konverzije jer te razlike nema, ni da bi tuženik bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodataka uz govore od 5. i 9. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
10.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu navodne razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf odnosno razlika zbog navodno pogrešnog obračuna glavnice jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze i obveze njegove prethodnice pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodataka uz ugovore od 5. i 9. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
11.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatke uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. zaključene temeljem odredbi posebnog ZPK.
11.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što su zaključeni Dodaci uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
11.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu GĐ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
12.1. U odnosu na zaključenje Dodataka uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodataka uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).
12.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnim se Dodacima uz ugovore o kreditu od 5. i 9. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
13.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljska strana svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka uz ugovore od 5. i 9. veljače 2016. Polazeći prvenstveno od načela dužnosti ispunjenja obveza iz čl. 9. ZOO vezano uz slobodu uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO, valja reći da primjena načela jednake vrijednosti činidaba sadržanog u odredbama čl. 7. st. 1. i 2. ZOO ne podrazumijeva da sama matematička nepodudarnost izaziva pravnu posljedicu, tako da tužitelj ne može s uspjehom temeljiti svoj tužbeni zahtjev na tvrdnji o navodno pogrešno utvrđenoj preostaloj glavnici kredita pri izračunu konverzije, ne pozivajući se i ne dokazujući zakonom predviđene pretpostavke pravnih posljedica navodnog očitog nerazmjera. U okolnostima predmetnog slučaja zbog ugovora o konverziji iz Dodataka od 5. i 9. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da su tužiteljevim pristankom i pristankom njegove prethodnice na tuženikovu ponudu zaključeni Dodaci od 5. i 9. veljače 2016.
13.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Dodataka uz ugovore od 5. i 9. veljače 2016. preplata po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj odnosno njegova prethodnica kao korisnici u predmetnim ugovorima o kreditu od 4. i 16. listopada 2006. i Dodataka ugovorima od 5. i 9. veljače 2016. imali pravo na naknadu štete, što tužbeni zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.
14. Stoga je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluku iz stavka I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I. toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.
15.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku III izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.304,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate valjalo je preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 ZPP, uzimajući u obzir da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, U i B od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
15.2. Iako je uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku II izreke.
U Zagrebu 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Gabriela Topić Kordej
