Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2909/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E D S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1105/2024. od 28. ožujka 2025. godine, ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pn-1105/2024. od 31. ožujka 2025. godine, dana 17. veljače 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1105/2024. od 28. ožujka 2025. godine, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn- 1105/2024. od 31. ožujka 2025. godine i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena."

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena."

2. Protiv ove presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. i 155/23- dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP, u kojem se presuda, prema čl. 467. st. 1. ZPP, može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč.3. ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog navedenog ovaj sud nije posebno cijenio žalbene navode kojima se sadržajno prigovara pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnosno relativno bitnim povredama parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije došlo do koje od bitnih povreda odredaba postupka na koje, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe tužitelj jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Međutim, ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 168,00 eura za dan 31. siječnja 2013. godine proveden u pritvoru / istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana) sa zateznim kamatama. Tužitelj potražuje naknadu štete zbog neopravdane osude primjenom čl. 480. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02. i 115/06.- dalje: ZKP/97.), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

8. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97.

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020.,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 5. travnja 2024.

9. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan smatrajući da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, da je 10. travnja 2020., kad je tužitelj Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji je zastoj trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2.veljače 2023., a da je ujedno, iz očitovanja od 2. veljače 2023. jasno da je dug priznat pa bi onda zastara počela iznova teći, pa da u tom slučaju pogotovo prigovor zastare od strane tuženika ne bi bio osnovan.

9.1. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn-321/23 i Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi, kao uvjerljive i logične te zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje. Sud utvrđuje da je tužitelj, s obzirom na navedeno i okolnost da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, pretrpio neimovinsku štetu.

9.2. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za jedan dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete (9. lipnja 2010.), pripada iznos od 168,00 eura, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode te da je tužitelj ovlašten podnijeti pojedinačnu tužbu za svaki dan lišenja slobode te da bi, kada bi sud bio zadužen za svih 1240 dana lišenja slobode, do jedinstvenog iznosa naknade štete došao množenjem tih dana s iznosom naknade.

10. U žalbenom postupku je sporno, a što je bilo sporno i tijekom prvostupanjskog postupka, je li nastupila zastara potraživanja, zatim pravo tužitelja na naknadu štete odnosno može li samostalno egzistirati tužbeni zahtjev u odnosu na pojedinačne dane lišenja slobode te visina dosuđenog odnosno odbijenog iznosa tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete.

11. Ocjenjujući prigovor zastare kao neosnovan, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

12. U odnosu na pitanje zastare u predmetnom postupku, mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

12.1. U skladu s čl. 14. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022, 36/2024, 72/2025.- dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97.), osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema članku 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

12.2. Pravo na naknadu štete u skladu s čl. 477. st. 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema čl. 477. st. 2. ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

12.3. Prema čl. 478. st. 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, dok prema stavku 2. tog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na čl. 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Rev- 1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

13. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao i to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu odredbe čl. 477. st. 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

14. Nadalje, slijedom prethodno citiranih odredbi, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97. Zbog toga je, 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. Međutim, zaključak suda da je, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023.), ponovno počela teći zastara, odnosno da je zastoj zastare trajao od obraćanja Ministarstvu 10. travnja 2020., kad je tužitelj podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete, pa do dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023., nije osnovan.

16. Naime, utjecaj zastoja zastare definiran je čl. 238. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23.- dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema st. 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Odredbama čl. 235.-239. ZOO-a, propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka (npr. za tražbine između bračnih drugova ili osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu prema poslodavcu), ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili pak životno očekivati, pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

17. U konkretnom slučaju, sukladno čl. 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao tri mjeseca jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

18. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku obraćanja prije podnošenja tužbe sadrži i ZPP, u odredbama čl. 186.a, prema kojima se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.), podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje. (stavak 2.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

19. U vezi navedenih, a u ovom predmetu ekvivalentnih zakonskih odredbi, jasna je praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i VSRH koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013.-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće:

„odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

20. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

21. Nadalje, sud prvog stupnja podredno zaključuje da je izjavom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug pa da bi svakako došlo do prekida zastare te bi zastara, prema čl. 245. st. 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

22. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, niti ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

23. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju da mu plati iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu po visini nije pristao te je stoga podnio ovu tužbu radi naknade štete.

24. Prvenstveno ovaj sud ističe da priznanje duga, u smislu čl. 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri. (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

25. Cijeneći utvrđene činjenice predmetnog postupka, prema stajalištu ovog suda navedeno očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz čl. 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

26. Prema praksi VSRH izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

27. S obzirom na to da su odredbe čl. 387. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99. i 88/2001.- dalje: ZOO/1991) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, odnosno ovaj slučaj.

28. Jednako pravno shvaćanje je izraženo i u presudi ovoga suda u odluci Gž 6185/2018-3 od 26. veljače 2019.:

„Kako je nesporno da tužitelj nije potpisano navedeni Sporazuma o izvansudskoj nagodi, nagodba nikada nije niti sklopljena. Također se ističe da iz e- mail korespondencije između tužitelja i tuženika kojom tuženik poziva tužitelja da dostavi IBAN, ne proizlazi namjera tuženika da izvrši uplatu prije primitka potpisanog Sporazuma o izvansudskoj nagodi. Kako priznanje duga mora biti izričito i određeno tako da iz njega nedvojbeno proizlazi volja da se taj dug i podmiri, u konkretnom slučaju tuženik nije priznao dug nego je ponudio tužitelju izvansudsku nagodbu, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodbe se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu.“

29. U skladu s čl. 240. st. 2. važećeg ZOO-a, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

30. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a te zastara nije mogla početi teći iznosa.

31. Sumirajući sve navedeno te cijeneći sve relevantne okolnosti, odnosno da je odluku Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, tužitelj zaprimio u siječnju 2020., da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev previsoko postavljen, da smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 eura te da tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma te je tužbu u predmetnom postupku podnio 5. travnja 2024., ovaj sud zaključuje da je u predmetnom postupku nastupila zastara.

32. Od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., u siječnju 2020. do podnošenja tužbe u ovom postupu 5. travnja 2024. proteklo je dulje od četiri godine i devet mjeseci, od kojeg se razdoblja oduzima tri mjeseca kad zastara nije tekla odnosno kad je trajao zastoj zastare, pa je jasno da je protekao trogodišnji zastarni rok, propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97.

33. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da je prigovor zastare osnovan, a koji prigovor je tužena isticala tijekom cijelog prvostupanjskog te žalbenog postupka, prvostupanjska presuda se preinačava u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbija, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, te je primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I izreke.

34. S obzirom na to da se pobijana odluka preinačava i tužbeni zahtjev u cijelosti odbija, tužena je u cijelosti uspjela u sporu te joj se stoga priznaju sljedeći troškovi.

35. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.- dalje: Tarifa) i postavljenom zahtjevu na ročištu (str. 73. spisa), a prema vrijednosti predmeta spora tuženoj se priznaju troškovi sastava odgovora na tužbu 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife) te pristupa ročištu 7. svibnja 2025., 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), odnosno ukupno 200,00 eura. Stoga je, primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, odlučeno kao pod točkom II. izreke.

36. S obzirom na to da je žalba tužene osnovana u cijelosti, tužena ima pravo na trošak sastava iste sukladno Tbr. 10/1 Tarife (Tbr. 7/1 uvećano za 25%) od 62,50 bodova, odnosno 125,00 eura te je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odlučeno je kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 17. veljače 2026. godine

Sudac:

Marijan Vugić